Sjećanje na dragog profesora
SUPRE STARAS
Supre staras sur la monto
la silenta kapeleto,
en la valo če la fonto
đoje kantas paštisteto.
Sonorado mortkantado
nun eksonis tra l silento,
haltis knabo en kantado
kaj auskultas kun atento.
En la tomboj de l monteto
el la valo čiu venos,
ankau vin, ho, paštisteto,
oni tien iam prenos.
U OSAMI
U osami, na planini,
kapelica puna mira,
kraj izvora, u dolini,
pastirče u frulu svira.
Al odjednom, što se zbilo!?
Tihi zvon kroz dol proleti.
Pastirče se zamislilo:
morao je netko mrijeti.
U grobove, negdje tamo,
iz doline svak će doći.
Pastiriću, sviraj samo,
i tvoji će dani proći.
Ovo sam prepjevala pjesmu na esperantu, 50-ih godina, kad nam je taj jezik kao izborni predmet predavao prof. Mato Bašica, nastavnik povijesti i esperantist, u Ekonomskoj školi u Makarskoj. Meni osobno bio je posebno drag kao pravedan i blag pedagoški djelatnik. Pokoj mu duši!
Tekst donosim po sjećanju, pa me zanima je li točan, ako netko zna. Također na tipkovnici nedostaju znakovi za palatale u esperantu, pa sam ih napisala kao Č, Đ i Š.
Pjesma je prikladna za ovo doba sjećanja na pokojne i podsjećanje na neminovni završetak ovozemaljskog bivanja, te poticaj na promišljanje smisla.