A tko? Tko će obožavat moje voćnjake? Polizat njušku pećine? Ja ne razumijem. A osjećam da mi nešto pripada. Srcosvjetla u tami. Opasno je. I tijesno, vruće. Kamenčići ruju po sluznici. Umirem sedamstoti put, plin sam u ligeštulu. Ospice sjeverne smrti kruže lešinarski, kljucaju klokot krvi. Bezglava ptica-ulješura sjela je na moje rame, gura se u usta suho, bolno. Otičem u vasione. Šiške ko šljem, bisernosvijetle, zastiru iskljuvane oči, škure praznine. Pjevam spas u rozom neonu, gotički okomita. Usne kopiraju riblju nijemost, izdašna i masna tuga. Ne prepoznajem se. Neprijatelj je unutra, duboko, duboko, kao štakor.

Tetide me izbljuvaše izmrcvarenu
na žal južine.
Svijet je odavno nestao.
U prah indonezijske satve
zdrobio svoje sijede kosti,
porozne kose.
Vidim bijelo.
Hladni gong neba
ispio mi je breskve, i gurnuo
uložak Katarine,
pun žileta,
u razrezana usta.
Moja ljubav.
Ljubim se sa sparinom.
Valovito zlato.
I ljubičaste kockavice na nasipu
bake što nadahnuto trijebi mahune.
Jesam li ista? Kao kad mi je križ
ostrugao usnice?
Kad sam ga progutala?
Kad lažem, kradem i ubijam,
kad sjednem u krv
i povraćam čavle.
Kad pomodrim pred strašnim sudom
i pomokrim se u Atman.
Nebo je teško.

Tebe je strah.
Čitam te u zvjezdolikosti proreza.
Jašeš deve kroz pustinju
i bježiš od sebe.
Podbadaš ih čiodama.
Stroga si i nemaš naum.
Zavađaš sefirote svojim kopitima.
Kosti ti probijaju tijelo.
Premalo si istinita
da ti ne bih vjerovala.
Previše istoka i čaja,
previše crvene plastke
oko sidaste gejše.
Purpurne spirale
uzvrte ti ahat anksioze.
Jašeš bodljikave svinje i nojeve
sažganosti. U pustari oslijepljenja
snimaju ti film.
Gotska spodoba što plače
i kune.
Čizme šegače tajnu,
koljena si ostrugala tugom.
Muk.
Raskoljila si Boga
na Golom otoku,
sitnije
no slina puža.

Praznina ispisuje šum na srcu.
Nepromočivu sjenu.
Riblji mrijest uznemiruje površje
umrlog oceana.
Pružam lične jagodice
samrtnoj gladi mjeseca.
Blijeda žlijezda,
zadavljen otirač mokrosti.
Kapi omašćuju uže. Uolovljena
užad jedrenjaka stenje
u mrklom mraku, užegla u
nepoljubljenosti.
Bog me se ne može riješiti.
Pljunuh mu u oko,
zavrištah prstometom južine.
Napustio me. Urekao. Izdao.
Ne mogu izbrojiti
sve te svete kosti
na omjesečenim stijenama.

Nar moje tajne
prepun je crvi
okatih, kandžastih Tifona
moja crna, poderana aura
zamućena poput palog meteora
oskrvnjuje čistoću Laponije
uznemiruje mauzoleje
krepko usnulih kostura
Asura sam, sestra šiljaka
i ožiljaka
leproznih zanoktica
uraganskim noćima virim
u kamena počivališta dobrostivih
glođući svoju posljednju kost
gdje je mir? Gdje talionice
tuste, pelinske težine?
Vrane mi kradu umna očišta,
kojoti mi se isceriše u lice.
Savit se kao rogoz
u blindiranu kutiju tableta,
taj zaborav crnog pliša

Konačno,
duša je ubila tijelo.
Gola je, sama i slobodna.
Pleše po njegovim humcima,
vijući vrpce predaje.
Čini zvijezdu, špagu i
stoj na rukama.
Može sve. Plamen je.
Vrata su izgorjela,
suho pala na talog
mermernih grobova.
Drvo cvrči, pucketa.
Kuća mene spržena je
do korijena zubi.
Crveno se guli i ostaje
kamen, kost.
Hostija za požar Lastova
i vjenčanje u paklu.
Inicijacija nije uspjela.
Ono me zavelo. Izmijenilo
krv i lik,
grafiku demona.
Ja nisam ja. Ne znam se.
Iščezavam.
Krv cvrči u tavi,
u tami.

Ledeni šiljci usvrdlaše se
u nekropole mojih grudi
od višanja u gorkom šlagu.
Staklena sam, končasta
ušivena u kimono,
zašivena u sebe,
bezočna poput gorskog kristala.
Mirišem kozju krv,
vonjam na nju i korov
na jasmin i mladunče šišmiša.
Ne osjećam mesnatost,
oteklost bremenitošću zemlje.
Mliječnim očnjacima Reichstaga
grizem svoj ranjavi rep
kao svitak prastarih pramaljeća
štrcajuć bodlje iz kičme,
usamljenost iz amigdale
uzmijenost u svjetioniku
što plače chili.

Moj ljubavnik pauk umnožio je bolesna sunca i obojio ih u indigo. Nosim njegovo dijete, plod podrumskih stiskavaca, čudovište koje moram nahraniti. Imele nam grebu rebra dok me Pauk obljubljuje svojim crnim paperjem, telekinezom transparentnih nožica. I tare, kao tam-tam gladno-zjapećeg, preklinjućeg fetusa. Nešto kucka iz kotlovnice, unjkavi cvilež naborane bebe u formalinu. Bacila je kismet na ovu samicu, osmice-trovačice u gnijezdo crnokrvnih. Nasmrt sam mokra i nujna. Ne osjećam slike. Sve je pretovljeno, sve je limfoza, ne mogu se rukovati. Stojim na slijepoj točci katastrofe, ukopana u ugljena grmlja tjelesa što se ljeskaju na zmijonoscu. Iako je svrgnuo i Rusiju, taj vihor ne pomiče mi ni dlačicu. Ne uznemiruje, ne dotiče, ne dojmljuje. Oklopljuju me reptilske ljuske. Krv se ledeni. Cjevčice pucaju. Šampon kašlje. Implodiram.

Stružem kosti svojih laži.
Grimizni peplos valja se avetno
po kosonogim rolšuhama nebesa.
One se posklizuju, izloptavaju
klizne zglobove svoje okruglosti.
Mjesec je prazan kao moje oko.
Nema zvijezda,
nebo je Goebbelsov trbuh
kubističke vrane
kukasto objavljuju
svoj laboratorijski krstokljun
razbivši pješčani sat
na svih trinaest strana svijeta.
Zemljom kotrljaju homicidna zrnca
svjetlucave pošasti.
Mentalna menta
gorko je zaposjednuće mog umiranja.
Previše, prežestoko dišem.

Slijepa sam prostitutka
što ju taksist vozi do najjužnijih
točaka Australije.
Daleko od čovjekoljudstva!
Od homunculusa!
Čak i gorštaka mekoputne riđosti,
kariranih košulja, panj i tuna
u epskom mišićju ubavih udova.
Zlo! Meni je zlo i muka,
hemoragija i mumps morževa,
vrućica u palmitinskim kolicima
Filipina. Uz tako orlovski vid,
milijardu sličica u sekundi,
svatko bi poludio. Arteški
bunari čuvaju mi dugin fosfor
u drob zakucanih zvijezda.
Rastem, elongiram,
krv-kosom eksplodiram.
Uvucite se u rasjeklinu
velike bijele medvjedice,
slavensku krv divljih sinusa.
Ja sam ja, s basom
i potrganim grudnjakom.
S povampirenom osom
u ljuljačci mozga,
mongolska princeza
nabijena na kolac
od vulve do usnenog grotla.
Kosooku i plosnatu,
bozi me razvlače kao kaugumu
štrik s negližeima
lautreckovskog kupleraja.
Ne znaju da sam moćnija.
Amen i omen.