Milostinja
Ranoproljetno jutro na jarunskoj tržnici u Zagrebu. Užurbana masa u prolazu ispred dučančića. Ima svega, "od igle do lokomotive" (osim i gle i lokomotive). Zavirim u svaki kutak ne tražeći ništa određeno, tek da vidim kakve su cijene radi usporedbe sa onima na drugim lokacijama. Već sam kupila "domaće" povrće i ribu, koju su mi očistili i oprali na licu mjesta, što je za mene ugodna novost, jer neću morati "zasmrdit" sinovljev stan na 17. katu. Moj obilazak tržnice je sad manje-više rutinski jer žurim da bih ispunila privremeno preuzete domaćinske obaveze.
Ali, moju rutini iznenada prekine jedno nježno, blijedo lice i lik u kolicima, pred vratima dućana, zapravo djevojčica koja na koljenima drži otvorenu šaku, očito u iščekovanju milostinje. Prekopam po novčaniku i stavim nekoliko kovanica na pruženi dlan, našto se mala vidno uznemiri i počne, mašući glavom, nešto nerazgovijetno mumljati, držeći pritom ruku u nepromijenjenom položaju. Osjećala sam se užasno kad sam zaključila da se najvjerojatnije radi o paraliziranoj osobi koja jednostavno ne može maknuti ruku! Tek tada sam zapazila da je odjevena vrlo kvalitetno i vjerojatno samo čeka majku ili drugu osobu koja nešto kupuje.
Mogla sam pretpostaviti kako ju je ponizila moja dobronamjerna gesta! Uzela sam svoju "munitu" uz riječi: "Oprosti, dušo, nisam znala!"
Sa suzama u očima napustila sam poprište.
