pookapookapookapookapooka

Ne znam koliko je pametno ovo pisati ovako 'na otvorenom' pošto je ovo osnova jednog bestsellera... na polju 'self-help' literature gotovo je zajamčen kultni status ovoga što će, u kratkim crtama (ha ha), uslijediti... a istovremeno bi ovo mogao biti temelj jednog potencijalno vrlo uspješnog pristupa u političkom 'consultingu'... ne znam jeli to baš izraz koji opisuje posao onih ljudi što vode političke kampanje i pišu govore političarima u zemljama gdje je politika u rukama stručnjaka, a ne prepuštena glavonjama kojima je jedina svrha da ih nakom izbora zavežu u nekom zakonodavnom oboru.
Dakle, primjenljivost teksta koji slijedi seže od pojedinca, svojim životom kao balastom postojanja pomalo zdrobljenog pa sve do visina Olimpa na kojem postoje oni koji donose propise i standarde za balaste kojima izražavaju svoju božansku moć dok penetriraju u zdrav mozak sebi podređenima.
Pisao sam u donjim postovima o 'ljubavi' u njenom, kritički-brutalnom izrazu revolucionarnog kršćanskog svjetonazora, pisao sam o demarkaciji kao jedinom smislenom izrazu filozofije (ovo je osobni stav!) u današnje vrijeme, a i u većem dijelu povijesti uopće. 'Znam da ništa ne znam.' začetak je tog teškog i 'pasivnog' Weltanschaunga koji su prezirali i preziru mnogi.
Zašto?
Pisao sam i o problematičnosti tog pitanja, barem mislim da jesam... njegovo pravo da postoji a priori uspostavilo je (zahtijevom) temelje onoga na što to pitanje ne može proširiti svoju jurisdikciju... da bi se opravdao zahtijev za a priornim 'Zašto?' moralo se uvesti opravdanje tog zahtijeva na koje baš to a priorno 'Zašto?' nema pravo upita.
Nego... zašto? Zašto su brutalna i ultra-racionalna ljubav te smisao ljudskog mišljenja samo da uklanja u stranu zastranjenja ljudskog mišljenja tako nevoljene, ismijavane, omržene i progonjene kroz povijest? Tu je pitanje 'Zašto?' već na svom terenu.
Zašto ljudi ne vole ideju da se u njihov motivacijski proces nikad ne smije uplitati dobronamjerni bog čiju ljubav oni svojom voljom samo izvršavaju (uz nadnaravnu zajamčenost nagrade barem na onom svijetu)?
Zašto im je neugodna pomisao da je njihova volja stalno, ali baš pri svakoj odluci, tako sklona krivom (nemoralnom) izboru da je onaj genijalni Čovjek, koji je postavio temelje 'ljubavi' u njenom brutalnom, najužem transcendentalnom smislu, u svoju genijalnu molitvu, (molitvu koja nije glavna nego JEDINA, molitva kojom se zamjenjuje svo ono jalovo ritualno nabrajanje) stavio 'i ne uvedi nas u napast', kao izraz potrebe stalne borbe protiv 'zla'.
Zašto ljudi tako lako prigrljuju mazohističku ideju da su po svojoj prirodi griješni i da neće nikad biti ništa više od griješničkog stada koje od klanja vlastite im savijesti (tu je već riječ o patološkom osjećaju grijeha, ne racionalnoj savijesti) može spasiti samo dobri pastir koji je iz ljubavi prema njima žrtvovan od strane više sile i samo pod njegovim, krivnjom podstavljenim, plaštom beskrajne milosti, ti griješnici mogu doći bogu pred oči, a da ih ovaj ne baci u kotao pun kipućeg gnoja... zašto je tako lako pristati na griješnost koja je bitno određenje ljudskog bića uopće i pasivno prepuštanje božjoj milosti koja će jedan takav osjećajem krivnje prožet život ipak, uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti i priznanje krivice na samoj samrti, pomilovati i odložiti ga u posebno skladište, među ostali 'škart' svetosti, u raj. Zašto?
Zašto je daleko teže prihvatiti pogled na život kao infinitezimalni niz mogućnosti izbora, niz odluka koje sve do jedne naginju grijehu i zlu, ali ne zbog urođene ljudske griješnosti, griješnosti od koje čovjek ne može pobjeći, nego zbog sklonosti lakšim rješenjima, sklonosti analgetskim stosmislenim odgovorima umjesto onih nedvosmisleno bolnih iskrenih, sklonosti izbjegavanja brige o drugim ljudima tijekom postizanja vlastitih ciljeva... zašto je tako teško 'grijeh' prebaciti sa mazohističkog bitnog određenja sebe na pogrešno motivacijsko određenje svake pojedine odluke u životu?
Zašto je lakše biti zao po svojoj naravi... neizlječivo, stalno i zauvijek... nego da 'zla' bude samo odluka, pojedini izraz volje, ponovljiv i svaki put otvoren za 'izbjegavanje napasti' i izbavljanja od 'zla' dok nam 'kruh naš svagdanji daju DANAS'... iznova i iznova, ovdje i sada, u ovom, BAŠ OVOM trenutku definiranom ljudskom odlukom, odlukom koja ne mora biti zla ni griješna već svojom dobrom namjerom čovjeka na trenutak oslobađa od sklonosti da bude zao i učvršćuje ga u njegovoj eventualnoj namjeri da ustraje u prkošenju iskušenjima najobičnijeg životinjslog 'default' oblika ponašanja. Zašto se tako teško sa svojom griješnošću boriti iz odluke u odluku, cijeli život, preispitivajući svoje motive iznova i iznova, ovisno o promijeni okolnosti koje se nužno stalno mijenjaju... zašto je tako teško pristati na blisku pratnju svoje savijesti kroz svaki trenutak svog života i uz njeno strogo ukazivanje na brutalno jasne kriterije pri donošenju odluke, tog izraza ljudske volje, pobijediti svoju sklonost 'zlu', svoju sklonost 'user friendly' odlukama, pobijediti samog sebe u igri u kojoj si sam ti postavio ta stroga pravila, teškoj igri koja ne predviđa pobjedu, ne obećava nagrade, ne osigurava užitak, ne sugerira čak ni puko biološko preživljavanje... igri koja se igra zbog igre i svako pitanje tipa 'zašto je uopće igrati?' od iskrenog igraća biva previđeno bez osvrtanja. Zašto je to tako teško? Provesti život pod prismotrom (Žižek bi rekao) krvnika koji tjera na bolno tešku prisutnost i svjesnost sebe u odnosu na svijet oko sebe i kroz odnos sa svijetom oko sebe... zašto je to teško... priznati da svaka odluka mora biti KONTROLIRANA jer je čovjek sklon ŠTETNIM odlukama?
Zašto je KONTROLA ŠTETE tako teško prihvatljiva i neprimamljiva opcija kad joj se kao konkurentna pojavi ideja RASHODOVANJA ŠTETE kao izraza bespomoćnog stanja, stanja u kojem urođeno oštećenje griješnosti samog bića svaku njegovu odluku nema čime prosuditi jer bitno određenje griješnog stvorenja jest njegova nemogućnost da i u jednom trenutku bude išta više od toga - pasivnog griješnika koji se oslobođen brutalnog tereta savijesti.
Zašto? Zašto je KONTROLA ŠTETE tako teško prihvatljiva?
Zbog propagande kapitalista i inih zlotvora, hi hi hi hi... ne, ne šalim se.
Nije teško nastojati biti dobar.
Nije čak ni bez svojevrsne nagrade (tu Žižekov 'superego-krvnik-dželat pada u vodu), nagrade koja nema motivacijski upliv. Nije ni nužno brutalna ta stalna prisutnost savijesti... čovjek mora birati što može, a što ne može promijeniti... čovjek mora donositi odluke u kojima je njegov osobni mentalni integritet stvar izbora; odluka da čovjek izludi samog sebe inzistiranjem na moru jada i boli oko njega kao jedinog izbora pogleda na svijet je nemoralna, čovjek na svoju savijest ne mora gledati kao na 'telekran' iz Orwellove 1984.-te, ona može vremenom postati vrlo koristan suputnik, pogotovo ako čovjek ima sreću pa je rođen u društvu u kojem ima još takvih pojedinaca, pojedinaca koji nastoje biti dobri...
Nikad nije bilo lakše biti dobar nego danas u društvima razvijenog svijete, nikad nije bio manji rizik da će vas razapeti ako im kažete da su banda lopovska, podrepci i krpelji bez obraza i časti.
Nikad nije bila tako javno izražena odbojnost prema ulozi 'urođenog griješnika', mazohizmom svog paralizirajućeg samosakaćenja, zauvijek od osobne savjesti iskupljenog pojedinca, pojedinca koji propušta mogućnost samorealizacije kao slobodnog kroz uspostavljanje internaliziranog, autonomnog moralnog sustava.
Nikad prije nije bila dostupnija i tako obilno interpretirana ideja o slobodnom individualcu koji svoj osobni integritet ostvaruje kroz stalnu prisutnost i stalnu aktivnost tijekom svog postojanja, stalnu svijesnost da je izbor njegovih odluka njegov izbor... možda ostvarenje tih odluka nije objektivno moguće, možda nije vjerojatno... to nije bitno... bitan je izbor odluke, radnja kao njeno ostvarenje je drugi par rukava.
Nikad prije nije KONTROLA ŠTETE, ta ljubavlju nametnuta demarkacija između dobrog i lošeg kao konačnog kriterija/motiv u procesu donošenja osobne odluke... nikad prije nije bila tako popularana, prihvaćena kao standard pristojnosti i zdravog razuma, hvaljena, propovijedana (II Vatikanski koncil) i življena životom tako velikog broja pojedinaca. Naravno, govorim o apsolutnim brojkama.
Zašto se onda ipak tako teško prihvaća KONTROLA ŠTETE kao smisao ljudskog postojanja, izražena kroz ljudsku aktivnost tijekom svog postojanja?
Evo trivijalnog odgovora...
Zbog zbog već spomenutog 'radikalnog zla', te ljudske sklonosti da izabere za sebe lakši put, ali na račun svog bližnjeg... ili da izabere za sebe lakši put u ovom trenutku, ali će zbog tog izbora u doglednoj budućnosti biti primoran na mnogostruko teži put...
Zbog sveprisutnosti te ljudske sklonosti (koja se u okolnostima razvijenih suvremenih društava slobodno može nazvati lijenošću, bezobrazlukom i obijesnom autodestrukcijom).
Zbog agresivnog etiketiranja aktivno-pristojnog ponašanja kao opasnog za društveni ugled, opasnog za društveni status, opasnog za mentalno zdravlje, uzaludnog trošenja vremena na ne-trošenje(trošak propuštenih propuštanja), kao konformizmu nepopularnog i infantilno naivnog ponašanja...druga krajnost je kad se aktivna pristojnost prikazuje kao nešto ekstremno teško i inzistira na jedino takvom 'pravom' pristojnom djelovanju (veličanjem pojedinaca koji su izabrali vrlo dosljedne i vrlo zahtijevne izraze vjernosti svojoj savijesti, na primjer Majka Tereza, žena čiji primjer s jedne strane nadahnjuje jer jasno označuje dosege predanosti u kojima nema ni trunke tračka mazohističkog izigravanja žrtve, ali isto tako lako može i obeshrabriti jer vlastita moralna neadekvatnost pred jednim takvim autoritetom više je nego očigledna (evo ga Žižekov 'krvnik').
'Biti dobar' nikad nije bilo stvarno 'in', ima situacija kad je 'biti dobar' nešto najpoželjnije na skali vrijednosti tog trenutka ili mjesta... ali 'biti dobar' je nemoguće! Čovjek ne može 'biti dobar', baš kao što ne može ni biti zao... čovjek tek može nastojati da bude dobar i u trenutku donošenja svoje odluke iskreno vjerovati da su mu motivi bili dobri... i to je to!
A ako je 'biti dobar' rijetko bilo 'in'... 'nastojati biti dobar od jedne odluke do druge, bez prava da se ikad itko smatra dobrim' – e to stvarno nikad nije bilo 'in'.
A kad nešto takvo još i nazovete KONTROLA ŠTETE... onda to zasigurno ima zajamčen fijasko u bilo kakvom obliku standardnog populariziranja kanalima distribucije uvriježenih poželjnih modela ponašanja.
'It's a Wonderful life' sa Jamesom Stewartom, kultni film koji se prikazuje svaki Božić, jedan je od rijetkih masovno popularnih pamfleta KONTROLE ŠTETE koji je uspio... ali pogledajmo ga sad, izvučenog iz Rooseveltovog povijesnog konteksta i postratne idealističke inercije... osim što je trivijaliziran prigodnim terminom uz pečenu tuku... nema baš puno dodirnih točaka sa današnjim društvom... U JEBOTE... pa zar tamo Stewart ne daje zajmove za izgradnju kuća, bez puno instrumenata osiguranja (subprime mortgages), zar nedostatak likvidnosti ne dovodi do 'bank run' fenomena i skoro do propasti njegove mortgage lender banke (Northern Rock)... brrr, kao da sam dirnuo u nešto sveto :), POVLAČIM SVAKI NAGOVJEŠTAJ TRIVIJALNOSTI!!!
Elem... priča je skroz jednostavna... čovjek je sklon pogrešnim odlukama (u moralnom smislu) i sve čemu se može i smije nadati jest KONTROLA ŠTETE koju će u suradnji sa svojom savješću provoditi cijeli život... nikad neće postati dobar, nikad neće moći bez kontrole jer je šteta neizbježna i čovjek nema pravo očekivati izostanak svog štetnog djelovanja... bilo na sebe, bilo na svoje bližnje, bilo na svijet oko sebe...
KONTROLA ŠTETE... to je sve čemu se pošten čovjek može nadati.
A kako takvo nešto prikazati bez instant reakcije 'mijenjanja programa' od strane onoga komu se to pokušava prikazati... e to ću ja napisati u svojoj bestseller self-help knjizi:

'KONTROLA ŠTETE – prolegomena za svaku buduću samopomoć'

Istina. Istinu uvijek treba što jasnije izraziti. Onoliko koliko znate u tom trenutku. Izrečena istina ide dalje u obradu, ona teži da bude ista za sve, zato se i zove istina. Sve dok je jasno izrečena ona se može braniti. Kad je izokrenete u laž, kad je prešutite, kad je izrazite parcijalno ovisno o potrebama konteksta, kad naglasite samo neke njene dijelove, kad zamaskirate samo neke njene dijelove, ne naglašavajući ih, kad je kažete sugestivnim tonom, ne želeći reči ono što govorite... da skratim... stvar je motiva. Istinu ne govorite zbog ničega drugoga osim zbog istine. Ona nije sredstvo, ona je svrha.
Sad ću napraviti meni mučnu digresiju. Nastojati ću biti što krači.
2004. godine sastavio sam jedan dokument, svrha mu je bila politička ucjena vlade RH. U tom dokumentu sam tražio uvođenje jedinstvenog granskog kolektivnog ugovora u djelatnosti razminiranja, tim potezom bi se izjednačili troškovi rada među tvrtkama za razminiranje i uklonila neravnopravnost u konkurenciji na tržištu poslova razminiranja raspisanih od HCR-a.
Tražio sam i od Hrvatskog centra za razminiranje da 8 godina nalon svog osnivanja donese podzakonski akt kojim će uvesti dnevnu normu učinka pirotehničara, ovisno o vegetaciji i kontaminaciji metalom.
Dokument (papir) je bio politička ucjena jer sam prijetio da će u slučaju neispunjavanja tih zahtijeva Sindikat zaposlenih na poslovima razminiranja i Udruga pirotehničara pozvati građane da ne ulaze u razminirana područja jer ona nisu sigurna pošto nisu kvalitetno pregledana. Dokument mi je potpisalo dvjestotinjak od tada nekih 400 zaposlenih na poslovima razminiranja i to mi je bio argument koji nitko nije mogao oboriti. Dokument je neko vrijeme kružio, podigao je malo prašine i ja sam ga predao Udruzi pirotehničara koja ga je poklonila tadašnjoj predsjedničkoj aspirantici Jadranki Kosor.
Sindikat ga nije želio podržati, tadašnji predsjednik HUS-a, Zdenko Mučnjak mi je rekao da barem 70% neke grane treba potpisati određeni kolektivni ugovor da bi ga nadležni ministar mogao proglasiti važećim na razini grane. Minut nakon toga nazvao sam pravnika iz HUS-a, gospodina Brzicu i pitao ga isto pitanje. On mi je odgovorio da može samo 3% grane potpisati ugovor, da to uopće nije bitno, da je to diskreciona odluka ministra. Ministar rada i socijalne skrbi tada je bio Davorko Vidović. On je ujedno bio i predsjednik savjeta HCR-a, bilo mu je jasna apsurdnost cijele situacije.
Nisam želio da taj dokument izađe u javnost jer bi onda prestao biti sredstvo ucjene i politička struktura kojoj bi njegovim objavljivanjem bila nanesena šteta više nebi imala nikakvog rizika zbog kojeg bi pristala na sebi nepovoljne uvjete. Politika bi jednostavno ušla u fazu KONTROLE ŠTETE i oglušila se sa podsmijehom na bilo kakve zahtijeve. Bez originalnih papira sa potpisima nisam više ništa mogao. A nisam ni imao volje. Uskoro sam odustao od traženja mina. Nakom 9 godina.
Slučajno sam, pišući jedan bezazleni post o razminiranju pretraživao pdf-irane Pravilnike HCR-a. I našao Normativ u razminiranju. Donesen dva mjeseca nakom što je moj papir kružio pirotehničarskom kružocima. Netko u HCR je shvatio da se izlaže riziku ako u jednoj tako radno osjetljivoj djelatnosti nema normativ produktivnosti. Dakle, ucjena je djelovala.
Na osnovu tog Pravilnika žrtve mina koje su to postale na razminiranim područjima imaju mogućnost tužbe države ako su veličine navedene u Pravilniku o normativu u slučaju tog konkretnog projekta razminiranja prebačene. A one to redovito i jesu bile. Daleko više prebačene nego što bi to pristojnom čovjeku uopće palo na pamet.
A sad ono što sam imao namjeru reči.
U Sisku postoji arhiv HCR-a, u njemu je dokumentacija o svakom pojedinačnom projektu razminiranja odrađenom u RH od 1997. godine.
Svaki projekat ima svoju fasciklu. U fascikli su: Izvedbeni plan konkretnog projekta razminiranja (Izvedbeni plan sastavlja tvrtka koja se natječe za ponuđeni posao razminiranja, na osnovu podataka u njemu ta tvrtka dobija posao. Ako tvrtka dobije posao od RH, tada Izvedbeni plan projekta razminiranja postaje dio ugovora koji sklapa HCR u ime RH i tvrtka za razminiranje. Sve vrijednosti u Izvedbenom planu postaju vrijednosti koje ugovorna strana izvođača mora poštivati. Neke od tih vrijednosti su izražene u dijelu Izvedbenog plana koji se zove Dinamika izvođenja radova.
U fascikli u arhivu su još i Završno izvješće o obavljenim radovima razminiranja koje sastavlja nadzornik HCR-a i u njemu se navodi stvarna dinamika izvedenih radova. I tako za svaki projekat od '97. godine.
Iz osobnog, stotinu puta ponovljenog iskustva znam da su vrijednosti u Završnom izvješću nadzora HCR-a daleko veće od onih u Izvedbenom planu koji je obavezivao i izvođača i nadzornika da ne dopuste veće dinamike od dopuštenih, a pogotovo da ih iznuđivaju ucjenama, prijetnjama ili nagrađuju raznim pogodnostima.
Da ponovim... Izvedbeni plan je dio ugovora koji je sklopio izvođač radova (tvrtka za razminiranje) i RH. Ako je izvođač prebacio dinamiku navedenu u Izvedbenom planu i završio posao ranije za istu cijenu, RH je u tom poslu prevarena jer je prekršena NAJBITNIJA STAVKA UGOVORA – dinamika izvođenja poslova o kojoj daleko najviše ovisi i sama kvaliteta obavljenog posla.
Znam da su i prije Pravilnika o normama u Izvedbenim planovima bile izražene uvijek neke pristojne dinamike... u samoj izvedni te bi se vrijednosti višestruko prebacivale. Pirotehničar je mogao popustiti i pristati da radi 700 m2 dnevno, vrlo često bila je dovoljna samo neizravna sugestija, znam da su ljudi bili slani na čekanje, prebacivani da rade na drugim krajevima države iako im je dva kilometra od kuće naša firma imala otvoren projekat. Ja sam bio u stalnom laganom konfliktu, situacija nije bila strašna jer bi se uvijek našao netko da odradi na brzinu i moj 'zaostatak'. To ne znači da sutra ne može zazvoniti telefon i neki mi čovjek reči da je na terenu koji sam ja pregledao dijete ostalo bez noge. To se događelo, mojom srećom ne meni iako pet dana nisam znao je li dječak iz Škabrnje ostao bez noge na mojoj trasi, a po opisu sam znao da sam radio vrlo blizu tog mjesta stradavanja i da sam tamo našao 9 pašteta.
Dakle, ako se nekome od ISTRAŽIVAČKIH NOVINARA izvlači mega-kostur iz ormara državne uprave, otvoreno terorističko djelovanje protiv RH (jer tvrditi da je nešto razminirano, a u Završnom izvješću imate brojke i po 1000 m2 ručnog razminiranja, onda je to svjesno puštanje građana da u lažnoj sigurnosti šetaju 'pročešljanim' minskim poljima), ogromna sredstva koja su utrošena da bi se dobio najgori mogući proizvod, proizvod sa greškom, afera u koju su upletene sve stranke koje postoje u ovoj državi, nebriga Sabora pred kojim su svake godine iznošene ogromne brojke sve jeftinijih i jeftinijh razminiranih kvadratnih metara, i tako dalje...)
Sve je u Sisku. Podatke je jako teško naknadno frizirati, u istoj su fascikli dva dokumenta sa bitno različitim vrijednostima... broj razminiranih kvadratnih metara po čovjeku, po danu, koje je RH platila prema ugovoru koji je potpisala sa izvođačem radova i broj razminiranih kvadratnih metara po čovjeku, po danu, koje je RH stvarno dobila nakon obavljenog posla.
ISTRAŽIVAČKI NOVINARI... EVO VAM SENZACIJA RAVNA ONOJ DA JE BEBA PALA SA BALKONA!
Možete misliti da sam ja bio dio tog zločinačkog sustava... jesam. Nije me bilo briga ako je netko radio 700m2 sve dok sam ja potpisivao mojih 150m2 ili 200m2. Bio sam četiri puta na Markovom trgu i govorio ovo isto samo u rukavicama... sve je ovo rečeno već stotinjak puta, samo možda me ovako otvoreno. Jer ja sam tri Vlade, tri Sabora i stotinjak zaposlenika državne uprave optužio za terorizam. I imam sve crno na bijelo. U fasciklama. Moja bivša tvrtka AKD Mungos.d.o.o. je bankrotirala... Agencija za komercijalnu djelatnost MUP-a... ISTRŽIVAČKI NOVINARI... ako postojite... molim vas pogledajte koliko je koštao m2 razminiranog terena 1997. godine... 10 kuna... 20 kuna... 100 kuna... 250 KUNA? Danas je desetak... bio je i po 3 kune. A kad se 200 kuna vrijedni kvadrati iz proračuna sliju u AKD od MUP-a... tada MUP raspolaže sa njim prema internim odlukama, novac je uredno rashodovan za troškove razminiranja... nema ga više.
Još nešto... od 140 ljudi koliko je u Mungosu radilo u minskom polju... poginulo ih je 7... teško (vrlo teško) ranjeno je 5... a manjih ozlijeda tipa gelera ili motorne pile u koljenu ili slomljenih ruka, noga, glava... ne znam koliko ih je bilo takvih. Ja sam F43... simulirani, da se ne bih predomislio i vratio... jer znate, pirotehničar ne smije imati problema sa živcima i uzeti bolovanje... na slijedećem godišnjem pregledu u Šarengradskoj obavezno pada... i nema pravo uvida u rezultate.
Bolovanje sam prekinuo zbog (napismeno) moralnih razloga... iz drugog pokušaja... nisu mi dali. Tada su valjda bili sigurni da sam stvarno lud.

The killer countess: The dark past of Baron Heinrich Thyssen's daughter

She was born into one of Europe's most powerful dynasties. And involved in a wartime atrocity so shocking that it remains shrouded in secrecy to this day. David Litchfield investigates the dark past of Baron Heinrich Thyssen's daughter Margit

Published: The Independent, 07 October 2007

When I was researching my book about his family, Baron "Heini" Thyssen-Bornemisza, self-styled "Swiss" industrialist and legendary art collector, always insisted that Margit, his vivacious older sister, was in fact shy and retiring, while his family's castle at Rechnitz had been entirely destroyed by the Russians during the war.
I first suspected he may have been lying when Josi Groh, his Hungarian lawyer, told me that far from being shy and retiring Margit had a "voracious sexual appetite" and that she had remained in residence at the Thyssens' castle throughout the war, enjoying the attention of the SS officers sent there for rest and recreation. But it was his insistence that the castle, or what remained of it, hid a terrible secret that encouraged me to visit Rechnitz.
In this quiet castle town in the foothills of the Alps, I learnt that in the last days of the Second World War, Margit hosted a party for SS officers, Gestapo leaders and local collaborators during which 200 Jews were slaughtered, as entertainment. Ever since, the Thyssens have not accepted involvement and have played down their Nazi past. '
The story begins with Heini's German father, Heinrich, heir to one of the world's largest industrial fortunes. Having profited from the First World War, but lacking an "appropriate" social position, he acquired Hungarian nationality and the dubious title of baron. To complete his reinvention as a Hungarian aristocrat, Baron Heinrich Thyssen-Bornemisza de Kaszon bought himself a castle at Rechnitz, 150km south of Vienna, on the Austro-Hungarian border. But in 1938, when it became obvious that another war was looming, the "Baron" transferred ownership of the castle to his daughter and slipped across the border to the safety of Switzerland.
From Villa Favorita on the shores of Lake Lugano, Heinrich controlled his German mines and factories throughout the war; supplying the Third Reich with coal, steel and U-boats. He also provided his close friend Hermann Goering and the Nazi secret service with international banking facilities, while in 1941 his August Thyssen Bank in Berlin contributed 400,000 Reichmarks towards the upkeep of the castle, which had by then been requisitioned by the SS.
Meanwhile Margit remained at the castle, where she was provided with a generous allowance from Thyssengas, one of her father's German companies. A Thyssengas employee and Nazi Party member, Joachim Oldenburg, was seconded to assist in managing the estate. Locals employed at Rechnitz report that the "young, dashing and virile" Oldenburg quickly accepted responsibility for accompanying Margit on hunting trips – and was soon sharing her bed.
This despite the fact that, in 1933, Margit had enhanced her social position by marrying the impoverished Count Ivan Batthyany, whose family had originally owned the town of Rechnitz and a large slice of Hungary. In a bizarre arrangement, while "the countess" shared the castle with her SS guests and her bed with Joachim Oldenburg, her estranged husband continued to enjoy his wife's money and breed horses on one of the Batthyanys' adjoining Hungarian estates.
Further complicating her domestic arrangements, Margit was also enjoying a dalliance with the sexually ambitious Franz Podezin, a Gestapo administrator and leader of the Rechnitz Nazi Party.
But SS officers were not Margit's only guests at Rechnitz. At the end of 1944, 10,000 Hungarian Jews and gypsies had joined the 100,000 forced labourers building fortifications along the Austro-Hungarian border, which were designed to stop the advancing Red Army. During the 200km westward march from Budapest they were subjected to atrocities at the hands of their guards while local inhabitants felt free to shoot at them as they passed by – thousands died.
Six hundred Jews, assigned to strengthen the Rechnitz defences, were housed in the cellars of the castle, living in appalling conditions. Many were arbitrarily beaten and shot, particularly by Podezin, while local people reported the countess derived obvious sadistic pleasure from observing these barbaric acts: "She always stood right at the front when anything like that was going on," said one witness.
By the spring of 1945, it had become obvious that it was only a matter of time before the advancing Russians would overrun the area but Margit appeared determined to remain at the castle until the last possible minute.
Finally, with the Red Army only 15km away, the countess hosted a party at the castle on the 24 March, the eve of Palm Sunday, inviting up to 40 people including leading Nazi Party, SS, Gestapo and Hitler Youth members. The party started at 9pm and lasted until dawn, with a great deal of drinking and dancing. But traditional party entertainment was not enough, and at around midnight some 200 half-starved Jews, pronounced unfit for further work, were delivered by lorry to "Kreuzstadel", a barn within walking distance of the castle. Podezin then ushered Margit and 15 of the more senior guests to a store room, gave them weapons and ammunition and invited them to "kill some Jews".
The prisoners were then forced to strip naked before being shot by drunken guests, who returned to the castle to continue to drink and dance until dawn. The following morning, they were heard bragging about the previous night's atrocity: one Stefan Beiglboeck even claiming that he had "slain" six or seven Jews with his own hands.
The bodies of the victims were buried by 15 of the prisoners saved for the purpose. The burial party were kept in the local abattoir before being shot the following evening by Oldenburg and Podezin.
Many years later, Heini admitted his family's industrial and financial support of Hitler and the Third Reich, but he avoided providing any details concerning the Rechnitz massacre.
But within hours of arriving at Rechnitz, my research partner Caroline Schmitz and I had been quizzed by the local innkeeper as to why we were there. He introduced us to sons of the castle's wartime staff and to a retired teacher and the town's official historian, Doctor Josef Hotwagner – a charming man whose ill health does nothing to diminish his wit or his academic skills. Known locally as "the Professor", he is regarded with affection in the town, despite the occasional accusation of being a trouble maker. But Hotwagner has a better reason than most for remaining determined that the Rechnitz massacre should never be forgotten.
The people who committed the barbaric execution were the same people who, in 1941, effectively killed his father by charging him with high treason and sentencing him to 10 years' hard labour at Dachau. Hotwagner senior had been among a small group of townspeople discovered to be supporting the starving women and children left behind when their persecuted men-folk had been shot or forced into slave labour. Dachau was liberated by the Americans in 1945, but Hotwagner's father died in hospital before he was able to return to his family. Josef still displays obvious emotion when recalling the terrible story of both his father and his town.
He remembers the terrible dilemma at eight years of age of he and his mother being forced to leave his grandparents as the battle front drew closer, fleeing into the countryside to take shelter in a wine cellar.
But when the Russian attack finally took place during the night of 29 March 1945, the Red Army, facing very little opposition, soon overran the town and the surrounding vineyards. After being shot at by a drunken Russian soldier, Josef and his mother decided to return to the town, where more sober soldiers shook their hands in greeting. But the castle was already alight, and he remembered "the sky was blood red from the flames for three whole days". Although the Russians were blamed for setting it alight, Hotwagner and many of the townspeople believe it was the German forces who torched it, in compliance with Hitler's "Nero Command", or scorched earth policy.
After a brief counterattack by the SS and the loss of more than 1,000 lives, the Germans eventually admitted defeat, leaving the Russians to occupy Rechnitz and Eastern Austria for the next 10 years.
According to Hotwagner, the victorious Russians soon discovered that, 12 days earlier, a large number of Jews had been murdered, and following further investigation issued a protocol which read: "We, the undersigned have written down the following in order to bear witness of the Fascists' bestiality. On 5th April, a number of graves were excavated, where Jews were buried who had been killed in a bestial manner. In all, 21 graves were found, each one being 4m to 5m long and 1m wide. Each grave contains 10 to 12 people, victims of shots in the neck using firearms or machine ' pistols. The murdered people were very emaciated. An examination of their bodies revealed many bloodshot and blue areas on their skins. Apparently, they had been hit with sticks and rubber clubs prior to being shot. The inhabitants say that on 24 March these people had to dig their own graves and were shot immediately afterwards."
This protocol was published on 12 April 1945 in the Soviet national newspaper, The Red Star, but was subsequently dismissed as propaganda by many Austrians. During the resulting legal proceedings which took place in 1946 before the "people's court", the graves were again opened and an exact location plan was compiled and placed with the Austrian District Court in Oberwart. However, shortly afterwards this plan disappeared. It was only the first of a number of such conspiratorial occurrences.
In the years 1946 to 48, several further legal proceedings took place. But in 1946 the two main witnesses were murdered and one also had his house burnt down to destroy any incriminating evidence. Fear spread, and as a result, most of the witnesses revoked their testimonials during the main proceedings, or toned them down, or failed to appear at court. The few sentences that were awarded to those who hadn't already fled were very lenient and after a few years they were freed on appeal.
The court also uncovered evidence that suggested further murderous acts had been committed in Rechnitz. This was supported by one Paul Szomogyi, who said in his witness statement that on 26 March 1945, 400 Jews from his group of forced labourers had also been killed in a similar fashion. But due to intimidation, he failed to appear in front of the court, which claimed his testimonial could not be investigated any further.
Margit, along with Podezin and Oldenburg, also avoided prosecution, having fled Rechnitz ahead of the advancing Russians and escaped to Switzerland where, having facilitated the latter's return to Germany, Margit housed Podezin in a small apartment above a bar in Lugano, from where he continued to fulfil his role as her lover. But eventually, Podezin's presence became embarrassing and he was forced to leave. Under threat from the criminal proceedings, he demanded financial assistance from Oldenburg and Margit to enable him to escape to South Africa, threatening to "drag Oldenburg and the countess through the mud" if ignored. Funds were forthcoming and Podezin was last seen in Pretoria, while Oldenburg fled to Argentina.
It was not until 1987 that the Refugius (Rechnitz Refugee and Commemorative Initiative and Foundation) was founded and began to organise the erection of a monument to commemorate the massacre. The association also bought the land on which the Kreuzstadel stood, presenting it to the Vienna-based Israelitische Kultusgemeinde organisation. Every year a small commemorative service takes place at the site, although only one of the victims, Laszlo Blum, has ever been identified.
In the local park, a memorial to four murdered resistance fighters, including Dr Josef Hotwagner senior and the "200 Jewish forced labourers from Hungary, who were murdered on 24 March 1945", was finally unveiled – on the opposite side of the park to the monument honouring the names, and photographs, of the 177 local soldiers who lost their lives in the war, fighting for the Reich.
The atmosphere during the unveiling of the memorial to the Jews and members of the resistance was overshadowed by the knowledge that a meeting of the Rechnitz Comrade Club, whose leader was Tobias Portschy, ex-SS, Wehrmacht member and Nazi Gauleiter, was to take place on the local Geschriebenstein mountain the following day. This was not to commemorate the liberation of Austria from the Nazis, but the noble defence of the homeland by the Wehrmacht.
Tobias Portschy died of natural causes in 1996 but a disturbing number of local people still share his beliefs. As recently as 1985 the journalist who wrote a series of articles in the Austrian newspaper Oberwarter Zeitung on the murders under the headlines, "The Rechnitz Murder", "Orgy Ball" and "Dance Macabre" decided to curtail the series after his life was threatened. Meanwhile, a recording of an old woman's eye-witness report, sent to the Austrian television channel ORF by Josef Hotwagner, was permanently "mislaid".
According to local legend, the landlady of the local Gasthaus Rose and widow of Tobias Portschy believed that trying to locate the exact burial site, so that the remains of the victims could be reburied in a Jewish cemetery, was completely unnecessary. She is quoted as saying: "Don't look for the Jews' bones. Look for the gold that they buried."
She and her husband also openly expressed their hatred of gypsies, and a number of the townspeople appreciated the irony when, many years later, they accepted money for housing refugee gypsies in their hotel.
While reactions to the memory of the terrible atrocity remain mixed, there are few members of the community who forgive the Thyssens for failing to repair the castle which had, since the 13th century, been both their town's soul and the reason for its existence. Instead, the remaining building suffered the ignominy of being converted into apartments and the Thyssens' private chapel into a bar.
When the Russian occupation ended, Margit arrogantly returned to Rechnitz as a guest at the Batthyanys' newly built hunting lodge, shooting deer and wild boar in the surrounding forests. Otherwise, she occupied herself by breeding horses at the Thyssens' Erlenhof stud farm, near Bad Homburg in Germany. The original owner of Erlenhof, the Jewish paper manufacturer Moritz James Oppenheimer, was arrested by the Nazis in 1933 and forced to sign a declaration of bankruptcy prior to his death, which the authorities claimed to have been the result of his suicide. Heinrich then bought the stud from the liquidators for a fraction of its true value before leaving it to Heini. He then leased it to his sister who successfully rejected all post-war claims for restitution.
Without ever being implicated in the atrocity, Ivan and Margit died of old age in 1985 and 1989 respectively. But the Count Batthyany of Güssing, near Rechnitz, appeared to be unwilling to permit their burial in the family crypt at their Franciscan chapel, despite or because of the fact that Count Ivan's father, Count Ladislaus Batthyany, eye surgeon and benefactor, was in the process of being beatified; the third stage of the sainthood process that had started in 1944 and was finally carried out by Pope John Paul II in 2003.
What is remarkable about Margit's complicity in the Rechnitz massacre, is the fact that Germany, despite claims to the contrary, still suffers from a selective memory: only publishing carefully edited versions of the history of the Thyssens, which avoid reference to the family's anti-Semitism.
In 2003, an authorised history of the Thyssens, Fritz Thyssen – Hitler's Benefactor and Hostage was published in Germany, which quoted from a letter illustrating Fritz Thyssen's (Heinrich's brother) refusal to do business with Jewish industrialists, because of their criminal record rather than his anti-Semitic views, which are contained in the same letter. None of the previously published histories of the Thyssens, either social or industrial, in books or periodicals, have mentioned the Rechnitz story or the full extent of the family's involvement with the Third Reich.
The fact that ThyssenKrupp AG refused to grant me access to its archives during my research, and 23 prominent German publishers rejected The Thyssen Art Macabre prior to its UK publication, may not immediately signify a cover-up, but when, at the last minute the Bertelsmann-owned Spanish publisher demanded that I remove all references to the Nazis before they would publish, it was difficult not to suspect a degree of conspiracy. Having been published in the UK by Quartet, The Thyssen Art Macabre will now be published in Spain, home of the Thyssen-Bornemisza art collection, by Temas de Hoy, a Spanish-owned publisher who made no such demands. Meanwhile, German publishers still appear to ignore the book. *

'Life's a bitch and then you die'... and then some guy named Jesus comes along and says 'Rise, Lasarus!'... and, fuck... you're Lasarus, dead for some time, heavily decomposed... and you have to get up and go out and see that 'thy neighbour' asshole who's already banging your wife... and that Jesus guy... who just gives you a winkle that it's all right... and that you're free to go... mingle with the living... blend in, you now... go fishing or something... use those maggots... you've been given another chance, brother!

'Svi mi imamo svoje filozofije, bez obzira na to jesmo li svjesni te činjenice ili ne; one ne vrijede mnogo. Ali njihov utjecaj na naše djelovanje i živote često je poguban. Zbog toga je nužno da ih kritikom pokušamo poboljšati. To je jedina isprika daljnjem postojanju filozofije koju sam sposoban pružiti.'
Karl Popper

Ovo su riječi čovjeka koji je napisao 'Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji'. Sorosevo 'Otvoreno društvo' je inspirirano ovim čovjekom kojeg Soros beskrajno cijeni. Ne navodim to kao pohvalu Popperu nego onako... uzgred.
Ova gornja Popperova izjava svodi njegovu filozofiju kritičkog racionalizma na vrlo usko područje specijalizacije... na demarkaciju racionalnog i iracionalnog. Demarkaciju je u filozofiju uveo (i to kao grandiozan filozofski sustav) Immanuel Kant.
Demarkacija postavlja kriterije prosudbe da li je nešto racionalno ili iracionalno u smislu objektivne istinitosti tog nečega. Činjenica da je slavljeni i velebni Kantov doprinos filozofskoj misli samo uputstvo za demarkaciju između racionalmog (OBJEKTIVNO istinitog) i iracionalnog (laži) djeluje pomalo omalovažavajuće. Ništa nije dalje od istine. Kad sam napisao 'ništa' u prethodnoj rečenici, stvarno sam to mislio i sa tom mišlju u glavi to namjerno napisao i sad ponovno naglasio. Jedan detalj...'objektivno' u Kantovom slučaju znači 'znanstveno', njega ne zanima subjektivno niti se njegovo gledanje na ljudsku spoznaju (kao prostorom i vremenom određenu ljudsku receptivnost koju preuzima sintetička moć spajanja različitog u jedno) odnosi na pojedinačnu, subjektivnu ljudsku receptivnost. To znači da LSD nije dokaz da je Kant bio u krivu ili u pravu.
Demarkacija između ISTINE (onog istog za sve) i NEISTINE je vrlo nezahvalan zadatak koji neki mislilac može preuzeti na sebe, kriteriji i metode takve demarkacije ne mogu, a da ne nagrizaju i svoju sopstvenu objektivnost kao valjanih kriterija i metoda, ako je princip demarkacije kritički nastrojen.
Kant u demarkacijske vode ulazi u ulozi sv. Jurja koji dugim kopljem sintetičkih sudova a priori probada Humeovu skeptičku neman, sve u svrhu zaštite znanosti (Newtonove mehanike) iako je sasvim izvjesno da Kant u taj desetljetni pothvat ulazi zbog moralnih razloga jer kauzalnost svedena na prostu naviku iz iskustva potpuno oduzima etici pravo da odgovornost pojedinca procjenjuje prema jednom vanvremenskom i bezuvjetnom moralnom zakonu. Kant ZAHTIJEVA a priorni karakter kauzalnosti kad cijeli svoj sustav gradi na premisi-pitanju: Kako su mogući sintetički sudovi a priori? Nema kompromisa, takvi sudovi moraju (bolji bi izraz bio – TREBAJU) biti mogući i sve u sustavu će biti podređeno njihovoj mogućnosti. I tako je i bilo. Kantov sustav je veličanstveno dosljedan, okružen misterioznim svijetom stvari po sebi, ograničen receptivnošću koja svoj spoznati segment postulirane stvarnosti po sebi spremno predaje sintetičkoj moći spajanja različitog, to je sustav tako pun paralogizama i antinomijskih rupa, zakrpa tipa transcendentalnih ideja, postulata božje opstojnosti i vječnog života, palijativnih sekundarnih osjećaja poštovanja prema samom sebi... sustav koji ne može biti srušen jer uopće nema težište kojim bi bio uvjetovan 'kraljevstvom zemaljskim' u tolikoj mjeri da bi ga to kraljevstvo moglo oboriti i pokopati. Sustav je osnovan na beskompromisnom zahtijevu, na bezuvjetnoj vjeri u mogućnost a priorne kauzalnosti koja bi služila u svojoj krajnjoj i glavnoj instanci da prizna svoju nemoć pred noumenonom slobodne volje koji izmiče spoznaji uma koja je ograničena samo na pojavno, na ono fenomenalno. Zahtijevati nešto da bi pomoću toga dokazao premoć nad razumom i umom nespoznatljivog nad objektivnom (znanstvenom) spoznajom i sve to poduzeti braneći baš pravo objektivno-znanstvene spoznaje na svoju 'a priori' valjanost kroz prirodne zakone... to je savršeni privid filozofije uopće... kao treperave sugestije da je sav taj sustavni kreativni nered tako lako dovodiv u čvrsti poredak koji bez imalo problema može objasniti sve... od pupoljka koji procvijeta i pretvori se u plod pa do filozofije kao najviše sinteze inače dijalektici vrlo sklonog duha. Naravno, potpuno varljive sugestije.
Kant je čovjek koji ne voli dogmatsku izvjesnost tvorevina uma... zvjezdano nebo ga opominje da ne skreće prema skliskim dijalektičkim crnim rupama, moralni zakon mu ne dopušta da zanemari vapaje onih zarobljenih u tim dogmatskim zamkama paradoksalne logike nakalemljene na Aristotelovu ravnu granu koja stvarno nije kriva, ali nije ni grana.
Popper je Kantov mutirani nasljednik, u obrani znanosti i on se otvoreno poziva na 'moralnu utemeljenost nužnosti zahtijeva za racionalnosti uopće'. Njegova demarkacija metodom falsifikacije tako je beskompromisna da znanstveno istraživanje pod njegovim uvjetima liči na paranoični strah od vlastitih eksperimentalnih rezultata, njen najstroži izraz i sam prešutno odbacuje. Veličina njegove filozofije ostaje u njenom idealističkom naboju, Popper je politički pamfletist i to vrlo dobar pamfletist.
Kant je nešto sasvim drugo. Kant je vjernik, vjernik koji nema niti malo interesa niti afiniteta za metafizička sanjarenja o božjoj osobi... dapače, on ruši sve filozofske dokaze božje opstojnosti koje je stvorila filozofska misao prije njega. Kant je racionalni vjernik i nečastivog vidi u neznanju ili puno više u šarlatanskom mahanju šarenim lažama dogmi, bilo filozofskih, bilo spiritualnih, bilo religijskih. Veličina njegove filozofije je (ovo mišljenje malo tko dijeli) u njenoj čistoj, neprimjenjenoj revolucionarnosti. Kantov sustav je prekretnica u povijesti filozofske misli, ali to je i sustav koji ne priznaje realitet povijesti filozofske misli, njenog razvoja ili (strašna pomisao) progresa. Kantov idealistički naboj je kršćanski po svom izrazu, Kant je najiskreniji filozof kršćanskog gledanja na svijet, njegova demarkacijska filozofija ima isti cilj i iste neprijatelje kao sinoptička evanđelja, on kuje i sastavlja oklop koji Isusove riječi i misla pretvara u nešto što one prije nisu bile, zloupotrebljivošću neranjive. Isus je u Kantovom oklopu nezloupotrebljiv, beskompromisno kritičan u svojim napadima na ljudsku licemjernost i beskrajno svijestan svoje sulude borbe u obrani nečega samo na prvi pogled tako očiglednog da samo ludom čovjeku može pasti na pamet da to brani... i to brani do smrti. To nešto je ljudska pristojnost.
Ljudska pristojnost samo je rijetkim ljudima vrijedna borbe do smrti... ogromna većina tu pristojnost uzima kao nešto samorazumljivo, nešto ljudima urođeno, nešto kao prirodni moralni osjećaj, sveprisutnu božju milost i božju brigu... popratnu posljedicu sreće i užitka u životu, nešto preko čega se olako prelazi uz izjave tipa 'Ljudi smo... dogovorit ćemo se!'
Rijetki su intenzivno bolno svjesni da je ljudska pristojnost tako teško dostupna i tako okrutno zahtijevna u svojoj realizaciji, da je strah, taj pravi vladar ljudskog duha i ljudske povijesti, redovito gazi silom oholosti i bezobzirnošću nepravde... da je ljudska pristojnost u svom naivnom izrazu principijelne nedosljednosti i nevjerice u svu svoju ranjivu lomljivost, uvijek... ali baš uvijek... krvavo pregažena od strane sile straha koji vlada ljudima i da će taj strah biti i ostati sveprisutna opasnost, pošast koja će harati ljudskom poviješću iznova i iznova, oživljavana u dušama strahu urođeno sklonih ljudskih bića, bačenih u kaos postojanja kao nemoćnih stvorenja unaprijed osuđenih na smrtnu kaznu, rođenih samo da umru i da sve do svoje neizbježne smrti žive u smrtnom strahu od svoje prolaznosti, kojom su iz dana u dan vođeni bez imalo stanke ravno u nezamislivi užas svog vlastitog neizbježnog nestanka.
Taj inherentni ljudski strah od prolaznosti, bezgranično otvoren za pojačavanje i interpretacije užasa tog strašnog usuda za sve scenarije otvorene ljudske mašte, ta se ljudska urođena i prirodna sklonost strahu zbog prolaznog karaktera njihovog postojanja naziva – radikalno zlo.
I Isus i Kant znali su jako dobro kako je moćan, kako je podmukao, kako je prijetvoran i kako je teško pobijediv taj neprijatelj. I jedan i drugi su znali još jednu stvar, onu groznu stvar koju sam spominjao na samom početku ovog sređivanja mojih misli... znali su da je strah neiskorjenjiv i da će uvijek, ali baš uvijek proklijati ispod naših nogu, saplesti nas i suočiti sa svojom neizbježnom prisutnošću.
Isus je taj strah isčupao iz svog srca... njegove riječi i njegova djela su izraz čovjeka koji je prihvatio najveći izazov koji život može staviti pred ljudsko biće – pokušaj da se sa strahom uđe u borbu na život i smrt. Isus je pobijedio, nije ga ubio njegov strah već strah onih oko njega.
Kant je strah filigramskim potezima secirao i sve to opisao u svojim knjigama koje bi se moglo svakako nazvati, samo ne pamfletima. Strah koji je on secirao i raširio na svom kritičkom demarkacijskom stolu izgubio je svu svoju licemjerno-arogantnu oholost gospodara ljudskih sudbina i postao samo jedna – patologijska aficiranost. Elegancija i prosvijetiteljska 'Sapere aude!' beskompromisnost nisu niti malo dojmljivi na prvi, drugi, treći, četvrti i tako dalje... pogled. Ali jednom kad čovjeku postane jasno da je u tim pažljivo složenim riječima skrivena tajna nepobijedivosti, tajna kojom se strahu oduzima njegovo najubojitije oružje – njegova deklarativna identifikacija sa vjerom.
Tako je taj mali, ludi profesor... čovjek koji je svaki put kad bi službeno kao rektor sveučilišta bio pozivan na crkvene službe odgovarao da je indisponiran... postigao ono što je zasigurno svom silinom svog intelekta i želio... riječi i djela Isusa iz Nazareta oklopom je svoje kritičke filozofije zauvijek zaštitio od zloupotrebljivosti.
Ako ste spremni provesti dovoljno vremena da shvatite svu kompleksnu ljepotu gotovo nerazumljivih knjiga u kojima je to do najmanjeg detalja opisano. Jer drugačije baš i ne ide. Ta nezloupotrebljivost.
Ostaje dakle otvorenim pitanje... zašto? Zašto se suprotstaviti tako nadmoćno premoćnom radikalnom zlu koje iza sebe ima bezbrojne presedane svoje ubilačke efikasnosti... a ova, pristojna strana ima samo kratki niz imena koja su gotovo sva završila svoju borbu smrću... možda ne porazom, ali malo tko je ušao u otvoreni sukob sa strahom i izvukao živu glavu. Zašto onda?
Kao što sam rekao... Kant se potrudio da pitanje 'Zašto?' u ovom slučaju bude neprimjereno.
Dobro... a što je onda strategija... taktika... modus operandi nas samozvanih boraca protiv straha?
Odgovor zvuči porazno, ali je beskrajno lijep u svojoj iskrenoj idealističkoj zrelosti...

KONTROLA ŠTETE

Ajde prvo da uvalim nekoliko citata da ne ispadne da je moje gledanje na ono što se naziva kršćanskom ljubavlju samo jedno izolirano bogohulje. Evo još nekih ljudi, ljudi koji su za razliku od mene skoro pa nedodirljivi osim ako ne dođe do paleža knjiga na lomačama u Goebelsovskom stilu. Idemo... in order of appearance...

'No s time se posve dobro slaže mogućnost jedne takve zapovijedi kao: Ljubi boga iznad svega, a svog bližnjeg kao samoga sebe. Jer ona kao zapovijed zahtijeva štovanje zakona, koji zapovijeda ljubav, i ne propušta proizvoljnu izboru da sebi ljubav napravi principom. Ali ljubav prema bogu kao nagnuće (patologijska ljubav) jest nemoguća, jer bog nije predmet osjetila. Ta ista ljubav prema ljudima moguća je doduše, ali se ne može zapovijedati, jer nije u moći ni jednog čovjeka da koga ljubi prosto na zapovijed. Tako je samo praktička ljubav ta koja se razumijeva u jezgri svih zakona. Boga ljubiti znači u ovome značenju rado izvršavati njegove zapovijedi; bližnjega ljubiti znači rado izvršavati svaku dužnost prema njemu.
(...)
Ovo razmatranje ne teži ovdje toliko za tim da se navedena zapovijed evanđelja svede na jasne pojmove, da bi se spriječilo religijsko sanjarenje u pogledu ljubavi božje, nego da se i neposredno točno odredi čudoredna nastrojenost u pogledu dužnosti prema ljudima, pa da se prosto moralnim sanjarenjem, koje zaražava mnoge glave, upravlja, ili da se ono, gdje je to moguće spriječi.

Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma

--------

'Koliko god je Bog otac, toliko sam i ja dijete. Ja još nisam stekao objektivnost nužnu da shvatim svoja ograničenja kao ljudskog bića, svoje neznanje, svoju bespomoćnost. Ja i dalje tvrdim, baš poput djeteta, da negdje mora postojati otac koji me spašava, otac koji me promatra, koji me kažnjava, otac koji me voli kad sam poslušan, kome laskaju moje hvale i ljuti se na moju neposlušnost. Sasvim je očigledno da većina ljudi, u svom osobnom razvoju, nije uspjela prevladati tu infantilnu fazu, i zbog toga se vjera u Boga kod većine ljudi svodi na vjeru u oca pomočnika – što je djetinjasta iluzija. Usprkos činjenici da su taj religijski koncept nadrasli neki od najvećih učitelja ljudskog roda, baš kao i manji broj drugih ljudi, on je i dalje prevladavajući oblik vjere.
(...)
Istinski religiozan čovjek, ako slijedi bit monoteističke misli, ne moli ni za što, i od Boga ništa ne očekuje; on ne voli Boga onako kako dijete voli majku ili oca; on je stekao poniznost shvaćanja svojih ograničenja, i to u tolikoj mjeri da o Bogu ništa ne zna. Bog za nj postaje simbolom koji je čovjek, na nekom nižem stupnju evolucije, izrazio totalitet svih ljudskih težnji, domenu spiritualnog svijeta, kraljevstvo ljubavi, istine i pravde. On posjeduje vjeru u načela koja predstavlja ''Bog''; on misli istinu, živi ljubav i istinu, i čitav svoj život drži samo utoliko što mu život pruža priliku da u još većoj mjeri razvije svoje ljudske sposobnosti – i teži mu kao jedinoj stvarnosti koja nešto znači, jedinom objektu vrijednom da bude ''prva briga''; on na koncu prestaje govoriti o Bogu – ne spominje mu čak ni ime. Voljeti Boga, ako bi se on uopće poslužio tim izrazom, značilo bi dakle težiti za postignućem potpune sposobnosti ljubljenja, za shvaćanjem što taj ''Bog'' predstavlja u čovjeku.

Erich Fromm, Umijeće ljubavi
(zanimljivo kako Fromm uvijek upotrebljava veliko slovo 'B' u riječi bog, dok Kant to ne radi. Daleko opširniji prikaz Frommovog gledanja na religiju, u prvom redu na judaizam i kršćanstvo, nalazi se u njegovim djelima 'Dogma o Kristu' i 'Bit ćete kao Bog'.
Što je Kant, u svojim poznijim godinama mislio o božjim predstavnicima na zemlji jasno je vidljivo iz ovog citata iz Metafizike čudoređa:
'Ako pak neke pobožne i vjerničke duše osnuju zakladu za vječna vremena kako bi zadobile milost što je crkva vjernicima obećava ukazati i nakon njihove smrti te kako bi molitvama, oprostima i pokorama sebi osigurale povoljnu sudbinu na drugom svijetu, kao što im naviještaju njezini sluge čija je to zadaća (svećenici), ako dakle osnuju takvu zakladu kojom stanovita zemljišta nakon njihove smrti postaju vlasništvo crkve, te se država djelomice ili čak cijela nađe u vazalnom odnosu prema crkvi, onda takva tobože zauvijek uspostavljena zaklada nipošto nije vječna, nego država, ako hoće, može odbaciti taj teret koji joj je crkva nametnula. – Jer sama crkva je ustanova koja se temelji na pukoj vjeri, pa kad a zahvaljujući prosvijećivanju puka nestane varke spomenutog vjerovanja, tada prestaje i na njoj zasnovana strahovita moć klera, te država sa punim pravom zauzima vlasništvo što ga je prisvojila crkva: naime zemljište koje joj je oporučno darovano...'
Kant je napisao Metafiziku čudoređa 1797. godine, osam godina nakon Francuske revolucije i iz ovog citata je sasvim jasno da on građanskoj državi daje za pravo da raspolaže imovinom crkve koja je prema njemu nije pravna institucija već 'varka'. Malo tko se u povijesti usudio tako radikalno napasti pravni integritet crkve, čak ni komunistički režimi nisu bili potpuno dosljedni u ovakvoj politici, a u ono vrijeme, jedan ovakav istup bio je tako opasan da je Kanta od sigurne smrti spasila samo njegova slava i njegova starost.
Pošto je taj ludi, čudni, genijalni čovjek koji nikad nije napustio rodni Koenigsburg moj najdraži povijesni lik, ne mogu a da ne napomenem kako u svojim moralnim spisima nikad ne upotrijebljava samo izraz 'ljudsko biće' ili 'čovjek' već redovito koristi termin 'umno biće'... što svoje puno značenje dobija kad se prouči rečenica iz Kritike praktičkog uma:
'U cijelom se svijetu sve što čovjek hoće i nad čime ima vlast može upotrijebiti također naprosto kao sredstvo; samo je čovjek, a s njime i SVAKO UMNO BIĆE, svrha sama po sebi.'
Koje bi to bilo 'umno biće' koje postoji uz čovjeka... pitate se misleći o tom luđaku koji je zagledan u zvijezdano nebo iznad sebe, luđaku koji je postavio i danas važeću Kant-Laplasovu teoriju nastanka solarnog sustava i prvom čovjeku koji je, ugledavši zvjezdane maglice kroz teleskop, iznio hipotezu da su to možda drugi 'svemirski otoci', skupine milijardi zvijezda baš kao što je to i naš Mliječni put, samo beskrajno daleke... druge galaksije. Zar jednom takvom svestranom umu ideja ekskluzivnosti postojanja 'umnog bića' samo na našoj planeti nije bila barem upitna?

---------

'Jedini način da se postigne to ukinuće , da se prekine lanac zločina i kazne/odštete, jest taj da se zauzme stajalište krajnje spremnosti za samoponištenje. A LJUBAV, u svom elementarnom smislu , nije ništa drugo nego jedna takva paradoksalna gesta prekidanja lanca odštete. Zato je drugi korak usredotoćiti se na užasnu snagu onog tko prihvaća i provodi svoje poništenje – Krist nije žrtvovan od drugoga i za drugoga, nego je žrtvovao samog sebe.
(...)
Kako je Boris Groys nedavno istaknuo, Krist je prvi i jedini potpuni ready-made Bog u povijesti religija: on je potpuno čovjek i time nerazlučiv od drugih običnih ljudi – u njegovoj tjelesnoj pojavi nema ničega što bi ga učinilo posebnim slučajem. Zato na isti onaj način kao što Duchampov pisoar ili bicikl nisu umjetnička djela zbog svojih inherentnih svojstava već zbog položaja na koji su postavljeni, tako ni Krist nije Bog zbog svojih inherentnih ''božanskih'' svojstava, nego zbog toga što je upravo kao potpuni čovjek Božji sin. Zato pravo kršćansko stajalište a propos Kristove smrti nije melankolična privrženost njegovom pokojnom liku, nego beskrajna radost: krajnji je obzor poganske Mudrosti melankoličan – naposljetku se sve vraća u prašinu i stoga se čovjek mora naučiti distancirati, odreći želje – nasuprot tome, ako je ikad postojala religija koja NIJE melankolična, onda je to kršćanstvo, unatoč lažnom prividu melankolične privrženosti Kristu kao izgubljenom objektu.
Kristova je žrtva zato, radikalno gledana BESMISLENA: ona nije čin razmjene, nego suvišna, ekscesivna, neopravdana gesta, čija je svrha da pokaže Njegovu ljubav prema nama, palim ljudima. (...) Krist ne ''plaća'' za naše grijehe – kako jasno kaže sveti Pavao, baš je ta logika plaćanja i razmjene ono što na neki način jest grijeh, i ulog Kristova čina jest da nam pokaže kako je lanac razmjene moguće prekinuti. Krist ne iskupljuje čovječanstvo time što plaća za naše grijehe, nego time što nam pokazuje da se možemo probiti van iz zatvorenog kruga grijeha i plaćanja. Umjesto da plati za naše grijehe, Krist ih doslovce BRIŠE, on svojom ljubavlju retroaktivno ''čini da ne budu''.

Slavoj Žižek, O vjerovanju – nemilosrdna ljubav

Eto, ovo je dokaz da sam ja samo amaterski plagijator i ako koga treba kamenovati kamenujte Žižeka!
Sada već mogu krenuti prema onome svome groznome formuliranju biti ljudskog postojanja uopće, odgovoru na ono nesretno pitanje koje nas je i učinilo ljudima.

Ovo je polu-uvod o ono glavno. Pokušam se terminološki odrediti jer, kao i svi drugi, postojim zarobljen 'normalnom znanošću' umijeća svakodnevnog življenja. A meni u glavi odzvanja ona 'Budimo realni, tražimo nemoguće!'. Iako mislim da je sve potrebno već odavno rečeno, iako mislim da je demarkacija vrhunac dometa ljudskog intelekta, a i ljudskog duha uopće... nervira me ustrajnost tako očigledno lažnog i iracionalnog da moram na svoj način prokazati trivijalnost propuštanja veličanstvenosti svake prilike za promjenu, prilike koja infinitezimalno tanko curi niz rubove diskretnih proteza kojima međusobno razmjenjujemo iskustvo. A to je vrlo grubo, uznemirujuće i većini neprihvatljivo... taj moj način. To još nije vidljivo, ali ja to već imam strukturirano u glavi kao nešto upotrebljivo za indoktrinaciju ludih pojedinaca koji ovo stvarno čitaju.

Ljubav.
Jedna od onih riječi koje mogu označavati stvarno svakojake referente. Ljubav je samo znak, ono što pojedini čovjek drži da taj znak označuje, može se radikalno razlikovati od slučaja do slučaja.
Najopasniji od svih ljubavnih odnosa je onaj između čovjeka i boga. Ogromna večina ljudi vjeruje u boga koji je živo zainteresiran te aktivno sudjeluje u događanjima u ovom našem 'carstvu zemaljskom'. To je intervencionistički bog, bog koji pomaže ili bog koji kažnjava. To je bog koji drži ključeve naših mogučnosti i spremno nam otvara vrata ako smo dobri ili ih zaključava ako smo loši. To je bog koji ima posljednju riječ jer nitko ne može toliko potpuno dobar da bi mu bog otključao i posljednja vrata. To je bog koji nas drži kao taoce, stalno svjesne svoje nesavršenosti kroz komparaciju sa njegovom savršenom dobrotom. To je bog koji jasno unosi nejednakost uvjeta u onome u čemu nejednakost uvjeta ne smije postojati, u dobroj volji.
Dobra volja je dobra volja, bilo da je božja ili ljudska, ona je bezuvjetna.
To je bog koji nas drži u zoološkom vrtu i smijulji se zveckajući svojim ključevima.
To je bog koji nije ni jednu savezničku bombu skrenuo na Aushwitz.
To je bog koji ne može biti ništa drugo nego najljuči neprijatelj čovjeka.
Bog srama i stalnog podsjećanja da je čovjek osuđen da bude griješan i sklon napastima, što i nije strašna stvar osim ako vam kao stalnu referentnu vrijednost dobrote i milosti ne seviraju konkurentski nastrojeno savršenstvo, i to u familijarnom photoshop izdanju. .
Uspoređivati svoju griješnu nesavršenost sa jednom takvom božanskom savršenošću jest ona teorija subjektivne vrijednosti iz ekonomske misli u njenom najmalignijem izrazu, ja nikad neću biti dobar onoliko koliko to bog od mene traži pa onda nema baš puno koristi ako ja svoju dobrotu usmjerim prema dolje, prema onima kojima je teže nego meni, jer koliko god se trudio da budem dobar nikad neću uspjeti sprati sa sebe sramotu grijeha bića nedostojnog božje savršene dobrote.
Takav bog ne postoji, iza njega i njegove 'ljubavi' stoje ljudi koji su i dogmatski zaokružili to nedodirljivo savršenstvo i prisvajaju za sebe dio te lažne svetosti. Konstantan osjećaj nesavršenstva... puno bolji izraz u ovom slučaju jest – nedostojnosti... konstantan osjećaj nedostojnosti koji se rađa iz komparacije sa nečim tako rijetkim i tako jedinstvenim kao što je beskrajna božja milost, božja ljubav i čudna božja spremnost da beskrajno oprašta... sve do neke granice kada mu valjda pukne film pa čovjeka jednostavno otpiše jer se nije pokajao dovoljno brzo ili dovoljno često... taj osjećaj nedostojnosti, nepriličnosti, neadekvatnosti onaj je gornji nedostižni kriterij moralnosti koji vrlo brzo postaje samo nebitna teološka sintagma za većinu ljudi ili izvor stalnog osjećaja krivnje i nečistoće za one malobrojnije koji u takvo nešto zbog tko zna kojeg groznog životnog iskustva uistinu i počnu vjerovati. Taj nedostižni ideal ljubavi koji se stalno nameće kao nešto ostvarivo na zemlji, taj ideal čiste svetosti, najčistiji je otrov za uspostavljanje moralnog ustroja zasnovanog na racionalnoj predvidljivosti i na kauzalnoj autonomiji koji su mogući samo pod uvjetom, ne samo pojmljivosti opće ljudske jednakosti, već i kategoričkim zahtijevom za uspostavljanjem te jednakosti.
Taj revolucionarni moralni pokret za svoj cilj ima rušenje nedodirljivog boga, u prvom redu kroz rušenje onih samozvanih zastupnika božje volje na zemlji koji su redovito iz jednog takvog dugotrajnog stanja mentalne konstipiranosti paralizirane kulture izvlačili najviše što su mogli i pri tome vrlo temeljito ušli u brojna proturječja sa svim onim što su sami propovijedaju u božje ime.
Spuštanje boga na zemlju zahtijeva temeljitu kritiku one 'ljubavi' između boga i čovjeka.
Vrač koji je izabirao djevice koje trebaju biti žrtvovane da bi sunce ponovno izašlo sigurno nije bio omiljena figura među Astecima. Vjerojatno je djevice birao najčešće među siromašnim slojevima sunčanih krvnih pretplatnika, ali svoju diskrecionu odluku mogao je iskoristiti i u političke svrhe. Smrt kćeri uglednog čovjeka, koji je možda dobrim dijelom bio i emocionalno ogrezao u takvoj kulturi pa ga ni prolivena krv vlastitog djeteta nije mogla izbaciti iz takta, sigurno nije bila tako hladno dočekana i od strane njegove žene, majke koja je rodila i odgojila tu mladu ženu. Mržnja te majke nije mogla proći bez refleksivne mržnje i oca tog djeteta... ako su to bili inteligentni ljudi koji su znali da vrač nije siguran u ono što radi, ako su znali da postoje i drugi narodi koji ne žrtvuju djecu, a sunce izlazi i njima, ako su znali da takva tradicija nije baš pretjerano stara i ako su znali da je njihovo dijete izabrano zbog nekog političkog ili ekonomskog razloga, njihova mržnja prema tom vraču i njegovom krvoločnom bogu sigurno je bila jednaka mržnji obitelji heretika koje je sveta inkvizicija spaljivala u 16. stoljeću uz blagoslove lažnih Petrovih nasljednika na zemlji.
Zdrav ljudski razum je nešto urođeno ljudima. Naša inteligencija se zasniva na modeliranju stvarnosti, na različitim opcijama eventualnih scenarija budućih događaja, na projekcijama, na mašti. Dok je god taj zdravi ljudski razum orijentiran na rješavanje konkretnih, činjenično provjerljivih problema, na ono o čemu postaje podaci iz prošlih iskustava i na ono što je lako predvidljivo zbog čestog ponavljanja takvog ponašanja ili možda jer i logički nije moguće da jedna stvar bude na dva mjesta u isto vrijeme pa se nešto može predvidjeti i ako nije zasnovano na već naučenim obrascima, dok god se ta sposobnost projekcije stvarnosti drži onog o čemu može barem donekle nešto pouzdano tvrditi, zdravi ljudski razum je oružje kojim se ubija najveći neprijatelj ljudske vrste - nerazumni strah.
Strah kod ljudi nije jednostavan evolucijski korektiv pri selekciji, ljudi zajedno sa svojim mnogobrojnim različitim scenarijima nekog događaja koji pokušavaju predvidjeti ulaze u puno dublje potencijalne nepoznanice, pune strašnih nepredvidljivih opasnosti. U takvim situacijama strah sam po sebi može čovjeka dovesti do razvoja baš onog scenarija kojeg se grozio. Strašljivi pojedinac boji se svoga straha iz dva različita razloga, da ga ne onemogući da bude na visini dodjeljene mu uloge i da ne bude primjećen od strane drugih ljudi oko njega... ne zbog sramote nego zbog činjenice da je strah zarazan, da je sumnja uvijek otvorena i da se pitanje autoriteta može narušiti ne prkosnim suprotstavljanjem nego i jednostavnom nemogućnošću prikrivanja straha koji jasno signalizira neodlučnost i sumnju onog koji se boji. U takvim problemima orijentiranim aktivnostima vrlo se brzo vršila selekcija prema sposobnostima... ako je netko bio plašljiv po prirodi ili nespretan jer je imao upalu srednjeg uha pa je glavinjao tamo vamo umjesto da je hodao ravno, jednostavno ga se ne bi dovodilo u situacije da svojim strahom može zaraziti i druge. Takav bi pojedinac radio nešto drugo.
Ali ako bi se pojavio pojedinac koji ne bi ništa radio, a zbog nekog razloga je uzimao sebi za pravo da govori o stvarima koje 'nisu bile od ovog svijeta', što jednostavno znači da je govorio o nečemu što nije postojalo i što nije ulazilo u nikakav odnos sa postojećim stvarima, osim eventualno preko straha koji bi jedan takav pojedinac povezao sa nekom aktivnošću... ponavljajući na primjer da je iz noći u noć sanjao kako će leopard kazniti to pleme jer su ga ljudi iz tog plemena gađali kamenjem ravno u glavu, sve dok nesretni leopard ne bi iz usta ispustio gazelu sa kojom se popeo na drvo da je na miru pojede. Ali su ga ti dosadni majmuni opet pronašli i pokvarili mu uživanje u ranojutarnjem ulovu. To što je leopard bio česta meta ljudi po danu natjeralo ga je da više lovi po noći pa je ulovio dvoje mlađih članova plemena koji su se malo više udaljili od vatre da popričaju o čudnim senzacijama koje osjećaju kad su blizu jedno drugome. I onda bi jedan takav zdravorazumski riješiv problem, bilo putem pokušaja i pogrešaka, bilo putem projekcije eventualnog leopardovog ponašanja, uzimajući u obzir da po danu evidentno bezbrižno spava na svojoj najvišoj grani hranidbenog lanca, da je ujutro niska izmaglica koja mu savršeno odgovara za lov... i da bi on odustao od čestog noćnog lova i to lova na sebi evolucijom ne baš privlačnim zadani plijen, tog bezdlakog majmuna, kad ga ti isti bezdlaki majmuni ne bi svako jutro gađali kamenjem u glavu i tako ga natjerali da po noći ide na lakši plijen. Ali pošto je onaj čudni član plemena, koji se držao drugačije i ponašao drugačije, toliko puta ponovio da će leopard kazniti pleme jer su se ljudi usudili da ga uvrijede, a leopard ne zna za zaborav ili oprost, kletva ostaje 'visjeti u zraku' nad plemenom i leopard će se kad-tad vratiti. Leopard je dotad sigurno shvatio da su bezdlaki majmuni relativno lak plijen jer ne vide dobro u mraku, a pogotovo onaj koji zbog srednjeg uha i ne može hodati ravno pošto mu je oštećen centar za ravnotežu, a i bol je tako jaka da jede jako puno gljiva zbog kojih često odluta daleko od vatre, sretan što se ne vrti njemu u glavi kad se najede tih gljiva nego se cijeli svijet počne vrtjeti oko njega i to uz neopisive šarene zvijezde koje se pale i gase. Pa leopard pojede njega odmah sutra. I eto, stvoren je mit o osvetoljubivom leopardu, smrtnom neprijatelju tog plemena koje se usudilo da leoparda izjutra gađa kamenjem u glavu. A da bi mit dobio na ozbiljnosti, uspostavlja se ničim opravdan uvjet: ili pleme ili leopard. Iracionalni strah je na strani mitskog leoparda, samoprozvani vrač (a tko drugi) počinje sanjati o novim, bogatim lovištima na zapadu do kojih samo on zna put, žene nagovaraju muškarce da ubiju ili leoparda ili vrača jer je suludo krenuti u tu neizvjesnu migraciju sa devet trudnica i tridesetoro djece koja nisu sposobna sa forsirano hodanje.
Žene vrača ne vole niti vrač voli žene, oni su ljuti suparnici jer onaj zdravi razum koji je bio osnovna evolucijska strategija preživljavanja lovačko-skupljačke ljudske skupine stotinjak tisuća godina su, u prvom redu, njegovale, čuvale i usmenom predajom žene prenosile sa generacije na generaciju, učeći svoju i tuđu djecu kako da koriste najubojitije oružje u prirodi, jezik. Žene su živjele dulje, imale su bolje pamćenje, lakše su prenosile svoje misli putem verbalne komunikacije, nisu imale testosteronske izlete u nepraktičnu ili čak agresivnu konkurenciju i, što je bilo najvažnije, imale su onu magičnu sposobnost da muškarcima promijene planove, a da oni žive u uvjerenju da su ih promijenili oni sami. Jezik, ljubav i seks su evolucijska oruđa kojima je Homo Sapiens postao ono što jest, a te su biološko-kulturološke sklonosti 'izumile' žene i milom, a ne silom, ih nametnule.
Ovo je jedan od mogućih scenarija trajnog odvajanja straha od nečega realno opasnog koje bi zdravi, evolucijski opravdani strah prepoznao i upozorio na njegovo prisustvo. Takav, praktični strah, nužno je potreban u preživljavanju i bez njega niti jedna vrsta ne može opstati.
Trajno odvojeni strah, strah pridodan nekom objektu, biću ili odnosu (ne nužno postojećim) kontraproduktivan je unutar normalnih, prirodnih obrazaca odnosa između vrsta na različitim stupnjevima hranidbenog lanca, on je paralizirajući i neadekvatan odgovor u okolnostima realne opasnosti. Jedan takav strah privlači mnoštvo drugih strahova, jer je ljudska mašta stupila na tlo nekontrolirane i neprimjenjene uobrazilje gdje je sve, ali baš sve, moguće.
Pa i ljutiti, svemogući, okrutni, osvetoljubivi bog koji odluči podaviti sve živo na svijetu.
Takav intervencionistički nastrojen bog ipak je vremenom bivao nadograđivan od strane ljudi koji su bili predmetom njegovih intervencija, imati potpuno nerazumnog i okrutnog boga nije baš bilo lako ljudima ugurati u beskrajne prostore njihove mašte jer je ulaz u te prostore ipak bio donekle određen zdravim razumom i željom za sigurnošću. Tako je strašni i nemilosrdni bog, bog s kojim nije bilo moguće pregovarati, bog čiju je milost trebalo moliti bez imalo očekivanja da će molbe biti uslišene, taj je bog malo po malo postajao mekši, komunikativniji, dobronamjerniji, zaštitnički nastrojen ili bi čak imao svoj izabrani narod.
Jedan od tih izabranih naroda je stjecajem okolnosti morao godinama lutati pustinjom pa je umjesto boga u obliku zlatnog teleta, kojeg bi trebalo vucarati ukrug po pustinji, za jedan takav, izgubljeni izabrani narod, puno prigodniji bio nematerijalni bog, bog koji se nije mogao ni prikazati niti zamisliti u nekom materijalnom obliku... bog koji se čak odbio i predstaviti imenom već je sebe obznanio svom izabranom narodu antizagonetkom - 'Ja sam onaj koji jest'. Da bi ipak dobio malo na sadržaju, taj je bog riječi izrazio svoju zakonodavnu sklonost pa je svoj transcedentni realitet i te kako jasno obznanio zakonima koje je čak i on sam morao poštovati. To je potpuno novi odnos u ljubavi između čovjeka i boga, čovjek sada ima garanciju zakona koji obvezuje ne samo čovjeka već i njegovog boga zakonodavca i onda strah od tog boga više nije nešto nepredvidljivo i iracionalno, ljudi su strah mogli povezati sa grijehom kršenja zakona i sve dok su živjeli poštivajući zakon nisu se trebali ničega bojati. Osim Joba... on je bio pokazna vježba... bog je još uvijek dopuštao sebi da testira čvrstinu vjere svojih podanika. Uskoro će mu i to pravo biti oduzeto.
Zakon i židovski monoteistički, ikonoklasni, potpuno apstraktni pojam boga, boga čije se ime nije smjelo ni izgovoriti jer su mu se tako pridavali atributi nečega ljudima spoznatljivog, nečega što je moglo biti označeno imenim, bili su više sredstvo nego svrha, naglasak je bio na pravilnom i pravednom načinu življenja i štovanja tog boga.
Na prvi pogled, jedan povratak onom zdravom razumu koji su nekad usmeno prenosile žene sa generacije na generaciju. Židovski bog i njegov Zakon su bili racionalni i vrlo efikasni u izbjegavanju konfliktnih situacija u društvenim odnosima.
Ali pošto se kroz ljudsku povijest, još od onoga idiotskog vrača sa osvetoljubivim leopardom pa sve do danas iznimno uspješmo provlači jedan društveni sloj i kroz cijelu tu povijest igra iznimno utjecajnu ulogu, sloj vrlo jasno odvojen od običnih ljudi, pogotovo žena, sloj božjih predstavnika na zemlji, pripadnici tog sloja su morali unositi nove stvari u stare običaje ili pronalaziti stare običaje u novim stvarima, inzistirati na važnosti tih običaja, njihovoj jednakoj, ako i ne važnijoj ulozi od življenja prema slovu i u duhu Zakona... sve dok se ta židovska religija nije pretvorila u gomilu rituala i kompliciranih običaja koji su poprilično smetali svakodnevnom životu, a potpuno su odvlačili fokus vjerskog zanosa od striktnog poštivanja zakona i prebacivali ga na trivijalnosti kao što je cjenkanje ispred hrama pri kupnji žrtvene životinje koju je trebalo zaklati da bi onaj bog, bog koji se odrekao i svog imena da bi bio što je god moguće jasniji o prioritetu poštivanja zakona, zbog te zaklane kokoši izrazio svoju božansku milost, omamljen spiritualnim zanosom koji je u njemu izazivao prizor bezglave kokoši koja, u njegovu čast, trči po njegovom hramu.
Ako je Mojsije sjeo na vrh Sinajske gore i na rubu živčanog sloma doživio epifaniju one vrste koju samo ljudi iznimne snage duha i inteligencije mogu doživjeti, epifaniju koja je poslužila da ih njihov vlastiti razum prijateljski prevari i preda im kao znak božanske objave nešto potpuno zdravorazumski prihvatljivo i pohvalno, onda je Isus iz Nazareta bio čovjek kojeg se strah bojao, a ljudska licemjernost, prijetvornost i zloba su bježali ispred siline iskrenosti njegovog intelekta koji je u harmoniji sa potpunim oslobođenjem od straha isijavao iz njega vjerom koja nije trpila pitanje 'Zašto?' ako je bilo postavljeno uz već pripremljeni odgovor, ali je na iskreno pitanje 'Zašto?' odgovarala 'Zbog ljubavi...'
'Ljubav će vas osloboditi...' – govorio je taj stolar po zanatu.
'Osloboditi čega?' – malo tko bi se ikad pitao čitajući te riječi.
Osloboditi od straha jer je čovjek u prvom redu okovan strahom.
'Ljubav' kao izraz bezuvjetne vjere, 'ljubav' kao nešto što ne može biti spušteno na zemlju zemaljskim pitanjem 'Zašto?', to je onaj bog koji se konačno spustio, zajedno sa kraljevstvom nebeskim, među ljude i počeo njihove odnose uređivati ne prema svojim zakonima... sada već prema principima tog 'Kraljevstva božjeg/nebeskog'... principima koji su jasno (dobro, ne baš najjasnije) prikazani kroz oštru i beskompromisnu kritiku svakog licemjerja i ljudskog nepoštenja kojom je sam sebe na smrt osudio taj stolar koji se pojavio sam samcat i gurnuo ljudsku povijest u skroz novom smijeru. To su bili principi ili načela jer se iz njihove daleko veće opširnosti i jasne povezanosti sa promišljanjem i osobnom odlukom pojedinca koji se prema njima ravna od pukog poštivanja dogmatskih deset zapovijedi. Iz tih se primjera i usporedbi, iz jasnih izjava i osuda, iz dosljednosti i beskompromisnosti, iz svega togan se jasno može pročitati ono što je zajedničko svim tim primjerima ponašanja prema principima i pravilima, njihova uvjetovanost prihvatljivošću tih principa za sve, bez izuzetaka, njihova vrijednost koja ne može biti objašnjena pitanjem 'Zašto?' niti smije biti uvjetovana nekim 'Zato'... njihovo porijeklo je iz 'Kraljevstva nebeskog', što je Isusov izraz za jednakost pred zakonom kojeg je zakonodavac čovjek koji vjeruje da je obdaren sposobnošću slobodne volje i da se ona možda ne može dokazati razumom, ali se može živjeti vjerom. Ta vjera je sinonim za ljudsko dostojanstvo koje ne može dopustiti sebi sramotu da negira dostojanstvo drugog čovjeka pa makar i po cijenu da tog hrabrog i dostojanstvenog čovjeka oni prodavači kokoši, uz podršku krupnog kapitala (uvijek ista priča), prikucaju na drveni križ i ostave da tako umre. Što i nije iznenađujuće sa obzirom kako ih je izvrijeđao i ponizio sasvim jednostavnim riječima, bez pretjerane teatralnosti tako uobičajene kod božjih ukazivanja među ljudima. 'Otac' i 'Kraljevstvo nebesko' su termini, originalni termini koje je taj stolar, revolucionar nad revolucionarima, morao koristiti da bi na neki način ljudima približio poprilično složene i potpuno avantgardne ideje 'autonomnog moralnog zakona' i 'odnosa među ljudima koji nisu bili određeni zemaljskim, materijalnim uvjetovanostima već čistom formom univerzalne prihvatljivosti.'
'Ljubav' koju je ovaj genijalni čovjek oteo od senilnog boga i razdijelio je siromašnima duhom nema nikakve veze sa onom zaštitničkom, patronizirajućom ljubavi hirovitog boga, sklonog intervencijama ovisno o količini i kanonskoj konzistentnosti njemu posvećenih rituala koje su predvodili i još uvijek predvode šareno obučeni ljudi, a kroz cijelu povijest taj cirkus gledaju pasivni, prestrašeni promatrači koji traže utjehu pred iracionalnim strahom pod okriljem kupole baš tog boga, boga kojeg se boje i kojeg nastoje umilostiti svojim ritualima, tog strašnog, 'strogog, ali pravednog' boga, boga u čijoj je nadglednosti navodno jedan strašni pogon, pogon koji se naziva pakao i u kojem će griješnici gorjeti u mukama sve do kraja vječnosti... što je puno okrutnija sudbina od one koju su doživjeli svi oni u Holocaustu pobijeni Židovi, koji su valjda iz Aushwitza prešli ravno u pakao... jer je ljubav tog ritualima sklonog boga bezgranična ali samo pod uvjetom da vas njegovi zemaljski predstavnici zavedu u svom knjigovodstvu kao pravovjernog.
Toliko o bezuvjetnoj i bezgraničnoj ljubavi boga koji je žrtvovao vlastitog sina da bi zauvijek usadio grijeh u svaku pomisao da je bog isključivo u čovjeku, sina koji je prema toj priči samim svojim rođenjem bio i sam bog pa mu i nije bio neki problem podnijeti relativno blagu kaznu za ona vremena. Razni heretici i žene opsjednute inkubusima su tisuću i pol godina kasnije u ime tog božjeg sina žive spaljivane, a ljudi koji bi se usudili njegove riječi prevoditi na jezik razumljiv onima siromašnima duhom su umirali u mukama koje ne želim ni pokušati zamisliti.
'Ljubav', dakle...
Ljubav o kojoj je govorio taj neponovljivo lijep čovjek, taj stolar kojeg su 'oni' ubili prije dvije tisuće godina izraz je snage volje koja je vjerom pobijedila strah, izraz ljudskog oslobođenja od zemaljskog i, što je puno važnije, od onoga lažno-ljudskog, licemjernog samosakaćenja. Takva 'ljubav' je čisto racionalna u svojoj motivacijskoj uvjetovanosti, a kao nagradu vremenom razvija ljudsko poštovanje prema samom sebi, čast koju uživa integritet časnog čovjeka u, zemaljski gledano – skromnim, ali nebeski gledano – beskrajnim prostorima vjerom u slobodu transcendirane pojavnosti čovjekovog 'ja'. Ta je čast trenutkom neuhvatljiva, ona postoji samo dok daje, daje samo dok postoji. Čast kao nagrada 'ljubavi' kako je svijetu objavio stolar, osobna je stvar i tko god je može umom sebi predočiti ili iskustvom biti sputan u želji da je prekrši, sa stisnutim će zubima slušati i gledati kako se ideja takve ljubavi i besmisao takve časti na sav glas izruguju kao naivnost dok ih se pokušava zamijeniti sigurnošću na nekog drugog prebaćenog vlastitog straha... sa stisnutim zubama i sa stisnutim šakama, ne obazirući se na šamare koji pljušte sa svih strana, ali niti zadnjom od svih primisli pomisliti da je pasivno promatranje kako netko drugi prima šamar uopće zamislivo kao opcija. Jer stolar je rekao '7 puta 7' ali je isto tako rekao... a ovo dobro zapamtite jer ove se njegove riječi vrlo rijetko spominju:
- 'A tko navede na grijeh jednog od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora.' Mt 18. 6
- 'Pazite da ne prezrete ni jednog od ovih malenih jer njihovi anđeli, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice mog nebeskog Oca.' Mt 18.10
Ista ona bezuvjetna ljubav koju majka osjeća prema svom djetetu, ista ona zdravorazumska orijentiranost budućnosti, isti onaj evolucijski imperativ, ista ona dilema koja razdire srednjeg brata Karamazova, ista ona reakcija pristojnog čovjeka koji ne može a da ne reagira kad pred njegovim očima nevini i nemoćni trpe nepravdu i nasilje, baš tu, NAJREVOLUCIONARNIJU od svih sposobnosti ljudskog bića, sposobnost da sebi predoči razlog zbog kojeg bi zanemario svoju dobrobit i priskočio u pomoć svom bližnjem, tako je lijepo izrazio taj lijepi čovjek, taj briljantno inteligentni stolar, taj revolucionar koji je revoluciju prebacio na polje čovjekove savjesti, taj čovjek koji je u sebe i sve druge ljude smjestio vječni potencijal 'ljubavi'... spuštajući boga na zemlju, smještajući njegov vječni i neuništivi potencijal u svakog čovjeka i to zapečatio riječima:
- 'Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj JEDNAKA: 'Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.' Mt 22.38

'Da bi smo se naučili koncentraciji moramo prije svega, koliko je god to moguće, izbjegavati trivijalne razgovore, što će reći, razgovor koji nije istinski. Ako dvoje ljudi razgovara kako raste stablo koje oboje poznaju, ili o okusu kruha koji su oboje upravo jeli, ili o zajedničkim doživljajima na poslu, takav razgovor može biti relevantan, pod uvjetom da oni to o čemu razgovaraju i doživljavaju, te da se time ne bave na apstraktiziran način; s druge pak strane, razgovor se može voditi i o politici i o religiji pa da ipak bude trivijalan; to se zbiva kad dvoje ljudi razgovara u klišejima, kad ne stoje s čitavim srcem iza onoga što govore. Ovdje bih trebao dodati da nije dovoljno izbjegavati trivijalne razgovore, već da je podjednako važno izbjegavati i loše društvo. Pod lošim društvom ja ne podrazumjevam samo ljude koji su opaki i destruktivni; njihovo društvo treba izbjegavati zato što je njihova sfera otrovna i opasna. Ali ja mislim također i na društvo zombija, ljudi kojima je duša mrtva, iako im je tijelo živo; koji čavrljaju umjesto da govore, i koji kliširana mišljenja umjesto da misle. Pa ipak, izbjeći društvo takvih ljudi nije uvijek moguće, a nije čak ni nužno. Ako se ne ponašamo na očekivan način – to jest ako ne posežemo za klišejima i trivijalnostima – nego smo u općenju izravni i ljudski, počesto ćemo otkriti da takvi ljudi mijenjaju svoje ponašanje, u čemu često pomaže i iznenađenje stvoreno šokiranošću i NEOČEKIVANIM.'

Erich Fromm, Umijeće ljubavi.

'NEOČEKIVANO' sam ja kapitalizirao. Ja u svojim razgovorima imam nultu toleranciju prema trivijalnostima i 'small talk' eskivacijama. Ja u takvim situacijama pribjegavam 'shock' terapiji koja vrlo često ostavlja sugovornike u uvjerenju da sam ja greška u urednom i pravilnom tkanju socijalnog tkiva. Sama ideja da nešto po svojoj prirodi tako očigledno organsko kao što je socijalna komunikacija može biti prostom tkanju slično po svojoj 'urednosti i pravilnosti' meni je nepodnošljiva. Ali ja sam izuzetak koji potvrđuje pravila (to je izraz koji ću još spominjati i detaljno objasniti sav njegov licemjerno podmuki zdravorazumski prizvuk), dakle 'feler'. Evo još malo Fromma...

'Oni psihičko funkcioniranje svojih roditelja i rođaka, ili društvene skupine u kojoj su rođeni, uzimaju za normu, i dokle god od nje ne odstupaju osjećaju se normalnima i nimalo ih ne zanima zapažanje ničega. Tako, primjerice, mnogi ljudi nikad nisu vidjeli nikoga obdarenog ljubavlju, ili integritetom, ili hrabrošću, ili koncentracijom.'

Ono NEOČEKIVANO koje ja tako često koristim u svojoj komunikaciji sa ljudima, nekad čak i kao sami uvod, vrlo... u stvari redovito, ima za posljedicu da me ti ljudi odbace kao uopće relevantnog sugovornika ili uopće relevantni socijalni entitet. Takvi ljudi izbjegavaju svaki daljnji kontakt sa mnom jer smatraju da bi to bio iskorak iz njihovih normama normalnosti propisanih obrazaca ponašanja.
Da sam jedan od njih, takvu reakciju bih vrlo brzo shvatio kao socijalnu kaznu i prilagodio svoje ponašanje njihovom, trivijalizirao svoju ekspresiju, filterom konvencije osiromašio svoje impresije, postao – pazite sada - ETIKETIRAN SVOJOM TRŽIŠNOM VRIJEDNOŠĆU, i polako ali sigurno postao sudionikom tog jalovog socijalnog prometa.
Ukratko, prodao bih se za sitne novce. Da živim u Malawiju i da mi želudac probavlja samog sebe, možda bih na to i pristao. Da imam dijete u Malawiju kojem želudac probavlja samog sebe, pristao bih na bilo što što se od mene očekuje. Ali, na moju veliku sreću, ja ne živim u tako očajnim okolnostima pa mogu sebi priuštiti i malo osobnosti u socijalnim interakcijama.

Evo još malo Fromma, opet vezano za nešto o čemu ću pisati, a gotovo nitko to neće pročitati... ljubav prema bogu i ljubav uopće.

'Budući da se od čovjeka očekuje da najvišu istinu pronađe u pravoj misli, glavno je težište prebačeno na misao, iako se smatra da je važno i ispravno djelovanje. U religijskom je to razvoju dovelo do formuliranja dogmi, beskrajnih raspri o dogmatskim formulacijama, te nesnošljivosti prema 'ne-vjerniku' i heretiku. To je nadalje dovelo do isticanja 'vjere u Boga' kao glavnog cilja vjerskog života. To, dakako, nipošto ne znači da ne postoji i shvaćanje da čovjek treba živjeti ispravno. Pa ipak, čovjek koji vjeruje u Boga – čak i ako ga ne živi – osjeća se superiornim onom koji živi Boga, ali u njega ne 'vjeruje'.

Tako... pola Božića... ili jedanaest i pol dvanaestina Božića... jebe mi se za to. Moj (amo ga zbog dosljednosti teksta nazvati tako) bog kotrlja se u periferiji mog postojanja, nikad fokusu moje spoznaje dohvatljiv, ali tako bezuvjetno i nužno prisutan ,da me val njegove siline nosi gutajući i meljući u plodnu amorfnu materiju sve trivijalne forme koje za sebe oholo uzimaju pravo misliti da su išta više od suhog lišća na grani stabla koje je mirno ušlo u još jednu zimsku hibernaciju.

Ovo je samo polu-šaljivi uvod u puno ozbiljniju tematiku. Tekst namjerno oscilira između čistog pretjerivanja (koje se krije u srcu humora) i podmuklog pretjerivanja (koje se krije u srcu terora), nemojte ga shvatiti ozbiljno... ja ne znam dovoljno da bih mogao sa sigurnošću stati iza bilo koje od brojnih tvrdnji koje sami sugestivni ton teksta protura kao konačne i bezupitne, činjenično potkrijepljene istine. Ako vam je već dosadilo ovo čitati, ne ustrajavajte... nećete ništa propustiti... ovo je samo uvod. Onu ozbiljniju tematiku nećete baš lako željeti probaviti... nećete je ni pokušati pregristi. Poprilično je suluda... spominje se izrijekom nekoliko puta u ovom tekstu. I kao izraz zvuči odbojno. Ali, jebiga... ne mogu zamisliti ništa veličanstvenije od toga i takvoga... gledanja na život uopće.

Depresija. Opaka bolest. Srećom sam je zaskočio još dok ni sama nije bila svjesna sebe. To je najvažnije... kad jednom depresija postane mentalni entitet koji je sam sebi dovoljan uzrok za progresivno produbljivanje, stvari postanu poprilično neuhvatljive. Sasvim sam slučajno rekao prijateljici, koja je veterinarka, da u zadnje vrijeme ne perem zube prije spavanja... ona mi je odmah dijagnosticirala kliničku depresiju. Iznenadila me očiglednost simptomatologije i počeo sam je veselo upotpunjavati, prepoznavajući i ostale simptome, skoro sve osim onog da se hoću ubiti ili da mi to pada na pamet s vremena na vrijeme. Imao sam pravu pravcatu depresiju... prvi put u životu. Pošto sam o cijeloj toj tematici znao puno toga, i iz teorije i iz prakse, spremno sam se posvetio liječenju i sad, nakon sedam dana, mi je već totalno super.
Ovo sa zubima i nije bio baš pravi simptom jer još uvijek ponekad idem spavat, a da ne operem zube i sasvim mi je jasno da je to zbog lijenosti, a ne zbog depresije. Drugi simptomi, kao što su poremećaj spavanja, koji je još uvijek prisutan i varira između dva ekstrema... cjelodnevnog spavanja i noćne nesanice... ili obratno... jer ima dana kad mi se ništa ne radi pa bih najradije spavao, a ne mogu. To bi se isto moglo protumačiti kao klasični simptom depresije – gubitak interesa za stvari koje su me nekad zanimale. Ali ja nisam izgubio taj interes, samo su me te stvari prestale zanimati jer su me zanimale dovoljno dugo da mi postanu dosadne. A nove stvari koje bi me zanimale još nisam pronašao. Apetit mi je u skladu sa okolnostima... ako mogu nešto pojesti, a da ne moram kuhati ili se puno mučiti oko toga, ja ću to pojesti. Ako je sama priprema hrane tako komplicirana da ubija svaku radost u toj aktivnosti... ne moram baš ni jesti pod takvim uvjetima. Ni to nije depresija nego potpuna dekadencija i nemar prema sebi.
Seks. Seks me zanima ali mi ne pada na pamet da se upuštam u nekakve eksperimente sa upoznavanjem novih žena... pokušao sam pa sam imao anksiozne smetnje. Dobro, nisam je baš ni poznavao, vjerojatno sam imao i simptome sustezanja zbog naglog prekida jednog totalnog kemijskog cirkusa koji sam odradio prethodni mjesec iz čiste znatiželje (from makers of Prozac... Lillyland, he he), nisam imao novca, bio sam u stranoj zemlji, nisam znao hoće li mi isključiti struju kad se vratim doma, bilo mi je hladno jer je padao snijeg, zbog tri dana u posjeti svojoj nesuđenoj ljubavi putovao sam otprilike isto toliko, potrošio sam zadnje pare na taj Don Juanski izlet... i normalniji ljudi od mene bi imali anksiozne smetnje pod takvim okolnostima. Zato me i nije začudio 'under performance' na seksualnom planu... ipak je to bilo vrijeme dok me je i moja još neotkrivena depresija tiho nagrizala iznutra. Dakle, seks mi je sad više stvar koju sam odlučio ostaviti za neka bolja vremena. Kad počnem prati zube.
Nevjerojatno kako i financije mogu imati blagotvoran utjecaj na mentalno stanje. To što su mi sa više strana prijetili ovrhom ili prekidanjem pružanja usluga na koje bi u normalnom društvu svaki pojedinac imao neotuđivo pravo (električna energija i voda... telefon su mi odavno isključili) toliko me podsvjesno opterećivalo da sam toga postao svijestan tek kada sam na osnovu lažnih informacija dignuo kredit, priloživši svoju zadnju platnu listu kao dokaz da sam zaposlen iako sam nedugo prije toga dobio otkaz. To što sam dobio otkaz vjerojatno je i samo bilo stresna okolnost, pogotovo što sam se zbog svoje naivne prirode upustio u niz sukoba sa suradnicima misleći da je poslovni svijet organiziran na smislen način i da je dosljednost u pravednosti čvrst garant istog takvog recipročnog ponašanja drugih. U stvari, pojam pravednosti nije imao nikakvih dodirnih točaka sa poslovnim svijetom... moja poprilično specifična profesionalna povijest usadila mi je cijeli niz potpuno neprikladnih kriterija i uvjetovanih refleksa za uspiješno probijanje kroz svakodnevicu zarađivanja za život. Elem, čim sam dobio kredit, raspoloženje mi se naglo poboljšalo... što ne znači da je moja depresija imala tako trivijalan uzrok... to poboljšanje je najobičniji placebo efekat, dopaminski efekat koji kratko traje. Kad sam novac od kredita prebacio na račune vjerovnika, placebo efekat je znatno oslabio. Nisam više toliko brinuo o računima, ali nisam ni osjetio neko veliko olakšanje. Upravo mi istječe i zadnja godina u kojoj imam pravo na produžetak apsolventskog staža u svrhu konačnog diplomiranja jer iza 1. listopada 2008. godine nastupa ta bolonjska deklaracija i moj indeks sa petokrakom više neće značiti ama baš ništa... pogotovo ako ne položim zadnji ispit koji su mi uvalili kao nekakav diferencijal. Ispit se zove 'Kvantitativne metode poslovnog odlučivanja' ili ekonometrija. Kupio sam knjigu koju je baš za taj ispit napisao profesor iz Mostara koji taj predmet i predava. Pitao sam njegovog asistenta ima li ikakve šanse da ja to položim bez da idem na privatne lekcije i čovjek mi je rekao da nema. I da mi on ne smije preporučiti nikoga tko dava te lekcije zbog sukoba interesa. A da je profesor vrlo težak čovjek... đentlmen, ali težak... što znači da ja trebam jednu od najjalovijih poddisciplina iznimno neegzaktne ekonomske znanosti, matematičko modeliranje kojim bi se pokušalo predvidjeti što će se događati sa nekom situacijom u stvarnom svijetu ekonomskog meteža ako iz njega izbacimo sve varijable koje se ne mogu kvantificirati ili one koje je vrlo teško kvantificirati jer imaju povratnu spregu ili one varijable kojih je jednostavno previše da bi se mogle strpati u model koji bi bio intuitivno predočljiv barem ljudima koji su ga konstruirali i onima koji su posvetili iznimne mentalne napore da bi ponovili logičko-matematičke akrobacije svojih učitelja i uspjeli iz jednog takvog modela izvući zaključke koji možda mogu razlučiti znakovit trend kojim se odlikuje interpretacija ekonomske stvarnosti koja dopušta mogućnost takvih trendova kad ih se jednom prepozna.
Ja sam po prirodi sklon optimizmu jer pesimizam nije tako izazovan, a jedina dobra stvar koju sam naslijedio od cijelog svog nekadašnjeg prkosno-pasivno-agresivnog emocionalnog ustroja upravo je to okretanje drugog obraza hladnim činjenicama poražavajuće okrutne inercije cijelog entropijom pogonjenog pesimističkog univerzuma pa sam siguran da ću, nakon što ponovo naučim kompletnu matematiku, od analitičke geometrije, diferencijalnog računa, trigonometrije, vjerojatnosti, matrica, integrala, neeuklidovske geometrije i kabalističkih tumačenja raznih konstanti, bez puno problema moći stvarati tako uvjerljive modele ekonomskih pojava da će ministri financija mahati sa njima zaklinjući se u privredni rast od 5%, brisanje proračunskog deficita, uravnotežavanje platne bilance, jedva zamjetnu inflaciju, strukturalne promjene u privredi koje će biti motor za ubrzanu prekvalifikaciju radne snage koja na tavanima još uvijek ima zavidan arsenal automatskog oružja dugih cijevi te razna eksplozivna sredstva koja bi u najgorem slučaju mogla odraditi ako dođe do poznatog ekonomskog fenomena 'bubble' koji na koncu uvijek – pukne. Eto, a za temu diplomskog rada sam izabrao 'Sustav deficitarnog proračunskog financiranja' jer mi ne treba nikakav ekonometrijski model da ukopčam da će kad se uruši financijska kula od karata koja sada pumpa tržište novostvorenim kapitalom jer bi prestanak tog pumpanja bio brzi i totalni krah svih pomahnitalim tržištem prenapuhanih vrijednosti raznih financijskih derivata, kao što je nedavno bio slučaj kada su preprodani dugovi počeli gubiti na svojoj tržišnoj vrijednosti jer dužnici nisu mogli izdržati teret vrijednosti koju je njihov dug morao sve više i više opravdavati svojim povećanim prinosom na financijskom tržištu, što je u stvarnom svijetu značilo rast promjenjivih kamatnih stopa i istek 'grace' perioda niskih kamatnih stopa koje su jadne, poluzaposlene dužnike i namamile u visokorizična ulaganja... e pa kad se taj 'emisijski sustav progresivnog održavanja neosnovane likvidnosti' uruši, umjesto magičnog tržišta će opet nastupiti stara intervencionistička država kojoj će ovaj put stvarno biti pun kurac crnih petaka, ponedjeljaka, utoraka i latentnog ekonomskog sudnjeg dana pa će usuti malo pijeska u burzovne zupčanike, zabraniti razne derivate, konstrukcije koje nisu bilančno zavedene, off shore tax haven piratske luke, netransparentnost vlasničkih struktura mirovinskih fondova i svih ostalih totalno mahnitih fenomena kojima se ljudska pohlepa pravno opredmetila bez imalo legitimiteta. I onda, nakon što trilijuni dolara postanu hrpa bezvrijednog papira ta država uletiti sa deficitarnim inicijalnim financiranjem novog ciklusa povjerenja burzovnih primata na kokainu u zdrav razum svoje vlastite vrste.
Moje je temeljito preispitivanje samog sebe čak i to prepoznalo kao simptom moje depresije, tu pretjeranu zabrinutost stvarnim stanjem portfolia hedge fondova... strah od recesije koja već vuće Ameriku prema stagnaciji privrednog rasta i to uz više nego izvjesnu opasnost i od inflacije potražnje zbog mogućeg rušenja vrijednosti dolara od strane Kine koja više stvarno neće moći izdržati toliki pritisak troška čuvanja rezervi američke valute te od odvajanja cijena sirove nafte od dolara što će zajedno izbaciti na tržište toliku količinu američke valute da će njena sve niža vrijednost povećati američki izvoz ali samo u nominalnim iznosima i tako gurnuti spiralu rastućih nadnica i rastućih cijena unutar same Amerike, a uz to će i inflacija troškova kroz rastuću cijenu nafte cijelom tom neredu dodati i dosad još neviđenu koincidenciju depresije, inflacije, realnih rastućih troškova, povećanja nezaposlenosti, opće kreditne nelikvidnosti i opće gladi za kapitalom koji će moći osigurati jedino država tako što će ugasiti taj financijski vatreni vrtlog onako kako se gase i zapaljene naftne bušotine – eksplozijom koja će u trenutku potrošiti sav kisik i tako zaustaviti izgaranje shock wave metodom. I tako sam ja isčitavao i isčitavao skupe primjerke The Economista od kojih je predzadnji pokušao odvući pažnju svog CEO čitateljstva sa crnih, samoispunjavajućih proročanstava tako što je na naslovnicu stavljen G.W. Bush ispod kojeg je pisalo 'Mr. Palestine'... možda asocijacija na neuke Filistejce, možda 'far fetched' asocijacija na Mr. President... u svakom slučaju, tema naslovnice su bili potpuno periferni i već unaprijed propali pregovori Izraela i onoga što je ostalo od palestinskih vlasti i to na način da je komentator The Economista očekivao od Busha da na stol baci već iscrtanu kartu podjele teritorija, sa Jeruzalemom kao zajedničkim glavnim gradom i jasnim rokovima za ispunjavanje tih uvjeta i zaviče na prisutne Semite da potpišu inače... inače će Amerika okrenuti leđa Izraelu i prepustiti Palestince njihovoj milosti i nemilosti ili... u stvari ,nije mi uopće jasno koje bi adute Amerika imala kao 'leveredge' i koji bi bio vanjskopolitički dobitak vrijedan dar-mar komplikacija u odnosu sa Izraelom, kojeg bi Hezbolah slučajno opet počeo raketirati... osim toga da se skrene pozornost sa totalnog sranja koje se sprema na financijskim tržištima. Tako je podmukla bila moja depresija da je htjela zajedno sa mnom u depresiju odvući i svjetsku ekonomiju, koristeći se zdravom zlonamjernom logikom prizivanja nesreće kojoj pribjegavaju mnogi vrsni ekonomisti jer im je više nego jasno da će stalno proricanje nesreće samu tu nesreću, ako ne izazvati, ono sigurno pogurati i dati joj na snazi kad jednom krene pa je tako statistički puno veća vjerojatnost da će se negativne ekonomske prognoze puno češće obistiniti nego pozitivne jer su ove negativne svima poznate kao samoispunjavajuća proročanstva, a ove pozitivne kao lažno i jalovo smirivanje neizbježne panike. Eto, i mene je moja podmukla bolest bila gurnula u taj tabor naricatelja... ali sam ja za razliku od kreatora ekonomske politike na globalnoj razini (koji se navodno nalaze ispod ledene polarne arktičke kape u jednoj podmornici i svi imaju ugrađene elektrode koje im stimuliraju limbički sustav da izbaciva valove i valove dopamina tako da ne rade ništa drugo nego pritišću 'push button' koji imaju ugrađen na čelu) preduzeo preventivne korake i počeo koristiti SSRI antidepresiv Fevarin (fluvoksetin... u Americi poznat pod brandom Luvox), dosta star preparat, izbačen na tržište nedugo nakon Prozaca i jednako kao i Prozac ne baš toliko serotoninski selektivan pa ima i poprilično specifičan anksiolitički učinak... ne onako očigledan kao benzodiazepinski anksiolitički GABA boost efekt već nekako suptilno neizravan, uvjetno rečeno – sugestivan osjećaj dublje smirenosti, daleko kompleksnije i kompletnije prirode od benzodiazepinskog osjećaja sedativne blokade pretjerano ekscitiranog simpatičkog sustava. I tako sam sad potpuno normalan... u stvari, skloniji sam na svijet gledati nerealno optimistično pa se moram dosta često ispravljati i snagom razuma uvjeravati sebe da je to sve u mojoj glavi, da na svijetu ima daleko više automatskih pušaka od potrebne kritične mase koja će izazvati lančanu reakciju nezaustavljivih ratnih sukoba, pogotovo ako se uz kolaps globalne ekonomije uzme u obzir sad već potpuno evidentno globalno zatopljenje koje se odvija po još nepoznatom progresivnom scenariju koji je sigurno lakše predvidjeti nego one ekonomske fenomene koje ću ja morati ugurati u ekonometrijske modele kada sto milijuna Muslimana iz Bangladeša bude moralo birati između budističke Indokine i hinduističke Indije dok njihova niska država rascjepkana deltama sve jačih rijeka i udarana plimnim valovima tropskih ciklona bude doslovno nestajala pod njihovim nogama, a oni sa djecom na leđima i kalašnjikovima u rukama budu gurali druge milijune isto tako gladnih, žednih i bolesnih, dobro naoružanih pripadnika trećeg svijeta u sad već vrlo izglednoj perspektivi nove seobe naroda koju će moći zaustaviti jedino onaj genijalni izum stanovitog gospodina Cohena – neutronska bomba, to bezbolno rješenje kojim ćemo mi bogati ubiti sve živo što nas spopadne, a da ne navućemo na sebe 'fall out' pošast radioaktivnih produkata teških fizijsko-fuzijskih bombi koje u prvom redu ubijaju snagom udarnog vala za razliku od elegantnog neutronskog nuklearnog oružja koje svojom subkilotonskom snagom postiže jedak efekat prodornom snagom neutrona visoke energije koji prolaze kroz beton kao metak kroz lubenicu i ne ostavljaju iza sebe ništa živo, uz tek prolaznu sekundarnu radioaktivnost. To što će judejsko-kršćanska moralna vertikala takvim potezom na sebe prikucati još jednu horizontalnu banalizaciju same sebe... tipa križarskih ratova, ropstva, Holocausta i raznih drugih mučnih ali na sreću kratkotrajnih nemilih povijesnih epizoda, revni će interpretatori Isusovog smaknuća kao izraza milosti boga koji je žrtvovao svog sina, sve to spremno pretvoriti u novi teret grijeha koji će morati otplaćivati svi budući naraštaji tako da se sav užas traumatične moralne dezintegracije ne sruči na nas trenutno prisutne, koje bi se neki huškači usudili prozvali i odgovornima... kad našim duhovnim prvacima ne bi bila poznata ona diversifikacija rizika/odgovornosti kojom su banke na financijskom tržištu uspjele plasirati svoju pasivu kroz 'Colateralised Debt Obligations'... CDO-s, vrijednosne papire kojima se opasnost od ultra rizičnih ulaganja prebacuje na druge tako što im se taj rizik skupo prodaje... pa će tako i naša odgovornost za nenamjerno planirani genocid biti zalog krivnje našoj djeci jer zbog koga smo mi to napravili ako ne zbog njih... građana koji se rađaju sa stečenim pravom na griješno naslijeđe i vrlo klimavu snagu moralnog sustava kojim se sve ipak može popraviti samo ako čovjek prihvati da nema spasa nego da je tu riječ o palijativnoj terapiji kontrole štete koja sebe može opravdati samo svojom bezuvjetnom vjerom. Tako da sam ja još uvijek i te kako svjestan bezizlaznosti svoje i naše zajedničke situacije, čak i ako bih savladao nestvarna komplicirajuća pojednostavljenja ekonometrije, našao posao koji bi mi omogučio lagano vraćanje malenog kredita, nekim sretnim stjecajem okolnosti naletio na ženu koja bi me ovakvog kakav jesam prepoznala kao ono što je tražila cijeli život, a na moje veliko iznenađenje i ja isto to prepoznam u njoj, počeo se opet radovati svakodnevnim aktivnostima kao što je ustajanje ujutro i borba za pravdu na radnom mjestu, u okolini koja u tome vidi nekakvu mješavinu psiho-patologije i namjerne sabotaže... čak i ako bih počeo prati zube tri puta dnevno i čistiti mačja govna barem dva puta tjedno... sve bi to bio, ako se gleda iz perspektive 'big picture observera', samo jedan mali izolirani incident, akcidencija kojeg nije u skladu ni sa jednim od bitnih trendova koji inače određuju putanje sudbina pojedinaca kao što sam ja. Bez obzira što sam ja na staničnoj razini pobjedio sve demone ljudskog straha koji hrani sam sebe paraliziranom rezervom snage koja je sasvim dovoljna da mi ljudi napravimo od ovoga svijeta 'kraljevstvo nebesko', ja sam ona varijabla koju strah u svom slijepom propuštanju sve rjeđih mogućnosti kontrole štete zanemaruje hvatajući se raznih modela jednostavnih i brzih rješenja tipa 'not in my back yard', ja sam izuzetak koji potvrđuje pravila.
Osim ako onaj državni intervencionizam kojim će nova Clinton/Clark administracija prvo morati pobijediti užasno jaki pritisak američkog izolacionizma koji se uvijek javlja u kriznim vremenima i odmah nakon toga uvesti milom ili silom regulativne principe, izvršne organe i za sve to potrebnu institucionalnu infrastrukturu na, ni više ni manje nego - globalnoj razini, urodi plodom... pa ako zbog potpune sigurnosti dodaju još jednu državnu intervenciju... ako u svjetske zalihe pitke vode stave nešto doista snažno, zbog čega će se ljudi uspjeti trgnuti iz 'learned helplesness' mentalne imobilizacije i doživjeti snagu spoznaje one Rooseveltove neponovljivo jebene, osobno-populističke kratke izjave: 'The only thing we have to fear is fear itself.'
Evo, ovo bi se moglo nazvati 'osobnom tematikom'... ja sam vam se izjadao o svojoj strašnoj depresiji i priznao sam da je moj 'radikalni optimizam' lomljiva i nezgrapna struktura. Sad vi razmislite o depresiji... uz jednu napomenu... visoke razine kortizola, hormona stresa koji se kod depresivnih ljudi ne smanjuje nakon normalne 'peak' razine nakon buđenja nego ostaje visok tijekom cijelog dana, zaustavljaju neurogenezu u hipokampusu, dijelu mozga koji je u prvom redu zadužen za kreiranje kratkotrajnog pamćenja i njegovog eventualnog pretvaranje u dugotrajno pamćenje. Hipokampus se kod teških depresivnih bolesnika fizički smanjuje (dokazano PET skeniranjem) i nakon određenog vremena neliječene teške depresije organizam potpuno gubi sposobnost regulacije razine kortizola, hipokampus više nije sposoban učiti nove obrasce ponašanja i pretvarati ih u eventualne strategije samoizlječenja depresije (ta strategija u najvećem broju neliječenih depresija i uspijeva... nakon nekoliko godina mrcvarenja bolesne osobe i njenih bližnjih) i tako se stvara začarani krug... nesposobnost učenja izaziva produbljenje stresno-depresivnog stanja koji drži kortizol na stalnoj razini, kortizol smanjuje sposobnost (fizički!) učenja i tako u krug... nakon određenog stupnja progresije depresije mogućnost samoizlječenja nestaje... daljnjim zanemarivanjem patologije kemije mozga šteta postaje tako naglašena da i farmakološke intervencije nemaju pozitivan učinak. Farmakološke intervencije dokazano povećavaju neurogenezu u hipokampusu i do 70%, antidepresivi nisu lijekovi koji uklanjaju samo simptome, oni liječe ljude tako što prekidaju proces koji svojim razvojem uzrokuje depresiju.
Ja nemam depresiju i nisam nikad osjetio ono što se naziva 'paklom na zemlji... stanju duše teškog depresivnog bolesnika'. Ja se zajebavam... ili samo ne želim neugodnosti dok izbjegavam neke svoje obaveze... ili stvarno vjerujem da se želim riješiti tih obaveza pa igram na placebo efekat... u svakom slučaju... ja sam unikat u usavršavanju nesposobnosti učenja na vlastitim greškama... vrlo kvalitetan idiot. Na sreću, nisam opasan jer sam dobroćudan... nisam dobar, to je (uuuuuu!) vanredno velika riječ. A sa druge strane, bez imalo rasprave... samo nakon kratkog uvidau moju osobnu povijest i moje ponašanje, ja bih po 'defaultu' morao biti vrlo depresivna, anksiozna, neurotična, konfliktna i neugodna osoba. Pa sad vi vidite tko je tu lud... ja koji tvrdim da nisam ili ja koji tvrdim da bih to barem donekle morao biti... oboje nikako ne može. Pa kad pričam o depresiji i anksioznosti... trebao bih još spomenuti da ne poznam nikoga normalnog, da nisam još upoznao osobu za koju bih vjerovao da ispunjava onaj ideal psihičkog zdravlja koji je čak i u kolektivnom simulakru tog nepostojećeg referenta više nego očigledno praktički neupotrebljiv. Ljudi oko mene sputani su okovima svoje sigurnosti, tromo pokušavaju pobjeći olujama koje ih gule i razvlače dok ih težina usidrene sigurnosti polako lomi. Drugi lete naokolo prepušteni vihoru i njihov smijeh se pretvara u urlik kad vjetar stane i oni počnu padati. A nitko ne umire od gladi, nitko ne umire od malarije, dizenterije, tifusa, tuberkuloze, kolere... vihor koji ih lomi, čupa i nosi je fantomski vjetar najveće od svih ljudskih zabluda... one o spasenju... one o blagostanju. Taj je fantomski vjetar je isti onaj vjetar koji plavi Bangladeš, vjetar koji je u najsmrtonosnijem ratu nakon 2. svjetskog rata, onom u istočnom Kongu, koji je trajao od 1998. do 2003. godine pobio 4 milijuna ljudi (niste nikad čuli za taj rat... ne, Ruanda je zasebna tragedija... ovaj rat je prošao potpuno neprimjetno), prašumski, dugi 'low intensity conflict', nošen istim tim fantomskim vihorom ljudske iluzije o pobjedi, o spasenju, o blagostanju... vihorom automatskog oružja i masovnog silovanja.
Rijeke automobila u suludim prometnim gužvama koje izaziva pojava sporadičnih kapi vode koja pada iz neba jednaka je po svojoj potpunoj bespomoćnosti kao i rijeka izbjeglica koje bježe pred metastaziranim građanskim ratovima koji su već konzumirali cijele generacije i uspostavili sebe kao jedino lokalno povijesno iskustvo.
Nitko od nas nije predviđen za ovo što nam se događa... u evolucijskom 'Blitz Kriegu' smo pokorili ono što nas je stvorilo i izolirali se širenjem pustoši oko sebe. Anatomski, fizički i mentalno, mi smo potpuno jednaki Homo Sapiensu koji je lutao livadama i šumarcima, skupljao plodove, vadio korijenje, krao jaja i lovio manje životinje... to je bilo prije 20 000 godina. A prije toga je trajalo 100 000 godina. Genetski smo potpuno neprilagođeni za udobne fotelje, konstantno fokusirani pogled na vrlo bliske i statične predmete, mekanu i visoko kaloričnu hranu, skoro potpunu fizičku pasivnost, stres koji nema na raspolaganju normalne mehanizme regulacije, iracionalan i sveprisutno stalan lagani stres koji se fizički manifestira na potpuno identičan način kao i strah... povišeni tlak, ubrzani puls, vazokonstrikcija, povišeni mišični tonus, živčana napetost, povlačenje krvi iz unutrašnjih organa u mišiće i mozak, usporena i poremećena probava, konstrikcija sfinktera, nesposobnost koncentracije, znojenje dlanova i širenje zjenica.
Agresivnost i iracionalnost su uvijek isti zajednički nazivnici socijalnog stanja izazvanog tim kolektivnim stresom, bez obzira na kulturu koja je oboljela od 'burn out' sindroma. Strah traži brza i jednostavna rješenja... nije bitno jesu li dugoročno upotrebljiva... traži se utjeha u spasu, kolektivno oslobađanje od straha kroz mahnito pobjedničko slavlje i lažni mir sigurnosti u blagostanju koje je definirano komparacijom sa onima koji to sebi ne mogu osigurati.
Strah je daleko najsnažnija emocija. Ništa se ne može suprotstaviti strahu ako on postane sam svoj uzrok. Mislite da je čovjeka koji je živio nomadskim životom, koji je iz dana u dan gradio svoje samopouzdanje samom činjenicom da je iz dana u dan isključivo vlastitim sposobnostima i vrlo bliskom suradnjom sa sebi vrlo bliskim ljudima uspijevao preživjeti opasnosti nama nezamislivo strašne... leopard u mraku... manevri lavica koje opkoljavaju... hijene koje samo čekaju u blizini... sunce, vjetar, kiša, hladnoća, glad, žeđ... drugi ljudi... drugi primati... paraziti... bolesti... pamćenje, pamćenje, pamćenje... nema pisma, nema kulture osim one usko primjenjene... iskustvo, učenje, vještina, rizik od ozljeda... pokušaji i pogreške... spontana i bezupitna solidarnost... briga o djeci... godine odgoja... ljubav... seks... trudnoća... mislite da je taj čovjek išao svijetom u strahu... mislite da je bio anksiozan... depresivan... da je imao visok kolesterol... stvarno mislite da je živio 30-tak godina? Žene su reproduktivno sposobne do kasnih četrdesetih... žive još desetljećima iza te, grubo evolucijski rečeno, potrebne životne dobi. Odakle naša sposobnost da živimo tako dugo ako ne iz našeg genetskog naslijeđa... naši su preci živjeli dovoljno dugo da vide svoje unuke kako odrastaju. A mi smo genetski identični njima samo uz jednu malu razliku... mi smo strpani u zoološki vrt. I tu nas izjeda strah. Depresija je pobjeda straha, straha koji više nema snagu da plaši pa tiho mrcvari.
Malo je bilo ljudi koji su znali i uspjeli našu bezizlaznu poziciju pretvoriti u nešto potpuno naše, nešto čime možemo uništiti naš strah i tu doživotnu borbu protiv straha proglasiti pobjedom zbog njenog motiva, ne zbog njenog rezultata.
'The only thing we have to fear is fear itself.' Borba protiv iracionalnosti straha, njegove zarazne i progresivno paralizirajuće prihvatljivosti kao univerzalne linije manjeg otpora, dekonstrukcija straha u sebi, oko sebe, među drugima, što dalje, širom svijeta... koliko je bilo ljudi koji su se upustili u tu potragu za svetim anksiolitičkim gralom... i kako su završili? Strah nas je i pomisliti.
Depresija, ona velika ekonomska koja je detonirala 1929. godine još uvijek se ne može ugurati u neki model koji bi je objasnio. Uzrok je teoretski nemoguće definirati. Šteta koja je nastala i nastavila nastajati trajanjem depresije se mogla i te kako kontrolirati. I kontrolirala se. John Meynard Keynes, uznemirujuće inteligentan čovjek, okrenuo je naopako kazan u kojemu je jedva primjetno krčkao strah na laganoj vatri 'brain dead' žive ekonomije i tu vatru rasplamsao uljem koje se već počelo smrzavati na površini ohlađene i strahom skorene ljudske potrebe za konstantnom borbom protiv viših sila, onaj skoro ugašeni plamen ekonomije koja je digla ruke od previše rizičnog preživljavanja i pasivno se spremala za konačni bankrot, laganu smrt, planuo je nahranjen šokom novog goriva, javnih radova, povećane državne potrošnje, poreznom refornom, deficitarnim financiranjem, gomilama ljudi koji su shvatili da nisu sami i da ona država koja bi ih ponekad pozvala da ginu za nju u ratovima može imati i druge namjene.
Danas su stvari puno drugačije. Moj strah od recesije podsjetio me na ona vremena kad je politički tjednik Danas vikao na potpuno artikuliran način da će raspad bivše države koji su forsirali srpski nacionalisti dovesti do dugogodišnjeg rata i etničkog čiščenja ogromnih razmjera. Svima je bilo jasno da se Bosna ne može podijeliti bez mora krvi. I ja sam tada to sa svojih 18 godina znao. Baš kao što i sad znam da vremena za pripremu kontrole štete nemamo baš puno, nemamo uopće puno. Imamo dvije godine maksimalno. A onda počinje vladavina straha, apsolutnog i neprikosnovenog straha.
Dobra stvar... ovaj Fevarin. Toplo ga preporučujem ama baš svima. Uh! Ne djeci nikako. Djeci će biti dovoljno da ne osjećaju strah kako zrači iz svake vaše riječi i širi se svakim vašim pokretom. Djeca znaju čemu strah služi... on signalizira opasnost. Pravu opasnost. Ako je nekoga istinski strah onda su to djeca koja žive u strahu iz kojeg ne mogu ništa naučiti.