Podsjećanje
Tragovi
1995.
Godine duge prošle su u maštanju:
što li to krije naš grad i naše selo?
Mi krenuli smo u nadi, veselo,
bez zadnjih misli, i navikli praštanju.
Krenula sam veselo, kažem,
ljudi, možda, previše pričaju,
lakše im je kad uveličaju.
Ne zamjeram im, sa njima se slažem.
Čuli smo puno o zločinima, racijama,
humanitarcima, Ujedinjenim nacijama!
(«Ništa nas ne smije iznenaditi»
kad smo oboružani informacijama.)
Ali već na vratima grada
naiđosmo na utvare čudne,
izblijedjele kosture zgrada,
oči im sablasno budne.
Naš dom na straži čeka,
možda ga čuvaju zmije?!
I on je ko utvara neka,
što li u sebi krije?!
Ko djeca što često čine,
svatko je u svoj kut zašao,
ne bi li kroz trice i kučine
djelić prošlosti našao!
O, kako su jadi me stisli,
i duša je puna gorčine!
Sačuvaj me, Bože, osvetničkih misli
i od NJIHOVE blizine!
Jer zvijeri se od zime sklanjaju
u snijegu ostavljajuć tragove,
a oni, o čemu sanjaju
kad naše oskvrnjuju pragove?
RUŽA
(mom domu u Siveriću)
1995.
Gle, kuća naša s ispražnjenim očima,
vrata ko usta u nijemom kriku zjape,
godine duge za smilovanjem vape
u pustm i ko tuga crnim noćima.
Sve obgrlio ljuti korov, besplodni,
i suhe voćke poput kosti skeleta.
Gle, plamen-ruža, nevin osmijeh djeteta,
ozario me njezin miris ugodni!
Tad obiđosmo druga pusta ognjišta
I crkvu što je zvijeri ljuto raniše.
Čuvari, ptice u njoj gnijezda saviše!
Sad ruža moja miriše sred grobišta!
Slažem se da Hrvatska nije ona kakvu su sanjali istinski branitelji i da bi se oni koji vode ovu državu trebali zdušno zalagati za dobro njenih stanovnika, kako mladi ne bi odlazili u druge zemlje u potrazi za pravednom plaćom.
Pored vojne spremnosti, koja je nužna, najveća snaga su zadovoljni ljudi.
Unatoč svemu nisam pesimist, nikad nećemo imat sve, a sreća ne ovisi samo o materijalnom standardu.
