Sjećanje na devedesete
Sjećanje
1992.
Ostale su slike, uspomene,
predmeti dragi, knjige, dio mene....
Zaključala sam vrata
dok zviždukom granata
u noć nas pozva sudbina nepoznata.
I nikad neće izblijedjet slika ona:
crna i duga vijugava kolona,
u gluhom kršu starčad, djeca, žene
koraci, šapat, oči uplašene!
Dok gaze kanjon u strahu lampe pale.
«Gasite svijeće, sa njima nema šale!»
Reflektor, evo, otkrit će nam staze,
i satrt će nas, ko mravi što se gaze!
Načas tišina, ne čuješ hoda bat,
i sumnjiv bljesak u ovaj sitni sat!
Negdje u tami zgusnula se masa.
Gdje li se sada preda mnom bjelasa
lik muža i kćeri, dok ja vodim sina?
«Pst!» (To je selo njihovo!)
«Tišina!»
Naprijed il' nazad,
il' na mjestu stati?
Moj Bože, da l' ću možda zalutati?
Pođosmo u osvit u nepoznata sela,
ko zvijer kad hajka lovačka je prati,
i napismo se iz ljubavi vrela
što nuđahu nam ljudi nepoznati.
Ostale su slike, uspomene,
kanjon i ljudi, sve je dio mene,
i ključ taj čuvam ko da je od zlata,
sanjam i želim draga kućna vrata!
VLAK
Monotono klizi neman teška, duga,
pa odnosi sve nas prugom, što vijuga.
Olovno je nebo, magloviti puti,
tajnu sunca kriju tek proplanci žuti!
(na putu iz Unešića prema Mandalini, 26.11.92.)
NOĆ GRANATA
Noć ova nije gluha, još kako dobro čujem,
padaju granate!
Spavajte samo mirno, dok majka za vas moli,
i u snu valjda znate.
Noć ova nije gluha, oružjem ona ječi,
možda i krv se lije,
spavajte samo mirno, nedužna djeco moja,
jer za vas otac bdije!
Noć ova nije gluha, mržnja i ljubav se bore
jezikom granata.
Znam, sni vam mirni nisu, strahom i željom gore
da više ne bude rata!
(Solaris, u noći 28. veljače, kad je poginula obitelj Džaja iz Šibenika)
HUMANITARCI
O, Bože, kako su ljudi čudni, i svačega se bahati sjete:
"Vi, gladni, ostanite budni, pogače noćas nebom lete!"
Naciljali su svemirske mete, pa kako ne bi i želuce vaše!?
Al vjetar noćni odnese pakete,padobran strgnut zlokobno maše.
Pogled u nebo i gladna usta, žuđena pomoć noćas ne slijeće!
Čudni su moćni, želja je pusta
i mutan cilj gdje nafta ne teče!
(Solaris, 3. ožujka 1993., nakon neuspjele humanitarne akcije u Bosni)
Strepnja
1993.
Na pozadini sivoj ogoljela stabla straže,
i kapi lijeno klize niz prozor tromog vlaka.
Dok oči umorne zalud zraku svjetlosti traže,
krajolik polako tone u moru beznadnog mraka.
Ko leptir u čahuru svoju i moja duša se stisla,
kroz tamni pokrov noći teška se spustila mora.
Uzdah za uzdahom nižem poput neprekidnog čisla*:
Gdje li se sakrila zvijezda, i kad će sinuti zora?
Proljeće u Solarisu
1993.
Proljeće u našem kraju razgrće zelene sagove.
Daleko, tamo, gdje čežnje znaju, pozdravlja puste pragove.
Proljeće i oko nas, ljubičica miriše.
Ne beri ih, ti drago dijete, ni cvjetovi nisu više...*
Noćas je vjetar umjesto cvijeća zvončiće nosio,
noćas je, u osvit proljeća, živote kosio.
Noćas su suze u slapu tekle umjesto proljetne kiše.
Ni cvjetovi više nisu…, o da li će ikad više?!
Pozdrav
1992.
Kap po kap protiču trenuci,
kap po kap kotrljaju se suze
niz naborano lice,
iz očnih duplja,
što crne se daljinom
uzaludnog iščekivanja.
Kap po kap protiču trenuci,
promiču dani umornog života.
Uzdasi ko odbjegli ptiči
nezaustavljivo lete u daleka brda,
i maše okruga bijela.
U huku vjetra otpozdrav s ognjišta
i zgarišta rodnog sela!
Tragovi
1995.
Godine duge prošle su u maštanju:
što li to krije naš grad i naše selo?
Mi krenuli smo u nadi, veselo,
bez zadnjih misli, i navikli praštanju.
Krenula sam veselo, kažem,
ljudi, možda, previše pričaju,
lakše im je kad uveličaju.
Ne zamjeram im, sa njima se slažem.
Čuli smo puno o zločinima, racijama,
humanitarcima, Ujedinjenim nacijama!
(«Ništa nas ne smije iznenaditi»
kad smo oboružani informacijama.)
Ali već na vratima grada
naiđosmo na utvare čudne,
izblijedjele kosture zgrada,
oči im sablasno budne.
Naš dom na straži čeka,
možda ga čuvaju zmije?!
I on je ko utvara neka,
što li u sebi krije?!
Ko djeca što često čine,
svatko je u svoj kut zašao,
ne bi li kroz trice i kučine
djelić prošlosti našao!
O, kako su jadi me stisli,
i duša je puna gorčine!
Sačuvaj me, Bože, osvetničkih misli
i od NJIHOVE blizine!
Jer zvijeri se od zime sklanjaju
u snijegu ostavljajuć tragove,
a oni, o čemu sanjaju
kad naše oskvrnjuju pragove?
RUŽA
(mom domu u Siveriću)
1995.
Gle, kuća naša s ispražnjenim očima,
vrata ko usta u nijemom kriku zjape,
godine duge za smilovanjem vape
u pustm i ko tuga crnim noćima.
Sve obgrlio ljuti korov, besplodni,
i suhe voćke poput kňst+ skeleta.
Gle, plamen-ruža*, nevin osmijeh djeteta,
ozario me njezin miris ugodni!
Tad obiđosmo druga pusta ognjišta
I crkvu što je zvijeri ljuto raniše.
Čuvari, ptice u njoj gnijezda saviše!
Sad ruža moja miriše sred grobišta!
OLUJA
Jek oluje,
siva stina,
krv, suze, more,
tvrđa iznad Knina!
U sjaju sunca
zadrčala srca,
sakrile se guje!
(Solaris, 8. rujna 1995.)
OBNOVA
Sivo je nebo, vjetrovit dan,
pod lednom korom još zimski san.
Jedini cvijet sred pustog krša:
na krovu zastava leprša!
(Siverić, 8.lipnja 1996.)
Sa ovim slikama iz devedesetih, želim svima koji slave SRETAN DAN DEOMOVINSKE ZAHVALNOSTI, 5.kolovoza!
