Ljeto u rodnom kraju, u mojim davnim sjećanjima
PRSTIMA BILIN MORE TE PROSI
Makarska
1994.
Planina te na dlanu nudi,
prstima bilin more te prosi,
a ti si uvik ka cvit u kosi
borove šume, šta se budi.
Osejava
1994.
Zelena stabla, pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla, njen veo sve je bljeđi.
Pod suncem vrelim modro se more ljeska,
Prstima bijelim na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji tišina što ga stvara.
Trabakul* bruji, modrinu mora para.
S Puntina
1994.
Modra dubina, strma, bila stina,
puteljak uski, šum zelenih bora!
U zagrljaju kamena i mora
pučinu motrin i moj grad s Puntina.
Kotišina
1994.
Podno crvenih stina tišina caruje,
a vitar miris nosi žuke* i kaduje,
i miris vrisa do mora, da liči ga od umora.
I vraća miris soli, to more kamen voli.
A unda muk i stina,
samoća, Ko - tišina!.
Na Potokui
Brimenice*, sići*, teće*, svako jutro, svaku večer,
na Potoku, na Kantunu, sve u trci i balunu*!.
Inadu se, suju, viču, jedna drugon* kune sriću.
Ko je prvi jutros bijo i svoj bronzin* obisijo?!
Nije lako brigu vodit i u priši fatat zgode,
oprat, skuvat, vrtle zalit, napunit sve sude vode!
Ma je draga ova trka od Kantuna do Lištuna,
Ispod kule, Marinete, niz kongule*, uz kalete*.
Proklet standard, televižjuni, vode ima po komodu*!
Di su lipi konfužjuni kad smo išli fatat vodu?!
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
Na lamure*
1994.
«Šije, šete, šije, šete»,
odjekuje s Marinete!
«Šije, šete, oto, tuti!»
Obrazi jin zategnuti
Demejane* i bolcuni*,
viči, suji*, žmule* puni!
«Šije, šete, kurbin* zete,
ukra si mi tri galete*!»((vjerojatnije „gazete“, sitni mletački novac!)
«Šije, šete!» s Marinete,
cungaju* se sve kočete*.
«Oto, tuti, duve, nuove!»
Od vike se tresu buove*.
«Šije, šete,» a od žala
friška* arija* od meštrala*.
Mrak se fata*, pasi* laju,
Imoćani lamuraju.
Ledenice
1994.
Sive, gole stine i bilo žalo, zvizdan!
Grad trepti ko izdan, vode malo.
Samo se bilobrdski* ledar smantat ne da,
s Bijokova goni ploče leda, na magaretu.
Dica očima led idu, jer u njemu vidu sladoled.
Sive, gole stine i duboke ledenice,
na veseje furešta* i dice!
Putevima nevinih žrtava
U utorak, na dan sv. Ane bila sam na hodočašću u Kosovu kod Knina, gdje je održana procesija i misa na travnjaku ispred crkvice.
Davne 1941. na tom mjestu su, pored ostalih, bili i hodočasnici iz Drvara, pa donosim izvadak iz Wikipedije o njihovu stradanju:
Na poziv župnika iz Knina da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja, uputio se drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor 25. srpnja onamo, u pratnji veće grupe svojih župljana. Budući da je u međuvremenu od prvog poziva kninskog župnika planuo ustanak u Drvaru, kninski župnik i prijatelji savjetovali su župnika da ostane ondje sve dok se stvari ne smire. Nestor je ipak pošao, jer je 27. srpnja bila nedjelja i nije htio da mu župljani ostanu bez mise. [1]
Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 km od Drvara, kod Trubara.[2] Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Te su žrtve jugokomunisti i četnici proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima, samo da bi se spriječio i sami spomen na njih i tako da bi počinitelji prikrili svoj zločin. [1]
Nas desetak hodočasnika iz Siverića bilo je jučer u Drvaru, gdje se okupilo još podosta vjernika pristiglih iz raznih krajeva Hrvatske i BiH.
U improvoziranoj crkvi obavljena je pobožnost Križnog puta i služena sv. misa za nevine žrtve, spomenute i brojne druge, a molili smo i za mučitelje, kojima nek se sam Bog smiluje! Bilo je više svećenika uz biskupe Franju Komaricu (banjolučkog) i Tomu Vukšića (vojnog).
Na kraju su položeni vijenci kod spomen obilježja.
Ovo pišem ne kao zazivanje osvetničkih misli nego kao riječ o istini koja je prešućivana desetljećima dok se je rasplamsavala fama o genocidnom hrvatskom narodu!
ISTINA OSLOBAĐA!
Cijelo vrijeme je ispred ulaza bila Policija, na čemu im hvala!
Sv. Ana
KRAJ KAPELE SVETE ANE
Pronađe se mnoga lijepa strana
Al sreću čutim ponajveću tada
Kad se sjetim mladenačkih dana
Slušam pjesmu mojih prijatelja
Slušam pjesme radosti veselja
Vidim dragu što me sad ostavlja
Nju mi srce još ne zaboravlja
Kraj kapele svete Ane, prošla je mladost naša sva
Mala tek klupa ona, sve slatke tajne pričat zna
Tamo sprovodili smo sretne dane
U zagrljaju ljubavnom, u carstvu prirodnom
Kraj kapele svete Ane
U Samoborskom divnom kraju tom
Ovom pjesmom želim SRETAN IMENDAN svim Anama, Ankama, Ankicama, Anitama, Ančicama, Anelama, Anjama!
Posebno ću čestitrat mojoj kćeri Ankici, sestri Ani i nećakinji Ani!
Skoro sam zaboravila na Joakime, Akime i sl. (jer nijednoga nisam susrela u životu, osim ako nisam znala).
I njima želim SRETAN IMENDAN!
Danas je sveti Jakov
Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Sveti Matej o tom u svom Evanđelju piše: "Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim" (Mt 4,21-22). Oni su među prvim učenicima, koji su slijedili Isusa. Prema Evanđelju po Marku (Mk 3,17), zvali su ih "Boanerges" ("Sinovi Groma").
Sveti Jakov pripada onome najužem krugu oko Isusa. Bio je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju. Sveti Jakov je bio naglog karaktera o tome nam svjedoči zgoda iz Isusova života, koju nam opisuje evanđelist Luka, kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. "Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: "Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?" Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo" (Lak 9,54-56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. "U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova" (Dj 12,1-2).
Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši taj kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: "Mir s tobom!" Poslije toga je obojici odrubljena glava.
Štovanje
Apostol Jakov stariji zaštitnik je Španjolske. Njegove relikvije čuvaju se u španjolskom gradu Santiagu de Compostela (Sant Yago znači sveti Jakov), koji se smatra trećim najsvetijim gradom Rimokatoličke Crkve, poslije Jeruzalema i Rima [1]. Tradicionalno hodočašće na Jakovljev grob naziva se "Put Svetog Jakova". Tijekom cijelog srednjeg vijeka, Santiago de Compostela je bilo vrlo popularno hodočasničko odredište, no kasnije je zanimanje oslabilo.
U afričkoj državi Kongo, blagdan sv. Jakova je središnji blagdan. Portugalski mornari i diplomati, prenijeli su štovanje, koje se duboko ukorijenilo, nakon širenja kršćanstva u Kongu krajem 15. stoljeća. Slično je u mnogim srednjoameričkim državama kao što su: Haiti, Portoriko, Gvatemala, Nikaragva.
Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa onda ljekari, kožari, ratari i voćari. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt.
(preneseno iz Wikipedije)
SVIM JAKOVIMA, JAKŠAMA, JAKIŠAMA, JAKAMA, JAKICAMA i ostalima koji nose ime sv Jakova starijeg (popularniji od mlađeg!), uključujući moga sina, želim
SRETAN IMENDAN!
Marija Magdalena
Jesi li ona vjernica smjerna
što gosta svog sluša netremice?
Ona što noge pomašću maže
dok joj suze oblijevaju lice?
Je si li znala za smrt da spremaš
Rabija dragog, liječnika ljudi?
Za njim si išla na križnom putu
ne mareć za rulju što mu sudi.
O, srcu tvom je preteško bilo
vidjeti kamen odvaljen bijeli!
"Ne plači, ja sam, i javi svima
da Učitelj ih susresti želi!
U Galileju nek pohitaju,
u zemlju onu prepunu cvijeća!"
I vijest tu pronese Magdalena
onog dana uskrsnog proljeća!
Sutra je blagdan Marije Magdalene
Nije sigurno da je ona Lazarova sestra iz Betanije ili žena koja se prostrla do njegovih nogu u kući Šimuna Gubavca, ali je imenom spomenuta kao svjedokinja Isusa uskrslog. On joj se ukazao nakon što je došla pomazati njegovo tijelo, kako je bio običaj, i rasplakala se našavši kamen odvaljen, a grob prazan! Tu zgodu navode evanđelisti Ivan, Matej i Marko.
Svima koje nose ime Magdalena, Magda, Mande, Manda, Mandina, Mandica, Lena, Maria-Lena i sl. želim SRETAN IMENDAN!
SAMARITANAC
Orobljen putnik u klancu leži,
uzalud čeka sućutnu ruku.
Ustuknu levit, svećenik bježi,
obiđe ga u širokom luku.
Eto i stranca, a mrak već pada,
s magarca siđe, prilazi bliže
da vidi tko to nemilo strada.
Ubrzo teret dragocjen diže.
Ne gubi vrijeme, gostinjcu hita,
za štićenika svu njegu traži!
Koja je cijena, to se ne pita!
"Rane mu vidaj, boli ublaži!"
./.
Prođoše otad stoljeća mnoga
od dobrog djela nemilog stranca,
a svatko srca sažaljivoga
dobiva ime Samaritanca!
( Luka, 10, 29 - 37 )
Današnje evanđelje poručuje kako je važnije što činimo nego kojoj skupuni pripadamo. Vjera bez djela je mrtva!
STRPLJEN -SPAŠEN
Bila je najmlađa od šest sestara u siromašnoj seljačkoj obitelji. Dva su joj brata nestala u vihoru Drugog svjetskog rata, a ona, kao najmlađe dijete, postala je očeva miljenica. Uspomene na njega najčešći su predmet njezinih priča iz rane mladosti, no ubrzo je ostala bez tog životnog oslonca. Iz osjećaja odgovornosti prekinula je gimnaziju i završila obrtničku školu te se zaposlila u jednome mjestu u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Nakon nekog vremena upoznala je ljubav svog života, ali ni njihov obiteljski život nije počeo bez problema, bolesti i poduljeg boravka u bolnici. A najveći šok bračni je par doživio kad su dobili sina s urođenim deformitetom, uzrokom trajne invalidnosti.
Potom je nakon nekoliko godina stigao još jedan sin, zdravo i višestruko talentirano dijete (poezija i likovnost).
Nastavak borbe za vlastito zdravlje i koliko-toliko udoban život bolesnoga sina iscrpljivao je obitelj materijalno i fizički, ali je doprinosio duhovnom rastu i optimizmu majke. Nju sam relativno kasno upoznala i redovno posjećivala. Bila sam zadivljena vječnim dobrim raspoloženjem nepokretnog velikog djeteta okruženog igračkama koje su ga veselile. Memorija, na kojoj bi mu mogli zavidjeti mnogi, činila je razgovore s njim zanimljivima. Pamtio je likove i glas svakoga koga je jednom u životu sreo, kao i popularne ličnosti i emisije koje je pratio putem radija i televizije.
Otac je radom u inozemstvu osigurao obitelji pristojan standard, a majka se od sina odvajala samo kad je išla na operacije i tijekom njegova kratkog boravka u domu za djecu s oštećenjima gdje se trebao opismeniti, što nije bilo moguće. Dakle, sve što je u životu naučio plod je odlične memorije i strpljivog nastojanja majke. Ljubav je zaista bolesnome djetetu najpotrebnija.
Naravno da je i otac sudjelovao u svakodnevnoj njezi sina, posebno otkad je bio umirovljen.
Sinovljevo društvo bile su majčine prijateljice, a duge telefonske razgovore vodio je s djevojčicom iz susjedstva, također osobom s posebnim potrebama, koja je bila smještena u domu, no ljeti bi dolazila kući.
Prije desetak godina umro je otac, nakon relativno kratke bolest, i otada su kola krenula nizbrdo. Majci je briga oko „djeteta“ bila preveliko opterećenje, pa su joj povremeno pomagale i prijateljice, ali ga je na kraju morala smjestiti u dom invalida, a sama je morala poći u dom za stare i nemoćne, jer je oboljela od parapareze, pa je već devet godina nepokretna i u krevetu.
U međuvremenu je umro i mlađi sin, koji je živio u Slavoniji, a bio je invalid Domovinskog rata.
Navela sam šture činjenice iz života ove obitelji, ali povod ovom postu jedna je nit koja se provlači kroz više od pet desetljeće života žene-junakinje.
Ta nit je OPTIMIZAM UNATOČ SVEMU!
Njezino me ponašanje naučilo nečemu novom. Smatrala sam da ljudi pritisnuti bolešću ne razmišljaju o „tricama“ poput izgleda, frizure, odjeće, i da nemaju malih problema kojima se sretnici opterećuju. Međutim, mojoj je prijateljici uvijek bilo važno da sve oko nje i na njoj „pjeva“ od sklada i ljepote. Nerviralo ju je kad ne bi mogla pronaći „cipelice“ prema boji haljine. Shvatila sam da samo uključivanjem u svakodnevicu možemo sačuvati snagu i nositi se s pravim problemima! Ne smijemo se odati samosažaljenju i dopustiti da nas drugi žale, drugim riječima, umijeće je i potreba uklopiti se u život ne prinoseći bližnjima svoju tužnu facu iz koje se čita poziv u pomoć.
Kad govori o prošlosti, moja prijateljica uvijek spominje vesele uspomene iz škole i bolnice. Često sam posjećivala tu obitelj koja me redovito dočekivala s osmijehom, a i bolesni sin se radovao svakom posjetu, hvalio se dobivenim darovima i pričao o doživljajima u svojoj sobici ili na balkončiću svoje kuće.
Sada su sin i majka povezani jedino telefonskim razgovorima (zbog specifičnih razloga nisu mogli biti u istom domu). Nekoliko nas prijatelja i rođaka povremeno ih posjećujemo i brinemo se da sin dobije pakete koji ga jako vesele.
I sad, kad je nepokretna, ta se žena rijetko žali, osmijeh joj je na licu, a unatoč trajnim zdravstvenim problemima, nije ogorčena i sačuvala je vjeru u Boga.
Sina sam joj posjetila nekoliko puta i zaključila da je prihvatio odvojenost od majke. Hvali se tretmanom u domu, ima cimera, uključen je u slobodne aktivnosti, šeta gradom, a najviše ga vesele izlasci u kafić!
Jedno je istina: NIJE BOGAT TKO PUNO IMA, NEGO TKO MALO TRAŽI!
