Od vojvođanskog pjesnika Alekse Kokića (Hrvata, Bunjevca)
KAD SAM ZA TOBOM POŠAO
Isuse dragi,
od presretnog dana,
kad sam se u sjenu Tvoga križa skrio,
od dana kad srce Te zavoljelo,
prvi put ono
strašno me zaboljelo,
prvi put tužan i slomljen sam bio....
Vidio sam suzu u oku svog oca
čuo sam braću
natrag su me zvali,
čuo sam majku kako plačuć moli,
čuo sam kako brat me zvao mali…
Plač i jecaj njihov kidali mi srce
i tog sam dana osjetio kako me
srce boli.
U dušu moju uvukla se tuga
i tog sam dana
osjetio kako je teško
napustit iz mladosti druga
i ognjište toplo
ostaviti svoje.
Ipak sam, Isuse, pošao za Tobom
i pustio srce,
neka bolno lupa
i neka suza lice rosu,
jer ja sam znao tko za tobom stupa,
mora da ispije i najgorču čašu
i križ svoj
kao Ti da nosi…
Otkako sam ognjište napustio svoje,
ostavio sama iz mladosti druga,
i kako srce
Tebe je zavoljelo,
prvi put onda strašno me zaboljelo,
prvi put u njeg
uvukla se tuga.
