VELIKI TJEDAN
VELIKI TJEDAN
Masline, palme, poklik HOSANA,
a malo potom NA KRIŽ S NJIME!
Račune kvari velmožama,
zatrti treba Njegovo ime.
Špekulant sitni trlja ruke,
u tami sjaje srebrne škude,
oprostit On će, izbjeći muke,
račun je jasan podloga Jude.
A Herod vidi čarobnjaka:
"Spektakl želim, čudo priredi!
Naredba moja nije ti jaka!?
Pa, nek ti sudbu Pilat odredi!"
Dok Pilat ne zna što istina je,
u vidu ima jedinu želju,
pa pravednika raspeti daje,
bitno je čuvat svoju fotelju!
Na gozbi Petar, jer Meštra voli,
obeća s njime i u smrt poći.
Ah, kako teško nosi se s boli
zatajivši ga one noći!
Uz brdo noseć drvo križa,
izložen rulji grdnje sluša,
i pomoć stranca mu je bliža,
od svojih napuštenost kuša.
Nariču za njim smjerne žene
i Majka, tek jedan učenik tu je.
Halje mu strgnu okrvavljene,
čekića udar odjekuje.
Tama se stere do treće ure,
krik smrtne boli potresa stijenje.
Longin i stotnik niz brdo žure.
"Sin Božji!" kažu, vide znamenje.
./.
U ranu zoru skupina žena
za mrtvo tijelo pomasti sprema.
Gle, grobna stijena odvaljena,
USKRSNUO JE, smrti nema!
Proljetno jutro
Mreškanje zraka sunčevih,
prosuta plavet ljubica,
narcisa zlatni bokori,
lepet krila u krošnjama,
pupoljci na golim granama,
vrtlar na brazdi podatnoj
i vedra lica u prolazu!
Dobro jutro, proljeće!
Siromašenje jezika
Čitajući post @Eduard Pranger blog naišla sam na jednu pogrešno upotrebljenu riječ, a to je "punac". Radi se o svekru Nives Celzijus.
Iz ono malo poznavanja njemačkog jezika (a mislim da je slično i u engleskom) znam da Nijemci nemaju raščlanjeno nazivlje za rod (vlastiti ili bračnog druga) pa je kod njih svekar i punac isto (kao i svekrva i punica), stric, ujak i tetak također se ne razlikuju, a da ne govorim o zaovama, jetrvama, svastikama, šurjacima, pašancima, djeverima, (kod nas u govorima sjevera šogori i šogorice, a na otocima kunjadi i kunjade ).
U štokavsim krajevima raznolikost je sačuvana, a tako je i u standardnom jeziku. E, baš to me čudi, jer sam u prijevodima stranih pisaca često nailazila na muškarce koji imaju svekrve i na majčinu braću koja su stričevi svojim nećacima. Postoje razlike i u nazivlju za inače legitimne nećake i nećakinje, ali se one već rijetko čuju.
Mislim da bi prevoditelji trebali poznavat i jezik na koji prevode, u ovom slučaju hrvatski, a za razrješenje dilema postoje rječnici i gramatike.
Mnogo je propusta pisaca, novinara ili (ako su ih angažirali) lektora, primjerice vječno "kćer" u nominativu, "kći" u akuzativu, umjesto obratno, "zaželjeti želju" umjesto "zaželjeti to i to" (jer želju već imamo a želimo ostvarenje), "odmoriti" (riječ zahtjeva dopunu u akuzativu) umjesto "odmoriti se", "pričati" (priča se doživljaj, događaj, priča), umjesto "govoriti"! ( Nijemci imaju "erzaehlen" i "sprechen), "traži me" umjesto "traži od mene", "pozdravi svih!", umjesto "pozdravi sve".
Upada u oči i izbjegavanje futura 2. kojim se precizira što će se u budućnosti kojim redoslijedom dogoditi, pa neki kažu:"Ako ćeš doći, popit ćemo kavu!" umjesto "ako budeš došao" ili, jednostavno, "ako dođeš".
Brojne finese čine naš jezik preciznim i bogatim i šteta je što se ta raznolikost gubi unatoč zastupljenosti u standardnom jeziku, koji bi trebali njegovati pisci i govornici u javnim medijima i knjigama, osim kad se namjerno piše i govori na lokalnim narječjima.
Nisam stručnjak za jezik ali ovo su moja zapažanja koja vjerojatno dijele i drugi govornici hrvatskog jezika, čiji se dani obiljažavaju zaključno sa 17. ožujka, datumom objavljivanja poznate Deklaracije u zagrebačkom Telegramu 1968.
Ako ovo pročitaju blogeri koji su stručni poznavatelji materije, neka komentiraju i ukažu mi na pogreške u pisanju i netočne navode.
Jednostavno me boli kad vidim preveliku aljkavost i podcjenjivanje kulturnog značenja materinskog jezika.
Najveći zločin na svijetu
je pravljenje oružja i trgovanje njime
i konačno njegova upotreba.
Ako nešto stalno proizvodimo,
onda to valjda jednom mora biti u upotrebi.
Što se tome čudimo?
Osuđujemo ubijanje,
ali svojeg ćemo protivnika smjesta ubiti
ako je rat.
Šaljemo liječnika
i auto s velikim crvenim križem
za ranjenike, čak i za ranjene protivnike.
Pa zašto onda uopće ranjavati ljude?
Tko je izmislio tu besmislenu igru?
Djeca sigurno nisu!
Objavljujem pjesmu velike katoličke novinarke, pjesnikinje, majke i mirovne aktivistice Ljiljane Matković-Vlašić, kao čestitku žanama
za međunarodni DAN ŽENA, ujedno kao podsjetnik da su prava žena ljudska prava, jer i mi smo ljudska bića, ni manje ni više!
Melem
Iz svoje si ruke prosuo
kap po kap ljepote
na tvrdo ovo tlo,
u kapima kiše što blistaju,
u zvucima što srebrno udaraju
po napetom bubnju moje duše,
u ljepoti jesenjih boja
toplih i smirenih,
u sivilu spokoja!
Iz svoje si ruke prosuo
kap po kap melema
na žuljeve i rane raspukle
nemirne duše moje.
(1997.)
