Ovo je polu-uvod o ono glavno. Pokušam se terminološki odrediti jer, kao i svi drugi, postojim zarobljen 'normalnom znanošću' umijeća svakodnevnog življenja. A meni u glavi odzvanja ona 'Budimo realni, tražimo nemoguće!'. Iako mislim da je sve potrebno već odavno rečeno, iako mislim da je demarkacija vrhunac dometa ljudskog intelekta, a i ljudskog duha uopće... nervira me ustrajnost tako očigledno lažnog i iracionalnog da moram na svoj način prokazati trivijalnost propuštanja veličanstvenosti svake prilike za promjenu, prilike koja infinitezimalno tanko curi niz rubove diskretnih proteza kojima međusobno razmjenjujemo iskustvo. A to je vrlo grubo, uznemirujuće i većini neprihvatljivo... taj moj način. To još nije vidljivo, ali ja to već imam strukturirano u glavi kao nešto upotrebljivo za indoktrinaciju ludih pojedinaca koji ovo stvarno čitaju.
Ljubav.
Jedna od onih riječi koje mogu označavati stvarno svakojake referente. Ljubav je samo znak, ono što pojedini čovjek drži da taj znak označuje, može se radikalno razlikovati od slučaja do slučaja.
Najopasniji od svih ljubavnih odnosa je onaj između čovjeka i boga. Ogromna večina ljudi vjeruje u boga koji je živo zainteresiran te aktivno sudjeluje u događanjima u ovom našem 'carstvu zemaljskom'. To je intervencionistički bog, bog koji pomaže ili bog koji kažnjava. To je bog koji drži ključeve naših mogučnosti i spremno nam otvara vrata ako smo dobri ili ih zaključava ako smo loši. To je bog koji ima posljednju riječ jer nitko ne može toliko potpuno dobar da bi mu bog otključao i posljednja vrata. To je bog koji nas drži kao taoce, stalno svjesne svoje nesavršenosti kroz komparaciju sa njegovom savršenom dobrotom. To je bog koji jasno unosi nejednakost uvjeta u onome u čemu nejednakost uvjeta ne smije postojati, u dobroj volji.
Dobra volja je dobra volja, bilo da je božja ili ljudska, ona je bezuvjetna.
To je bog koji nas drži u zoološkom vrtu i smijulji se zveckajući svojim ključevima.
To je bog koji nije ni jednu savezničku bombu skrenuo na Aushwitz.
To je bog koji ne može biti ništa drugo nego najljuči neprijatelj čovjeka.
Bog srama i stalnog podsjećanja da je čovjek osuđen da bude griješan i sklon napastima, što i nije strašna stvar osim ako vam kao stalnu referentnu vrijednost dobrote i milosti ne seviraju konkurentski nastrojeno savršenstvo, i to u familijarnom photoshop izdanju. .
Uspoređivati svoju griješnu nesavršenost sa jednom takvom božanskom savršenošću jest ona teorija subjektivne vrijednosti iz ekonomske misli u njenom najmalignijem izrazu, ja nikad neću biti dobar onoliko koliko to bog od mene traži pa onda nema baš puno koristi ako ja svoju dobrotu usmjerim prema dolje, prema onima kojima je teže nego meni, jer koliko god se trudio da budem dobar nikad neću uspjeti sprati sa sebe sramotu grijeha bića nedostojnog božje savršene dobrote.
Takav bog ne postoji, iza njega i njegove 'ljubavi' stoje ljudi koji su i dogmatski zaokružili to nedodirljivo savršenstvo i prisvajaju za sebe dio te lažne svetosti. Konstantan osjećaj nesavršenstva... puno bolji izraz u ovom slučaju jest – nedostojnosti... konstantan osjećaj nedostojnosti koji se rađa iz komparacije sa nečim tako rijetkim i tako jedinstvenim kao što je beskrajna božja milost, božja ljubav i čudna božja spremnost da beskrajno oprašta... sve do neke granice kada mu valjda pukne film pa čovjeka jednostavno otpiše jer se nije pokajao dovoljno brzo ili dovoljno često... taj osjećaj nedostojnosti, nepriličnosti, neadekvatnosti onaj je gornji nedostižni kriterij moralnosti koji vrlo brzo postaje samo nebitna teološka sintagma za većinu ljudi ili izvor stalnog osjećaja krivnje i nečistoće za one malobrojnije koji u takvo nešto zbog tko zna kojeg groznog životnog iskustva uistinu i počnu vjerovati. Taj nedostižni ideal ljubavi koji se stalno nameće kao nešto ostvarivo na zemlji, taj ideal čiste svetosti, najčistiji je otrov za uspostavljanje moralnog ustroja zasnovanog na racionalnoj predvidljivosti i na kauzalnoj autonomiji koji su mogući samo pod uvjetom, ne samo pojmljivosti opće ljudske jednakosti, već i kategoričkim zahtijevom za uspostavljanjem te jednakosti.
Taj revolucionarni moralni pokret za svoj cilj ima rušenje nedodirljivog boga, u prvom redu kroz rušenje onih samozvanih zastupnika božje volje na zemlji koji su redovito iz jednog takvog dugotrajnog stanja mentalne konstipiranosti paralizirane kulture izvlačili najviše što su mogli i pri tome vrlo temeljito ušli u brojna proturječja sa svim onim što su sami propovijedaju u božje ime.
Spuštanje boga na zemlju zahtijeva temeljitu kritiku one 'ljubavi' između boga i čovjeka.
Vrač koji je izabirao djevice koje trebaju biti žrtvovane da bi sunce ponovno izašlo sigurno nije bio omiljena figura među Astecima. Vjerojatno je djevice birao najčešće među siromašnim slojevima sunčanih krvnih pretplatnika, ali svoju diskrecionu odluku mogao je iskoristiti i u političke svrhe. Smrt kćeri uglednog čovjeka, koji je možda dobrim dijelom bio i emocionalno ogrezao u takvoj kulturi pa ga ni prolivena krv vlastitog djeteta nije mogla izbaciti iz takta, sigurno nije bila tako hladno dočekana i od strane njegove žene, majke koja je rodila i odgojila tu mladu ženu. Mržnja te majke nije mogla proći bez refleksivne mržnje i oca tog djeteta... ako su to bili inteligentni ljudi koji su znali da vrač nije siguran u ono što radi, ako su znali da postoje i drugi narodi koji ne žrtvuju djecu, a sunce izlazi i njima, ako su znali da takva tradicija nije baš pretjerano stara i ako su znali da je njihovo dijete izabrano zbog nekog političkog ili ekonomskog razloga, njihova mržnja prema tom vraču i njegovom krvoločnom bogu sigurno je bila jednaka mržnji obitelji heretika koje je sveta inkvizicija spaljivala u 16. stoljeću uz blagoslove lažnih Petrovih nasljednika na zemlji.
Zdrav ljudski razum je nešto urođeno ljudima. Naša inteligencija se zasniva na modeliranju stvarnosti, na različitim opcijama eventualnih scenarija budućih događaja, na projekcijama, na mašti. Dok je god taj zdravi ljudski razum orijentiran na rješavanje konkretnih, činjenično provjerljivih problema, na ono o čemu postaje podaci iz prošlih iskustava i na ono što je lako predvidljivo zbog čestog ponavljanja takvog ponašanja ili možda jer i logički nije moguće da jedna stvar bude na dva mjesta u isto vrijeme pa se nešto može predvidjeti i ako nije zasnovano na već naučenim obrascima, dok god se ta sposobnost projekcije stvarnosti drži onog o čemu može barem donekle nešto pouzdano tvrditi, zdravi ljudski razum je oružje kojim se ubija najveći neprijatelj ljudske vrste - nerazumni strah.
Strah kod ljudi nije jednostavan evolucijski korektiv pri selekciji, ljudi zajedno sa svojim mnogobrojnim različitim scenarijima nekog događaja koji pokušavaju predvidjeti ulaze u puno dublje potencijalne nepoznanice, pune strašnih nepredvidljivih opasnosti. U takvim situacijama strah sam po sebi može čovjeka dovesti do razvoja baš onog scenarija kojeg se grozio. Strašljivi pojedinac boji se svoga straha iz dva različita razloga, da ga ne onemogući da bude na visini dodjeljene mu uloge i da ne bude primjećen od strane drugih ljudi oko njega... ne zbog sramote nego zbog činjenice da je strah zarazan, da je sumnja uvijek otvorena i da se pitanje autoriteta može narušiti ne prkosnim suprotstavljanjem nego i jednostavnom nemogućnošću prikrivanja straha koji jasno signalizira neodlučnost i sumnju onog koji se boji. U takvim problemima orijentiranim aktivnostima vrlo se brzo vršila selekcija prema sposobnostima... ako je netko bio plašljiv po prirodi ili nespretan jer je imao upalu srednjeg uha pa je glavinjao tamo vamo umjesto da je hodao ravno, jednostavno ga se ne bi dovodilo u situacije da svojim strahom može zaraziti i druge. Takav bi pojedinac radio nešto drugo.
Ali ako bi se pojavio pojedinac koji ne bi ništa radio, a zbog nekog razloga je uzimao sebi za pravo da govori o stvarima koje 'nisu bile od ovog svijeta', što jednostavno znači da je govorio o nečemu što nije postojalo i što nije ulazilo u nikakav odnos sa postojećim stvarima, osim eventualno preko straha koji bi jedan takav pojedinac povezao sa nekom aktivnošću... ponavljajući na primjer da je iz noći u noć sanjao kako će leopard kazniti to pleme jer su ga ljudi iz tog plemena gađali kamenjem ravno u glavu, sve dok nesretni leopard ne bi iz usta ispustio gazelu sa kojom se popeo na drvo da je na miru pojede. Ali su ga ti dosadni majmuni opet pronašli i pokvarili mu uživanje u ranojutarnjem ulovu. To što je leopard bio česta meta ljudi po danu natjeralo ga je da više lovi po noći pa je ulovio dvoje mlađih članova plemena koji su se malo više udaljili od vatre da popričaju o čudnim senzacijama koje osjećaju kad su blizu jedno drugome. I onda bi jedan takav zdravorazumski riješiv problem, bilo putem pokušaja i pogrešaka, bilo putem projekcije eventualnog leopardovog ponašanja, uzimajući u obzir da po danu evidentno bezbrižno spava na svojoj najvišoj grani hranidbenog lanca, da je ujutro niska izmaglica koja mu savršeno odgovara za lov... i da bi on odustao od čestog noćnog lova i to lova na sebi evolucijom ne baš privlačnim zadani plijen, tog bezdlakog majmuna, kad ga ti isti bezdlaki majmuni ne bi svako jutro gađali kamenjem u glavu i tako ga natjerali da po noći ide na lakši plijen. Ali pošto je onaj čudni član plemena, koji se držao drugačije i ponašao drugačije, toliko puta ponovio da će leopard kazniti pleme jer su se ljudi usudili da ga uvrijede, a leopard ne zna za zaborav ili oprost, kletva ostaje 'visjeti u zraku' nad plemenom i leopard će se kad-tad vratiti. Leopard je dotad sigurno shvatio da su bezdlaki majmuni relativno lak plijen jer ne vide dobro u mraku, a pogotovo onaj koji zbog srednjeg uha i ne može hodati ravno pošto mu je oštećen centar za ravnotežu, a i bol je tako jaka da jede jako puno gljiva zbog kojih često odluta daleko od vatre, sretan što se ne vrti njemu u glavi kad se najede tih gljiva nego se cijeli svijet počne vrtjeti oko njega i to uz neopisive šarene zvijezde koje se pale i gase. Pa leopard pojede njega odmah sutra. I eto, stvoren je mit o osvetoljubivom leopardu, smrtnom neprijatelju tog plemena koje se usudilo da leoparda izjutra gađa kamenjem u glavu. A da bi mit dobio na ozbiljnosti, uspostavlja se ničim opravdan uvjet: ili pleme ili leopard. Iracionalni strah je na strani mitskog leoparda, samoprozvani vrač (a tko drugi) počinje sanjati o novim, bogatim lovištima na zapadu do kojih samo on zna put, žene nagovaraju muškarce da ubiju ili leoparda ili vrača jer je suludo krenuti u tu neizvjesnu migraciju sa devet trudnica i tridesetoro djece koja nisu sposobna sa forsirano hodanje.
Žene vrača ne vole niti vrač voli žene, oni su ljuti suparnici jer onaj zdravi razum koji je bio osnovna evolucijska strategija preživljavanja lovačko-skupljačke ljudske skupine stotinjak tisuća godina su, u prvom redu, njegovale, čuvale i usmenom predajom žene prenosile sa generacije na generaciju, učeći svoju i tuđu djecu kako da koriste najubojitije oružje u prirodi, jezik. Žene su živjele dulje, imale su bolje pamćenje, lakše su prenosile svoje misli putem verbalne komunikacije, nisu imale testosteronske izlete u nepraktičnu ili čak agresivnu konkurenciju i, što je bilo najvažnije, imale su onu magičnu sposobnost da muškarcima promijene planove, a da oni žive u uvjerenju da su ih promijenili oni sami. Jezik, ljubav i seks su evolucijska oruđa kojima je Homo Sapiens postao ono što jest, a te su biološko-kulturološke sklonosti 'izumile' žene i milom, a ne silom, ih nametnule.
Ovo je jedan od mogućih scenarija trajnog odvajanja straha od nečega realno opasnog koje bi zdravi, evolucijski opravdani strah prepoznao i upozorio na njegovo prisustvo. Takav, praktični strah, nužno je potreban u preživljavanju i bez njega niti jedna vrsta ne može opstati.
Trajno odvojeni strah, strah pridodan nekom objektu, biću ili odnosu (ne nužno postojećim) kontraproduktivan je unutar normalnih, prirodnih obrazaca odnosa između vrsta na različitim stupnjevima hranidbenog lanca, on je paralizirajući i neadekvatan odgovor u okolnostima realne opasnosti. Jedan takav strah privlači mnoštvo drugih strahova, jer je ljudska mašta stupila na tlo nekontrolirane i neprimjenjene uobrazilje gdje je sve, ali baš sve, moguće.
Pa i ljutiti, svemogući, okrutni, osvetoljubivi bog koji odluči podaviti sve živo na svijetu.
Takav intervencionistički nastrojen bog ipak je vremenom bivao nadograđivan od strane ljudi koji su bili predmetom njegovih intervencija, imati potpuno nerazumnog i okrutnog boga nije baš bilo lako ljudima ugurati u beskrajne prostore njihove mašte jer je ulaz u te prostore ipak bio donekle određen zdravim razumom i željom za sigurnošću. Tako je strašni i nemilosrdni bog, bog s kojim nije bilo moguće pregovarati, bog čiju je milost trebalo moliti bez imalo očekivanja da će molbe biti uslišene, taj je bog malo po malo postajao mekši, komunikativniji, dobronamjerniji, zaštitnički nastrojen ili bi čak imao svoj izabrani narod.
Jedan od tih izabranih naroda je stjecajem okolnosti morao godinama lutati pustinjom pa je umjesto boga u obliku zlatnog teleta, kojeg bi trebalo vucarati ukrug po pustinji, za jedan takav, izgubljeni izabrani narod, puno prigodniji bio nematerijalni bog, bog koji se nije mogao ni prikazati niti zamisliti u nekom materijalnom obliku... bog koji se čak odbio i predstaviti imenom već je sebe obznanio svom izabranom narodu antizagonetkom - 'Ja sam onaj koji jest'. Da bi ipak dobio malo na sadržaju, taj je bog riječi izrazio svoju zakonodavnu sklonost pa je svoj transcedentni realitet i te kako jasno obznanio zakonima koje je čak i on sam morao poštovati. To je potpuno novi odnos u ljubavi između čovjeka i boga, čovjek sada ima garanciju zakona koji obvezuje ne samo čovjeka već i njegovog boga zakonodavca i onda strah od tog boga više nije nešto nepredvidljivo i iracionalno, ljudi su strah mogli povezati sa grijehom kršenja zakona i sve dok su živjeli poštivajući zakon nisu se trebali ničega bojati. Osim Joba... on je bio pokazna vježba... bog je još uvijek dopuštao sebi da testira čvrstinu vjere svojih podanika. Uskoro će mu i to pravo biti oduzeto.
Zakon i židovski monoteistički, ikonoklasni, potpuno apstraktni pojam boga, boga čije se ime nije smjelo ni izgovoriti jer su mu se tako pridavali atributi nečega ljudima spoznatljivog, nečega što je moglo biti označeno imenim, bili su više sredstvo nego svrha, naglasak je bio na pravilnom i pravednom načinu življenja i štovanja tog boga.
Na prvi pogled, jedan povratak onom zdravom razumu koji su nekad usmeno prenosile žene sa generacije na generaciju. Židovski bog i njegov Zakon su bili racionalni i vrlo efikasni u izbjegavanju konfliktnih situacija u društvenim odnosima.
Ali pošto se kroz ljudsku povijest, još od onoga idiotskog vrača sa osvetoljubivim leopardom pa sve do danas iznimno uspješmo provlači jedan društveni sloj i kroz cijelu tu povijest igra iznimno utjecajnu ulogu, sloj vrlo jasno odvojen od običnih ljudi, pogotovo žena, sloj božjih predstavnika na zemlji, pripadnici tog sloja su morali unositi nove stvari u stare običaje ili pronalaziti stare običaje u novim stvarima, inzistirati na važnosti tih običaja, njihovoj jednakoj, ako i ne važnijoj ulozi od življenja prema slovu i u duhu Zakona... sve dok se ta židovska religija nije pretvorila u gomilu rituala i kompliciranih običaja koji su poprilično smetali svakodnevnom životu, a potpuno su odvlačili fokus vjerskog zanosa od striktnog poštivanja zakona i prebacivali ga na trivijalnosti kao što je cjenkanje ispred hrama pri kupnji žrtvene životinje koju je trebalo zaklati da bi onaj bog, bog koji se odrekao i svog imena da bi bio što je god moguće jasniji o prioritetu poštivanja zakona, zbog te zaklane kokoši izrazio svoju božansku milost, omamljen spiritualnim zanosom koji je u njemu izazivao prizor bezglave kokoši koja, u njegovu čast, trči po njegovom hramu.
Ako je Mojsije sjeo na vrh Sinajske gore i na rubu živčanog sloma doživio epifaniju one vrste koju samo ljudi iznimne snage duha i inteligencije mogu doživjeti, epifaniju koja je poslužila da ih njihov vlastiti razum prijateljski prevari i preda im kao znak božanske objave nešto potpuno zdravorazumski prihvatljivo i pohvalno, onda je Isus iz Nazareta bio čovjek kojeg se strah bojao, a ljudska licemjernost, prijetvornost i zloba su bježali ispred siline iskrenosti njegovog intelekta koji je u harmoniji sa potpunim oslobođenjem od straha isijavao iz njega vjerom koja nije trpila pitanje 'Zašto?' ako je bilo postavljeno uz već pripremljeni odgovor, ali je na iskreno pitanje 'Zašto?' odgovarala 'Zbog ljubavi...'
'Ljubav će vas osloboditi...' – govorio je taj stolar po zanatu.
'Osloboditi čega?' – malo tko bi se ikad pitao čitajući te riječi.
Osloboditi od straha jer je čovjek u prvom redu okovan strahom.
'Ljubav' kao izraz bezuvjetne vjere, 'ljubav' kao nešto što ne može biti spušteno na zemlju zemaljskim pitanjem 'Zašto?', to je onaj bog koji se konačno spustio, zajedno sa kraljevstvom nebeskim, među ljude i počeo njihove odnose uređivati ne prema svojim zakonima... sada već prema principima tog 'Kraljevstva božjeg/nebeskog'... principima koji su jasno (dobro, ne baš najjasnije) prikazani kroz oštru i beskompromisnu kritiku svakog licemjerja i ljudskog nepoštenja kojom je sam sebe na smrt osudio taj stolar koji se pojavio sam samcat i gurnuo ljudsku povijest u skroz novom smijeru. To su bili principi ili načela jer se iz njihove daleko veće opširnosti i jasne povezanosti sa promišljanjem i osobnom odlukom pojedinca koji se prema njima ravna od pukog poštivanja dogmatskih deset zapovijedi. Iz tih se primjera i usporedbi, iz jasnih izjava i osuda, iz dosljednosti i beskompromisnosti, iz svega togan se jasno može pročitati ono što je zajedničko svim tim primjerima ponašanja prema principima i pravilima, njihova uvjetovanost prihvatljivošću tih principa za sve, bez izuzetaka, njihova vrijednost koja ne može biti objašnjena pitanjem 'Zašto?' niti smije biti uvjetovana nekim 'Zato'... njihovo porijeklo je iz 'Kraljevstva nebeskog', što je Isusov izraz za jednakost pred zakonom kojeg je zakonodavac čovjek koji vjeruje da je obdaren sposobnošću slobodne volje i da se ona možda ne može dokazati razumom, ali se može živjeti vjerom. Ta vjera je sinonim za ljudsko dostojanstvo koje ne može dopustiti sebi sramotu da negira dostojanstvo drugog čovjeka pa makar i po cijenu da tog hrabrog i dostojanstvenog čovjeka oni prodavači kokoši, uz podršku krupnog kapitala (uvijek ista priča), prikucaju na drveni križ i ostave da tako umre. Što i nije iznenađujuće sa obzirom kako ih je izvrijeđao i ponizio sasvim jednostavnim riječima, bez pretjerane teatralnosti tako uobičajene kod božjih ukazivanja među ljudima. 'Otac' i 'Kraljevstvo nebesko' su termini, originalni termini koje je taj stolar, revolucionar nad revolucionarima, morao koristiti da bi na neki način ljudima približio poprilično složene i potpuno avantgardne ideje 'autonomnog moralnog zakona' i 'odnosa među ljudima koji nisu bili određeni zemaljskim, materijalnim uvjetovanostima već čistom formom univerzalne prihvatljivosti.'
'Ljubav' koju je ovaj genijalni čovjek oteo od senilnog boga i razdijelio je siromašnima duhom nema nikakve veze sa onom zaštitničkom, patronizirajućom ljubavi hirovitog boga, sklonog intervencijama ovisno o količini i kanonskoj konzistentnosti njemu posvećenih rituala koje su predvodili i još uvijek predvode šareno obučeni ljudi, a kroz cijelu povijest taj cirkus gledaju pasivni, prestrašeni promatrači koji traže utjehu pred iracionalnim strahom pod okriljem kupole baš tog boga, boga kojeg se boje i kojeg nastoje umilostiti svojim ritualima, tog strašnog, 'strogog, ali pravednog' boga, boga u čijoj je nadglednosti navodno jedan strašni pogon, pogon koji se naziva pakao i u kojem će griješnici gorjeti u mukama sve do kraja vječnosti... što je puno okrutnija sudbina od one koju su doživjeli svi oni u Holocaustu pobijeni Židovi, koji su valjda iz Aushwitza prešli ravno u pakao... jer je ljubav tog ritualima sklonog boga bezgranična ali samo pod uvjetom da vas njegovi zemaljski predstavnici zavedu u svom knjigovodstvu kao pravovjernog.
Toliko o bezuvjetnoj i bezgraničnoj ljubavi boga koji je žrtvovao vlastitog sina da bi zauvijek usadio grijeh u svaku pomisao da je bog isključivo u čovjeku, sina koji je prema toj priči samim svojim rođenjem bio i sam bog pa mu i nije bio neki problem podnijeti relativno blagu kaznu za ona vremena. Razni heretici i žene opsjednute inkubusima su tisuću i pol godina kasnije u ime tog božjeg sina žive spaljivane, a ljudi koji bi se usudili njegove riječi prevoditi na jezik razumljiv onima siromašnima duhom su umirali u mukama koje ne želim ni pokušati zamisliti.
'Ljubav', dakle...
Ljubav o kojoj je govorio taj neponovljivo lijep čovjek, taj stolar kojeg su 'oni' ubili prije dvije tisuće godina izraz je snage volje koja je vjerom pobijedila strah, izraz ljudskog oslobođenja od zemaljskog i, što je puno važnije, od onoga lažno-ljudskog, licemjernog samosakaćenja. Takva 'ljubav' je čisto racionalna u svojoj motivacijskoj uvjetovanosti, a kao nagradu vremenom razvija ljudsko poštovanje prema samom sebi, čast koju uživa integritet časnog čovjeka u, zemaljski gledano – skromnim, ali nebeski gledano – beskrajnim prostorima vjerom u slobodu transcendirane pojavnosti čovjekovog 'ja'. Ta je čast trenutkom neuhvatljiva, ona postoji samo dok daje, daje samo dok postoji. Čast kao nagrada 'ljubavi' kako je svijetu objavio stolar, osobna je stvar i tko god je može umom sebi predočiti ili iskustvom biti sputan u želji da je prekrši, sa stisnutim će zubima slušati i gledati kako se ideja takve ljubavi i besmisao takve časti na sav glas izruguju kao naivnost dok ih se pokušava zamijeniti sigurnošću na nekog drugog prebaćenog vlastitog straha... sa stisnutim zubama i sa stisnutim šakama, ne obazirući se na šamare koji pljušte sa svih strana, ali niti zadnjom od svih primisli pomisliti da je pasivno promatranje kako netko drugi prima šamar uopće zamislivo kao opcija. Jer stolar je rekao '7 puta 7' ali je isto tako rekao... a ovo dobro zapamtite jer ove se njegove riječi vrlo rijetko spominju:
- 'A tko navede na grijeh jednog od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora.' Mt 18. 6
- 'Pazite da ne prezrete ni jednog od ovih malenih jer njihovi anđeli, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice mog nebeskog Oca.' Mt 18.10
Ista ona bezuvjetna ljubav koju majka osjeća prema svom djetetu, ista ona zdravorazumska orijentiranost budućnosti, isti onaj evolucijski imperativ, ista ona dilema koja razdire srednjeg brata Karamazova, ista ona reakcija pristojnog čovjeka koji ne može a da ne reagira kad pred njegovim očima nevini i nemoćni trpe nepravdu i nasilje, baš tu, NAJREVOLUCIONARNIJU od svih sposobnosti ljudskog bića, sposobnost da sebi predoči razlog zbog kojeg bi zanemario svoju dobrobit i priskočio u pomoć svom bližnjem, tako je lijepo izrazio taj lijepi čovjek, taj briljantno inteligentni stolar, taj revolucionar koji je revoluciju prebacio na polje čovjekove savjesti, taj čovjek koji je u sebe i sve druge ljude smjestio vječni potencijal 'ljubavi'... spuštajući boga na zemlju, smještajući njegov vječni i neuništivi potencijal u svakog čovjeka i to zapečatio riječima:
- 'Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj JEDNAKA: 'Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.' Mt 22.38
Post je objavljen 12.12.2007. u 23:00 sati.