U sjećanje na pokojnike donosim pjesmu fra Bonaventure Ćuka
Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!
Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.
Nikomu neću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.
Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.
Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!
Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je Tvoje veće
Pobijediti sebe
Da mi je da imam krila,
da mi je biti prhut cvijeta,
tko zna gdje bih do sad bila,
možda na drugom kraju svijeta!
Granice ne bi preprekom bile,
želje bi moje slijedile dugu,
ko ptice gnijezda sreću bi vile,
a srce bi zaboravilo tugu.
Lažni su snovi, želje su lažne,
jer gdje god pošla ja sebe slijedim.
Ne, nisu svijeta širine važne,
važno je sebe da pobijedim!
E,da, svim Terezama SRETAN IMENDAN!
