Referenduma neće biti!!!
HDZ + SDP = Kad se bratska srca slože i olovo plivat može!
Olovo nije plemeniti metal, a njegove pare su otrovne!
Evo mene opet!
Danas sam išla "apožito" u Drniš na misu jer sam znala da mogu na ulazu u crkvu potpisom dati podršku inicijativi U ime obitelji.
Žalosno je da u našoj općini nema drugih mjesta za potpisivanje, ili bar ja nisam mogla dobit informaciju od Grada. To znači da tko ne ide u crkvu automatski nema gdje dati svoj potpis, a to nije realno niti je poticanje demokracije. (Nitko nije ni u crkvi ljude "nutkao" da potpišu, niti su to svi činili.)
Mnogi stranački poslušnici dviju velikih stranaka ne bi za živu glavu podržali Inicijativu, iako ona nema nikakvu ideološku ni stranačku pozadinu.
Svakome tko pošteno misli može biti jasno da je glasovanje za ime u skladu sa većom odgovornošću biranih (ali i birača).
To što bi se snizio prag za ulaz u sabor na 3% svakako je poštenije nego da se glasovi za one koji nisu prešli 5% daju "velikima" o kojima birači često nisu ni sanjali.
Isto tako stvaranjem predizbornih koalicija daje se prilika minornim strankama da se šlepaju uz svoje patrone bez obzira na to što same nikad Sabora ne bi vidjele.Prema tome i do sad mnogi nisu prešli prag, ali ih je propuh unio u Sabor "na mala vrata".
(Usput "hajka" na Željku Markić da samo želi ući u Sabor je glupost, jer da je tako ušla bi do sada u neku stranku...)
Tako, evo mene opet u "nebranom grožđu" - političkom, jer želim posvjedočiti svoj stav o referendumu, koji košta, ali puno manje
nego svi promašaji dosadašnjih vlada, kao neiskorišteni svakovrsni resursi ove male zemlje, pa čak i propali poticaji EU-a.
Jesenji sonet (oda oklajskoj žutini)
Pod baldehinom svjetlosti što blista
mušica roj, tek vidljivih letača.
Što kraći život to je težnja jača
sudbi se otet što svima je ista.
Palo je grožđe pod rukom berača,
odvojili su ono stolno, fino,
a veći dio smastili u vino,
da polet daje izvedbi pjevača.
Jabuke, kruške i sve voće ino
mirisno, zrelo, u krilo se truni,
u naručje ko čedo materino!
Zlaćanih dunja ormari su puni,
što grijat će nas skrivenom toplinom,
dok nazdravljali budemo žutinom!
((2012.)
Traverša (posvećeno mojoj pok. svekrvi i drugim starim Siverkušama)
Naše babe su ih nosile
u crkvu, u polje,
kad su radile po kući,
i kad su živinu ranile.
A u škašeli se uvik naša
bombončić koji, oras
ili smokva suva,
ako se drčina trevu na putu
da jim se daje!
Šta će, one su stare,
a život se ka šterika topi.
Na mlađima svit ostaje!
(2011.)
Predvečerje u šumi
U predvečerje, dok prolazim tišinom,
ko brod pučinom, sumrakom i ja brodim,
i napajam se mirisnom smrekovinom
i šumom bora, pod nebom tamno-modrim,
pa, opijena raskošnog bilja kadom,
samoćom lutam, ljepotu odnoseć kradom.
(1995.)
Kava
Ujutro, kad otvorim oči,
il danju kad mi se spava,
uvijek se na stolu mome
mirisna nađe kava.
Opojan miris se puši
od tog egzotičnog cvijeta.
Ne dam te, kavice draga,
najljepša "vicijo" svijeta!
Uza te tople su riječi,
svijet ima sliku drugu,
u tvome talogu crnom
nazirem svoju dugu.
(1993.)
Jesen u Petrovu polju
Petrovim poljem prošetala jesen
šarenih skuta, sa suncem u kosi,
a pogled moj bijaše zanesen
treperenjem zlata, što o vratu nosi,
o visoku vratu samotnog jablana,
na obzoru plavom jesenjega dana.
(1995.)
Nada
Okrvavljeno nebo, ruj sunca na zapadu,
i vjetar što se vere kroz prosahnule grane,
a jesen dušom hara i odgrće sve rane,
ne bi li bar iz sjete iskopala mi nadu!
Okrvavljeni zapad i tek ponešto cvijeća
i život što se pozna samo po svome plodu,
šarenilo na snove mladosti što me sjeća,
a vjetar pjeva britku očitovanja odu.
Razgoličene rane, puno je toga jasno,
i moja sjetna duša što stalno nešto pita!
Dok sunce, i sam život neumitnosti hita,
iskopat daj mi nadu dok nije sasvim kasno!
(1996.)
Susreti s bosanskim izbjeglicama
BAKI IVANDIĆ
Gledam lice skršeno od boli,
tužno lice majke "kršćenice".
Suze su ga solju izrovale,
suze boli iz mora ponora,
gdje su crne ptice pirovale.
Gledam lice majke - mučenice.
Tri joj sina iz srca strgoše
i nevjestu raznijela granata,
gledam kako tužna plače mati
i drhtavim glasom dok se bori
da ostane "kršćenica" mati,
srce ječi: "Neka Bog im plati!"
JEDNU JE SVIJEĆU DOBILA
Jednu je svijeću dobila prognanica nadar,
jedno je oko zasuzilo, srce je taknuo mar.
Svijeću joj nisu darovali da bi ronila suze,
vceć da bi plamom njezinim sažegla beznađa uze,
da prognanica uz njen plam pronađe put iz tame
radošću koja spašava: Bog svojih ne ostavlja same.
TEK MALO POGURENA
Tek malo pogurena, al ponosita lica,
ti nabrajaš sve dare što poslaše ti djeca,
a mene tuga hvata, dok nekim šestim čulom
osjećam tvoju dušu što usamljena jeca.
Jer darovi su jedno, a topla riječ je drugo,
kad licem se u lice uz plamen oka zbori,
al ipak, našao se netko da te sluša,
pa sada tvoja duša snom ozarena gori!
Pa, neka makar šalju starici lijepe stvari,
dok uznosita lica o odanosti mašta.
To toplo srce majke za propuste ne mari,
za svoju djecu moli, nada se, ljubi, prašta!
(Majka jedne ratom raspršene obitelji iz Jajca)
Zašto volim sport
Nisam neki sportski tip, naprotiv, često mi je ocjena iz tjelesnog kvarila opći uspjeh u školi, ili mi je trebalo "pokloniti" višu.
Ali, kako se suprotnosti privlače, naletjela sam na fanatičnog ljubitelja svih sportova i tako usput pokupila neke informacije koje me inače ne bi zanimale, a obvezno gledam, ako nisam spriječena, utakmice naše reprezentacije i nastupe poznatih hrvatskih sportaša. Tada me drži žešća navijačka groznica nego prave znalce.
Tako mi sinoć nije bilo teško gledati meč našeg Marina i skupa s Goranom strepiti i veseliti se osvajanju US Opena, kao što su se veselili navijači diljem Hrvatske i inozemstva.
Drago mi je radi Čilića, jer je pokazao da je pravi sportaš (kojemu ne treba doping!), da je ljudsko biće koje se zna od srca veseliti i da je dostojan učitelja, koji je svjedočio rezultatu svog trenerskog truda.
Naši istaknuti sportaši su sposobni ujediniti naciju kao što to nikad nisu uspjeli političari!
Eto, zato volim sport!
Bravo, Čiliću!
Bravo, Gorane!
Žena
Maslina kraj strme hridi
s burom se bori.
Žena, kosa joj sijeda
na vjetru vijori.
Pogled prošlošću luta
rasutih snova,
duša još mlada bi htjela
živjeti s nova.
Ona je poleta puna
i pustih želja,
na raskrižju ipak je sama,
bez prijatelja.
Žena, na vjetru vijore
sijede joj vlasi.
Rasprši sumnje što more,
o, Bože, spasi!
(Solaris, 1994.)
Starom prijatelju
Je li ti sada lakše,
prijatelju stari,
kad prešo si odavno,
ko i ja, pola puta,
kad riješili smo mnoge
komplicirane stvari
za koje mladost ne zna
dok maštanjima pluta?
Je li ti sada lakše
kad bliži smo vrhuncu
i suncu,
što ga čekasmo u zore,
bjelasa li se i sad
u tvome srcu starom
ono isto uzburkano more?
Je li ti sada lakše
kad koraci su spori,
kad, možda, su na slike pale sjene,
pod pepelom dal i sad
jednaka vatra gori?
U ovoj noći
sjećaš li se mene!?
(1994.)
Nepovjerenje
Zvjezdani svod i noći sjene,
ti nemirno dišeš pokraj mene.
Ti spavaš, šutiš, i zvijezde šute,
ti i ne slutiš, ni one ne slute,
da bih ti htjela oslonac biti,
da ništa preda mnom ne trebaš kriti!
A ti tek u snu odaješ nemir!
Između nas su zvijezde i svemir!
(1997.)
