STRPLJEN -SPAŠEN



Bila je najmlađa od šest sestara u siromašnoj seljačkoj obitelji. Dva su joj brata nestala u vihoru Drugog svjetskog rata, a ona, kao najmlađe dijete, postala je očeva miljenica. Uspomene na njega najčešći su predmet njezinih priča iz rane mladosti, no ubrzo je ostala bez tog životnog oslonca. Iz osjećaja odgovornosti prekinula je gimnaziju i završila obrtničku školu te se zaposlila u jednome mjestu u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Nakon nekog vremena upoznala je ljubav svog života, ali ni njihov obiteljski život nije počeo bez problema, bolesti i poduljeg boravka u bolnici. A najveći šok bračni je par doživio kad su dobili sina s urođenim deformitetom, uzrokom trajne invalidnosti.

Potom je nakon nekoliko godina stigao još jedan sin, zdravo i višestruko talentirano dijete (poezija i likovnost).

Nastavak borbe za vlastito zdravlje i koliko-toliko udoban život bolesnoga sina iscrpljivao je obitelj materijalno i fizički, ali je doprinosio duhovnom rastu i optimizmu majke. Nju sam relativno kasno upoznala i redovno posjećivala. Bila sam zadivljena vječnim dobrim raspoloženjem nepokretnog velikog djeteta okruženog igračkama koje su ga veselile. Memorija, na kojoj bi mu mogli zavidjeti mnogi, činila je razgovore s njim zanimljivima. Pamtio je likove i glas svakoga koga je jednom u životu sreo, kao i popularne ličnosti i emisije koje je pratio putem radija i televizije.

Otac je radom u inozemstvu osigurao obitelji pristojan standard, a majka se od sina odvajala samo kad je išla na operacije i tijekom njegova kratkog boravka u domu za djecu s oštećenjima gdje se trebao opismeniti, što nije bilo moguće. Dakle, sve što je u životu naučio plod je odlične memorije i strpljivog nastojanja majke. Ljubav je zaista bolesnome djetetu najpotrebnija.
Naravno da je i otac sudjelovao u svakodnevnoj njezi sina, posebno otkad je bio umirovljen.

Sinovljevo društvo bile su majčine prijateljice, a duge telefonske razgovore vodio je s djevojčicom iz susjedstva, također osobom s posebnim potrebama, koja je bila smještena u domu, no ljeti bi dolazila kući.

Prije desetak godina umro je otac, nakon relativno kratke bolest, i otada su kola krenula nizbrdo. Majci je briga oko „djeteta“ bila preveliko opterećenje, pa su joj povremeno pomagale i prijateljice, ali ga je na kraju morala smjestiti u dom invalida, a sama je morala poći u dom za stare i nemoćne, jer je oboljela od parapareze, pa je već devet godina nepokretna i u krevetu.

U međuvremenu je umro i mlađi sin, koji je živio u Slavoniji, a bio je invalid Domovinskog rata.

Navela sam šture činjenice iz života ove obitelji, ali povod ovom postu jedna je nit koja se provlači kroz više od pet desetljeće života žene-junakinje.

Ta nit je OPTIMIZAM UNATOČ SVEMU!

Njezino me ponašanje naučilo nečemu novom. Smatrala sam da ljudi pritisnuti bolešću ne razmišljaju o „tricama“ poput izgleda, frizure, odjeće, i da nemaju malih problema kojima se sretnici opterećuju. Međutim, mojoj je prijateljici uvijek bilo važno da sve oko nje i na njoj „pjeva“ od sklada i ljepote. Nerviralo ju je kad ne bi mogla pronaći „cipelice“ prema boji haljine. Shvatila sam da samo uključivanjem u svakodnevicu možemo sačuvati snagu i nositi se s pravim problemima! Ne smijemo se odati samosažaljenju i dopustiti da nas drugi žale, drugim riječima, umijeće je i potreba uklopiti se u život ne prinoseći bližnjima svoju tužnu facu iz koje se čita poziv u pomoć.

Kad govori o prošlosti, moja prijateljica uvijek spominje vesele uspomene iz škole i bolnice. Često sam posjećivala tu obitelj koja me redovito dočekivala s osmijehom, a i bolesni sin se radovao svakom posjetu, hvalio se dobivenim darovima i pričao o doživljajima u svojoj sobici ili na balkončiću svoje kuće.

Sada su sin i majka povezani jedino telefonskim razgovorima (zbog specifičnih razloga nisu mogli biti u istom domu). Nekoliko nas prijatelja i rođaka povremeno ih posjećujemo i brinemo se da sin dobije pakete koji ga jako vesele.

I sad, kad je nepokretna, ta se žena rijetko žali, osmijeh joj je na licu, a unatoč trajnim zdravstvenim problemima, nije ogorčena i sačuvala je vjeru u Boga.

Sina sam joj posjetila nekoliko puta i zaključila da je prihvatio odvojenost od majke. Hvali se tretmanom u domu, ima cimera, uključen je u slobodne aktivnosti, šeta gradom, a najviše ga vesele izlasci u kafić!

Jedno je istina: NIJE BOGAT TKO PUNO IMA, NEGO TKO MALO TRAŽI!


06.07.2016. u 12:40 | 9 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2019 (5)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (6)
Rujan 2018 (8)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (7)
Svibanj 2018 (14)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (11)
Veljača 2018 (12)
Siječanj 2018 (11)
Prosinac 2017 (16)
Studeni 2017 (14)
Listopad 2017 (13)
Rujan 2017 (12)
Kolovoz 2017 (13)
Srpanj 2017 (8)
Lipanj 2017 (14)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (18)
Ožujak 2017 (12)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (8)
Prosinac 2016 (7)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (10)
Rujan 2016 (7)
Kolovoz 2016 (7)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
Svibanj 2016 (8)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (14)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (13)
Prosinac 2015 (10)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (12)
Rujan 2015 (10)
Kolovoz 2015 (10)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (12)
Svibanj 2015 (13)
Travanj 2015 (7)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić