Sjećanje na dragog profesora
SUPRE STARAS
Supre staras sur la monto
la silenta kapeleto,
en la valo če la fonto
đoje kantas paštisteto.
Sonorado mortkantado
nun eksonis tra l silento,
haltis knabo en kantado
kaj auskultas kun atento.
En la tomboj de l monteto
el la valo čiu venos,
ankau vin, ho, paštisteto,
oni tien iam prenos.
U OSAMI
U osami, na planini,
kapelica puna mira,
kraj izvora, u dolini,
pastirče u frulu svira.
Al odjednom, što se zbilo!?
Tihi zvon kroz dol proleti.
Pastirče se zamislilo:
morao je netko mrijeti.
U grobove, negdje tamo,
iz doline svak će doći.
Pastiriću, sviraj samo,
i tvoji će dani proći.
Ovo sam prepjevala pjesmu na esperantu, 50-ih godina, kad nam je taj jezik kao izborni predmet predavao prof. Mato Bašica, nastavnik povijesti i esperantist, u Ekonomskoj školi u Makarskoj. Meni osobno bio je posebno drag kao pravedan i blag pedagoški djelatnik. Pokoj mu duši!
Tekst donosim po sjećanju, pa me zanima je li točan, ako netko zna. Također na tipkovnici nedostaju znakovi za palatale u esperantu, pa sam ih napisala kao Č, Đ i Š.
Pjesma je prikladna za ovo doba sjećanja na pokojne i podsjećanje na neminovni završetak ovozemaljskog bivanja, te poticaj na promišljanje smisla.
Podsjećanje
Tragovi
1995.
Godine duge prošle su u maštanju:
što li to krije naš grad i naše selo?
Mi krenuli smo u nadi, veselo,
bez zadnjih misli, i navikli praštanju.
Krenula sam veselo, kažem,
ljudi, možda, previše pričaju,
lakše im je kad uveličaju.
Ne zamjeram im, sa njima se slažem.
Čuli smo puno o zločinima, racijama,
humanitarcima, Ujedinjenim nacijama!
(«Ništa nas ne smije iznenaditi»
kad smo oboružani informacijama.)
Ali već na vratima grada
naiđosmo na utvare čudne,
izblijedjele kosture zgrada,
oči im sablasno budne.
Naš dom na straži čeka,
možda ga čuvaju zmije?!
I on je ko utvara neka,
što li u sebi krije?!
Ko djeca što često čine,
svatko je u svoj kut zašao,
ne bi li kroz trice i kučine
djelić prošlosti našao!
O, kako su jadi me stisli,
i duša je puna gorčine!
Sačuvaj me, Bože, osvetničkih misli
i od NJIHOVE blizine!
Jer zvijeri se od zime sklanjaju
u snijegu ostavljajuć tragove,
a oni, o čemu sanjaju
kad naše oskvrnjuju pragove?
RUŽA
(mom domu u Siveriću)
1995.
Gle, kuća naša s ispražnjenim očima,
vrata ko usta u nijemom kriku zjape,
godine duge za smilovanjem vape
u pustm i ko tuga crnim noćima.
Sve obgrlio ljuti korov, besplodni,
i suhe voćke poput kosti skeleta.
Gle, plamen-ruža, nevin osmijeh djeteta,
ozario me njezin miris ugodni!
Tad obiđosmo druga pusta ognjišta
I crkvu što je zvijeri ljuto raniše.
Čuvari, ptice u njoj gnijezda saviše!
Sad ruža moja miriše sred grobišta!
Slažem se da Hrvatska nije ona kakvu su sanjali istinski branitelji i da bi se oni koji vode ovu državu trebali zdušno zalagati za dobro njenih stanovnika, kako mladi ne bi odlazili u druge zemlje u potrazi za pravednom plaćom.
Pored vojne spremnosti, koja je nužna, najveća snaga su zadovoljni ljudi.
Unatoč svemu nisam pesimist, nikad nećemo imat sve, a sreća ne ovisi samo o materijalnom standardu.
Pričam ti priču
Jednog dječaka pošalju roditelji u dućan da kupi kruha.
Prije nego je zatražio svoju štrucu prodavač mu ponudi bombona.
Dobro odgojeno dijete uzme jedan bonbončić na što mu začuđeni čovjek reče: "Uzmi još, možeš i cijelu šaku."
Mališan će na to: "Onda mi dajte Vi, svojom šakom, jer je veća!"
Danas je osam godina da nas je napustila
Moli i radi!
1995.
Dok sunce toplo na nebu se zlati,
a jesen baca svoje prve sjene,
i kao oblak sjeta tišti mene,
na tebe mislim, moja stara mati!
Ta tvoja ruka još se bori, trudi,
jesen ti nije podrezala krila,
ti si još uvijek kao što si bila,
puna života, pa i dalje budi!
Pa makar i od bola suze lila,
ti nikad leđa ne okrećeš nadi,
na svoj si način uvijek bodra, čila...
Ti dijete vječne duhovne si gladi.
Ljubav za život nikad nisi krila
i sveto geslo: Moli se i radi!
Ovo sam napisala dok je bila među nama, a sad dodajem:
Bog ti bio nagrada!
Uz Dane kruha
Štruca kruva.
1997.
Šaka brašna i žmul vode,
zrno soli i kap uja,
mrvu kvasa, topla ruka
od tog skuva štrucu kruva.
Nema priše, nema strke,
sve polako, u tišini,
u toplini, ko u krilu
majke dite, kruv se čini.
Zraka sunca, miris zemje,
dodir ruke, jubav duše
i sam život od iskona,
sve to čuva štruca kruva.
Jesenji sonet
ODA OKLAJSKOJ ŽUTINI
(2012.)
Pod baldekinom svjetlosti što blista
mušica roj, tek vidljivih letača.
Što kraći život to je težnja jača
sudbi se otet što svima je ista.
Palo je grožđe pod rukom berača,
odvojili su ono stolno, fino,
a veći dio smastili u vino
da polet daje izvedbi pjevača.
Jabuke, kruške i sve voće ino
mirisno, zrelo, u krilo se truni,
u naručje, ko čedo materino.
Zlaćanih dunja ormari su puni
što grijat će nas skrivenom toplinom
dok nazdravljali budemo žutinom!
(Ponavljanje je majka pamćenja.)
Proljetna jesen
Oblaci, kiša,
a trava se zeleni.
Livade cvjetne.
Sve naopako,
globalno zatopljenje,
proljetna jesen!
TIŠINA
Ne volim kad caruje tišina,
ne volim biti u tamnici duše
kada se nad um nadvije prašina
i crne misli kad mi nadu guše.
Ne volim kada caruje tišina,
tad tražim zraku titrajuće nade
u tonu glazbe ili tek u stihu,
u toploj riječi, krpi plavog neba,
da smirim svoju poljuljanu psihu.
Ne volim kada caruje tišina.
(Jednog tmurnog, samotnog dana...)
Dan neovisnosti RH
MOJA DOMOVINA
Svakog dana mislim na tebe
Slušam vijesti, brojim korake
Nemir je u srcima, a ljubav u nama
Ima samo jedna istina
Svaka zvijezda sija za tebe
Kamen puca pjesma putuje
Tisuću generacija noćas ne spava
Cijeli svijet je sada sa nama.
Moja domovina, moja domovina,
Ima snagu zlatnog žita,
Ima oči boje mora,
Moja zemlja Hrvatska.
Vratit ću se moram doći, tu je moj dom,
Moje sunce, moje nebo.
Novi dan se budi kao sreća osvaja
Ti si tu sa nama.
S ovom pjesmom, koja se je često izvodila na HTV-u devedesetih, svima koji vole Hrvatsku želim
SRETAN DAN NEOVISNOSTI
8. LISTOPADA
Uz današnji blagdan
RUŽARIJ
Okruži mi dušu vijencem ruža
i toplim mirisom ljeta!
Iz srca Tvoga ljubav se pruža
i grije moj kutak svijeta.
(2002.)
AVE MARIA
Rumeni zapad, čempresi tamni,
poneka zvijezda na nebu sija,
u meni žive zvonovi davni,
s kampanela sivog AVE MARIA.
Nakon bezbrižne djetinje noći
zvukova zvonkih harmonija,
dok trljali smo još snene oči,
s kampanela sivog AVE MARIA.
(1993.)
Danas je Gospa od ružarija, imendan slave Rozarije (muška inačica je Rozario), Roze, Ruže, pa im svima želim SRETNO!
Istambulska konvencija
Sinoć je u RTL-Indirektu Zoran Šprajc naveo da je jedini cilji Istambulske konvencije sprečavanje nasilja nad ženama i da su oni koji joj se protive za "ravnopravnost" muškaraca da tuku žene. (Psihičko nasilje, bračnu nevjeru i sl. nije spominjao! :-)) "Zaboravio" je napomenuti da spomenuti dokumenat sadrži (u paketu) rodnu ideologiju koja izjednačava muške "majke" s majkama i ženske "očeve" s očevima, a nametanje takvih ideja ne spada u pravo na slobodno mišljenje.To je negiranje različitosti hormona i povezanosti majke s djetetom od začeća čeda pa barem do prestanka dojenja, ne podcjenjujući ulogu očinstva i potrebu da se djeca poistovjećuju s istim spolom. U nedostatku prirodnih povoljnih uvjeta odrastanja treba ih "nadomjestiti" što sličnijima.
Poštujem osobe koje imaju hormonalne poremećaje kao što poštujem i one kojima je boja očiju različita ili boluju od neke bolesti ali gro stanovništva su muškarci i žene, sposobni da budu očevi i majke.
Osim toga kod nas postoje zakoni protiv nasilja, obiteljski zakon koji izjednačava u pravima bračne partnere, ali to, kao i provođenje drugih zakona u praksi izgleda drugačije. Međutim, to je problem pravne države, rupa u zakonu, mentalitata dvostrukih mjerila.
Sv. Franjo
PJESMA STVOROVA
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
(Sa portala župe Sv. Križ)
Sutra je blagdan sv. Franje, pa svima koji nose njegovo ime želim SRETAN IMENDAN!
Na margini ljeta
U sunčanom danu na margini ljeta
zlatastim se plaštom vinogradi sjaje,
a u srcu mome nostalgije sjeta
što prolaze dani i sve kratko traje.
Bože, daj da tvojom milošću se služim
i ljubavlju plodnom trajanje produžim!
1999.
