Žao mi je što nikada nisam imala dovoljno volje i koncentracije probijati se kroz zakukuljeni smisao Kantovih knjiga. Kad sam prvi put počela čitati "Kritiku čistog uma" odustala sam na drugoj stranici. No, u kontekstu ovoga što si rekao, "obrane kršćanstva" ili obrane ljudskog duha zaljubila sam se u pregenijalne, bolne knjige Kierkegaarda. "Bolest na smrt" i "Filozofijsko trunje" tako su čudno pogađale bit svega što me je patilo dugo vremena. Inače, jedno sam vrijeme pomno iščitavala Nietzschea i zlokobno mu povjerovala u kritici Kantove filozofije.
15.12.2007. (22:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ah...probaj se ponašati dosljedno kategoričkom imperativu i uskoro ćeš otkriti toliko prešućenog podrazumijevanja u socijalnim interakcijama na koje nisi spreman pristati da ćeš imati križarski rat od života....koji ti, vidim, sasma dobro biješ :)))) Egalitarnost ljudskih odnosa, naime, podrazumijeva ljuštenje od svih "identiteta" s kojima se poistovjećujemo....JMBG, profesija, spol, socijalne uloge,pedigre,CV...etc. To je ono od čega se Krist oljuštio. Pa su ga ...jelte... A sretno, jebiga, šta da ti drugo kažem....
15.12.2007. (22:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Povijest je pojma radikalnoga zla duga ali nedovoljno poznata. Ne presižem na kritičko, konačno markiranje te povijesti, ali bih ponudio dva međaša: Plotina i Schellinga; i, svakako, jedno malo objašnjenje o čemu je riječ. Dualizam, kako su ga školnički clare et distincte tumačili novokantovci, osim svoje etičke dimenzije ima i kozmološku: dobro i zlo, drugim riječima, nisu samo raspon našeg slobodnog moralnog izbora, nego mogu biti i hipostazirana kozmička načela. Kršćanstvo, koje je mjerodavno odredilo mainstream naše misaone zapadnjačke tradicije, zapravo programiralo naš duhovni software, koji je kako u temeljima suvremene kulture i civilizacije tako kao kategorijalni aparat fungira kao operativni sustav naših kognitivnih aparata, zlo nije smatralo principom: kao što je bolest lišenost zdravlja, tako se zlo smatralo lišenošću dobra, grčki: steresis, latinski: privatio boni. Zlo, jednostavno kazano, nije bilo shvaćano načelno: tama je samo odsustvo svijetla. Zlo je bilo tek opozicija Dobru, i nije imalo vlastitu poziciju. Shvaćanje Zla kao supstancijalnog, uvažavanje pozicije za Zlo, otvara perspektivu radikalnoga zla. Da malo ilustriramo stvar: Satan je bio Satanel; ovaj -el, kao i kod Mihaela, Rafaela, Gabriela, Uriela etc., jamčio je plodnost, tj. kreativnost. Po pobuni i padu anđela, Satanel je izgubio sposobnost kreacije, i mada se u pojedinim epohama (koje se tumače i kao forma mentis) naročito cijeni uloga zla kao inspiratora stvaralaštva, Satana sam po sebi nije kreator: kao anđeo, on je čista inteligencija, dakle vjerojatno najveći teolog Svijeta, jer je Advocatus Diaboli per se i kat egzohen, ali, nije umjetnik! Vratimo se korak natrag, s posljedica na razloge i s učinaka na uzroke: A zašto je Satana izgubio -el? Zato, jasno, jer je ushtio biti poput Boga, bog pored boga, sasvim kao On: to je grijeh gordosti. Očito, nema mjesta za dva principa, samo jedan može biti Principe, Vladar. I, tu sada dolazimo do zanimljivog obrata: cijeli ovaj metafizički diskurs - za razliku od prevladavajućeg politologijskog lupetanja o radikalnom zlu i banalnosti zla od Arendt (recidiv doktorandskog zanimanja za Augustina) naovamo - zanimljiv je samo zbog ovog ustanovljenja zla kao ontološke činjenice: Radical Evil begins with the Beginning, apropos of Kant's conception of the historic reach of radical evil; Slavoj Zizek's contribution to the volume approaches the problematic of evil by way of F.W.J. Schelling's commentary on the Gospel according to St. John: "In the beginning there was the Word." For Zizek, Schelling's conception of the Beginning as the moment when the eternal, psychotic, "chaos of drives" were crystallized in the Actual--that is, in Creation itself--is homologous with the passage of the Lacanian subject into the register of the Symbolic. That is, there is that element, within Schelling's system of thought, which "flies off" from the transformation of the Infinite Ground to Finite Existence--that element expressable as the Lacanian object a, the "indivisible remainder" or unsymbolizable X which is lost in the passage from the fathomless depths of the Real to the structural register of the Symbolic. Zizek claims that the production of this "remainder" amounts to a perversion of both the Infinite and the Finite, or rather, a condensation of the two in which we should recognize the core conceptual issue for Schellingian Evil: Evil is not to be conceived as a Kantian, "pathological" attachment to the Finite (i.e., "sensual," "obscene" pleasures such as money, sex, etc.), an attachment which in turn distracts subjects from their pursuit of the Infinite Good; rather, Evil is conceived by Schelling as evidence for the "split subjectivity" of "God Himself," or, in more secular terms, the "pathological" stain on the Infinite. Evil, in other words, is for Schelling (and for Zizek) an ontological entity, grafted on to the Infinite itself. The crux of Zizek's argument is his notion that we witness the emergence of such "ontological Evil" at those moments where the Infinite is "actualized" or invoked qua finite space. The example Zizek invokes is that of the State official who aligns the interests of the Party with the interests of the Nation as such. In such situations, "Evil" (as that "self-interested," "partisan" smear on the discourse of the State) becomes sublimated, in a sense, insofar as it becomes coextensive--to use Kantian tones--with the maxim of universal will. Spektakularno, nije li? Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog razumjevanja neobičnog inzistiranja Ivana Pavla II da zlo u Očenašu shvatimo kao Zlog ('izbavi nas od zla' zapravo znači 'otrgni nas od Zlog'), tj. njegova upozorenja da onaj koji Nečastivog ne shvaća kao stvarnost, realan entitet, osobu in ultima linea, nije kršćanin! Tu bi Kant, koji je poricao bilo kakvu osobnost zla, imao zacijelo velikih nedoumica i pitanja, zar ne, moj Pooka.
31.12.2007. (10:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
a.
Žao mi je što nikada nisam imala dovoljno volje i koncentracije probijati se kroz zakukuljeni smisao Kantovih knjiga.
Kad sam prvi put počela čitati "Kritiku čistog uma" odustala sam na drugoj stranici.
No, u kontekstu ovoga što si rekao, "obrane kršćanstva" ili obrane ljudskog duha zaljubila sam se u pregenijalne, bolne knjige Kierkegaarda. "Bolest na smrt" i "Filozofijsko trunje" tako su čudno pogađale bit svega što me je patilo dugo vremena.
Inače, jedno sam vrijeme pomno iščitavala Nietzschea i zlokobno mu povjerovala u kritici Kantove filozofije.
15.12.2007. (22:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
a.
Btw, nešto me drka link na arhivu. Znam da je još bio post o ljubavi, a mogu ga sad čitati.
15.12.2007. (22:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
Ah...probaj se ponašati dosljedno kategoričkom imperativu i uskoro ćeš otkriti toliko prešućenog podrazumijevanja u socijalnim interakcijama na koje nisi spreman pristati da ćeš imati križarski rat od života....koji ti, vidim, sasma dobro biješ :))))
Egalitarnost ljudskih odnosa, naime, podrazumijeva ljuštenje od svih "identiteta" s kojima se poistovjećujemo....JMBG, profesija, spol, socijalne uloge,pedigre,CV...etc.
To je ono od čega se Krist oljuštio.
Pa su ga ...jelte...
A sretno, jebiga, šta da ti drugo kažem....
15.12.2007. (22:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dejmon
Lijepi pozdrav. Ekonometrija je moja uža specijalnost.
16.12.2007. (21:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dejmon
Teški tekstovi. Lijepi pozdrav.
16.12.2007. (21:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Povijest je pojma radikalnoga zla duga ali nedovoljno poznata. Ne presižem na kritičko, konačno markiranje te povijesti, ali bih ponudio dva međaša: Plotina i Schellinga; i, svakako, jedno malo objašnjenje o čemu je riječ.
Dualizam, kako su ga školnički clare et distincte tumačili novokantovci, osim svoje etičke dimenzije ima i kozmološku: dobro i zlo, drugim riječima, nisu samo raspon našeg slobodnog moralnog izbora, nego mogu biti i hipostazirana kozmička načela. Kršćanstvo, koje je mjerodavno odredilo mainstream naše misaone zapadnjačke tradicije, zapravo programiralo naš duhovni software, koji je kako u temeljima suvremene kulture i civilizacije tako kao kategorijalni aparat fungira kao operativni sustav naših kognitivnih aparata, zlo nije smatralo principom: kao što je bolest lišenost zdravlja, tako se zlo smatralo lišenošću dobra, grčki: steresis, latinski: privatio boni. Zlo, jednostavno kazano, nije bilo shvaćano načelno: tama je samo odsustvo svijetla.
Zlo je bilo tek opozicija Dobru, i nije imalo vlastitu poziciju. Shvaćanje Zla kao supstancijalnog, uvažavanje pozicije za Zlo, otvara perspektivu radikalnoga zla.
Da malo ilustriramo stvar: Satan je bio Satanel; ovaj -el, kao i kod Mihaela, Rafaela, Gabriela, Uriela etc., jamčio je plodnost, tj. kreativnost. Po pobuni i padu anđela, Satanel je izgubio sposobnost kreacije, i mada se u pojedinim epohama (koje se tumače i kao forma mentis) naročito cijeni uloga zla kao inspiratora stvaralaštva, Satana sam po sebi nije kreator: kao anđeo, on je čista inteligencija, dakle vjerojatno najveći teolog Svijeta, jer je Advocatus Diaboli per se i kat egzohen, ali, nije umjetnik! Vratimo se korak natrag, s posljedica na razloge i s učinaka na uzroke: A zašto je Satana izgubio -el? Zato, jasno, jer je ushtio biti poput Boga, bog pored boga, sasvim kao On: to je grijeh gordosti. Očito, nema mjesta za dva principa, samo jedan može biti Principe, Vladar. I, tu sada dolazimo do zanimljivog obrata: cijeli ovaj metafizički diskurs - za razliku od prevladavajućeg politologijskog lupetanja o radikalnom zlu i banalnosti zla od Arendt (recidiv doktorandskog zanimanja za Augustina) naovamo - zanimljiv je samo zbog ovog ustanovljenja zla kao ontološke činjenice: Radical Evil begins with the Beginning, apropos of Kant's conception of the historic reach of radical evil; Slavoj Zizek's contribution to the volume approaches the problematic of evil by way of F.W.J. Schelling's commentary on the Gospel according to St. John: "In the beginning there was the Word." For Zizek, Schelling's conception of the Beginning as the moment when the eternal, psychotic, "chaos of drives" were crystallized in the Actual--that is, in Creation itself--is homologous with the passage of the Lacanian subject into the register of the Symbolic. That is, there is that element, within Schelling's system of thought, which "flies off" from the transformation of the Infinite Ground to Finite Existence--that element expressable as the Lacanian object a, the "indivisible remainder" or unsymbolizable X which is lost in the passage from the fathomless depths of the Real to the structural register of the Symbolic. Zizek claims that the production of this "remainder" amounts to a perversion of both the Infinite and the Finite, or rather, a condensation of the two in which we should recognize the core conceptual issue for Schellingian Evil: Evil is not to be conceived as a Kantian, "pathological" attachment to the Finite (i.e., "sensual," "obscene" pleasures such as money, sex, etc.), an attachment which in turn distracts subjects from their pursuit of the Infinite Good; rather, Evil is conceived by Schelling as evidence for the "split subjectivity" of "God Himself," or, in more secular terms, the "pathological" stain on the Infinite. Evil, in other words, is for Schelling (and for Zizek) an ontological entity, grafted on to the Infinite itself. The crux of Zizek's argument is his notion that we witness the emergence of such "ontological Evil" at those moments where the Infinite is "actualized" or invoked qua finite space. The example Zizek invokes is that of the State official who aligns the interests of the Party with the interests of the Nation as such. In such situations, "Evil" (as that "self-interested," "partisan" smear on the discourse of the State) becomes sublimated, in a sense, insofar as it becomes coextensive--to use Kantian tones--with the maxim of universal will.
Spektakularno, nije li? Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog razumjevanja neobičnog inzistiranja Ivana Pavla II da zlo u Očenašu shvatimo kao Zlog ('izbavi nas od zla' zapravo znači 'otrgni nas od Zlog'), tj. njegova upozorenja da onaj koji Nečastivog ne shvaća kao stvarnost, realan entitet, osobu in ultima linea, nije kršćanin! Tu bi Kant, koji je poricao bilo kakvu osobnost zla, imao zacijelo velikih nedoumica i pitanja, zar ne, moj Pooka.
31.12.2007. (10:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...