Ljeto u rodnom kraju, u mojim davnim sjećanjima
PRSTIMA BILIN MORE TE PROSI
Makarska
1994.
Planina te na dlanu nudi,
prstima bilin more te prosi,
a ti si uvik ka cvit u kosi
borove šume, šta se budi.
Osejava
1994.
Zelena stabla, pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla, njen veo sve je bljeđi.
Pod suncem vrelim modro se more ljeska,
Prstima bijelim na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji tišina što ga stvara.
Trabakul* bruji, modrinu mora para.
S Puntina
1994.
Modra dubina, strma, bila stina,
puteljak uski, šum zelenih bora!
U zagrljaju kamena i mora
pučinu motrin i moj grad s Puntina.
Kotišina
1994.
Podno crvenih stina tišina caruje,
a vitar miris nosi žuke* i kaduje,
i miris vrisa do mora, da liči ga od umora.
I vraća miris soli, to more kamen voli.
A unda muk i stina,
samoća, Ko - tišina!.
Na Potokui
Brimenice*, sići*, teće*, svako jutro, svaku večer,
na Potoku, na Kantunu, sve u trci i balunu*!.
Inadu se, suju, viču, jedna drugon* kune sriću.
Ko je prvi jutros bijo i svoj bronzin* obisijo?!
Nije lako brigu vodit i u priši fatat zgode,
oprat, skuvat, vrtle zalit, napunit sve sude vode!
Ma je draga ova trka od Kantuna do Lištuna,
Ispod kule, Marinete, niz kongule*, uz kalete*.
Proklet standard, televižjuni, vode ima po komodu*!
Di su lipi konfužjuni kad smo išli fatat vodu?!
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
Na lamure*
1994.
«Šije, šete, šije, šete»,
odjekuje s Marinete!
«Šije, šete, oto, tuti!»
Obrazi jin zategnuti
Demejane* i bolcuni*,
viči, suji*, žmule* puni!
«Šije, šete, kurbin* zete,
ukra si mi tri galete*!»((vjerojatnije „gazete“, sitni mletački novac!)
«Šije, šete!» s Marinete,
cungaju* se sve kočete*.
«Oto, tuti, duve, nuove!»
Od vike se tresu buove*.
«Šije, šete,» a od žala
friška* arija* od meštrala*.
Mrak se fata*, pasi* laju,
Imoćani lamuraju.
Ledenice
1994.
Sive, gole stine i bilo žalo, zvizdan!
Grad trepti ko izdan, vode malo.
Samo se bilobrdski* ledar smantat ne da,
s Bijokova goni ploče leda, na magaretu.
Dica očima led idu, jer u njemu vidu sladoled.
Sive, gole stine i duboke ledenice,
na veseje furešta* i dice!
