Zečana

U svom djetinjstvu imala sam jednu pravu lutku. Nije bila napravljena od presavijenog komadića isparanog lancuna, sa nacrtanim očima i ustima, imala je tijelo od platna napunjenog pilotinom (piljevinom), lice od presanog kartona premazano nekakvim lakom boje kože sa reljefno utisnutim ustima, nosom i plavim očima. Lice je uokvirila prljavo - bijela kosa, vjerojatno od vune, ali mene je po toj bjelini podsjećala na zeca i zbog toga sam joj dala ime Zečana.
Tragične su bile okolnosti koje su prethodile tom neobičnom daru za mene.
Nisam sigurna iz kojih razloga su te dvije žene, "Koceićinke", kako ih je spominjao moj ćaća, početkom rata stigle u Makarsku iz Čehoslovačke (bila je još jedna obitelj čiji otac je bio židovskog porijekla, ne znam je li i kod ovih žena to bio slučaj, i jesu li one bile same) i sa sobom dovele malu djevojčicu. Obijest ih svakako nije na to navela. Djevojčica je tijekom rata umrla u dobi od 4 godine. Negdje 1945. ili 46. žene su se vraćale u Čehoslovačku i prije odlaska donijele mome ocu jedan metalni vrč a meni lutku, odnosno bebu, kako smo mi govorili, s molbom da im on povremeno zalije aloje oko groba, budući da je naša kuća blizu groblja.
Mojoj radosti nije bilo kraja i od bebe sam se rijetko odvajala. Ne sjećam se kako je skončala ali sigurno je bila istrošena od intenzivnog glumljenja moje kćeri.
Znam da sam dugo navraćala na grob male Airin Dagmar i divila se slici nasmiješene djevojčice u nekakvoj odjeći s "pelicom" tj. krznom oko vrata.
Sad je teško doprijeti do groba jer se svaki komadić starog dijela groblja betonirao i iskoristio, pa ni aloja više nema, a ni moga ćaće ni "Koceićinka".
Ostale su samo uspomene na jedno vrijeme tragedija i siromaštva, u kojemu je ipak moja djetinja duša znala uživati u jedinoj bebi bile kose. Naravno da i moja djeca znadu za Zečenu, mater im se pohvalila da je i ona imala jednom pravu bebu! (Mi novorođenčad nismo zvali "bebe", to je došlo kasnije!)
Pa eto jedne, ne baš umjetničke, ali iskrene i za me dirljive priče, koju sam obećala svojoj blogo - prijateljici.




02.01.2014. u 22:35 | 8 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Studeni 2024 (1)
Rujan 2024 (1)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (1)
Lipanj 2024 (1)
Travanj 2024 (3)
Ožujak 2024 (6)
Veljača 2024 (2)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (4)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (4)
Rujan 2023 (2)
Kolovoz 2023 (2)
Srpanj 2023 (3)
Lipanj 2023 (2)
Svibanj 2023 (3)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (5)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (2)
Rujan 2022 (1)
Kolovoz 2022 (1)
Lipanj 2022 (5)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (6)
Ožujak 2022 (2)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (2)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (4)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić