|
'Svi mi imamo svoje filozofije, bez obzira na to jesmo li svjesni te činjenice ili ne; one ne vrijede mnogo. Ali njihov utjecaj na naše djelovanje i živote često je poguban. Zbog toga je nužno da ih kritikom pokušamo poboljšati. To je jedina isprika daljnjem postojanju filozofije koju sam sposoban pružiti.'
Karl Popper
Ovo su riječi čovjeka koji je napisao 'Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji'. Sorosevo 'Otvoreno društvo' je inspirirano ovim čovjekom kojeg Soros beskrajno cijeni. Ne navodim to kao pohvalu Popperu nego onako... uzgred.
Ova gornja Popperova izjava svodi njegovu filozofiju kritičkog racionalizma na vrlo usko područje specijalizacije... na demarkaciju racionalnog i iracionalnog. Demarkaciju je u filozofiju uveo (i to kao grandiozan filozofski sustav) Immanuel Kant.
Demarkacija postavlja kriterije prosudbe da li je nešto racionalno ili iracionalno u smislu objektivne istinitosti tog nečega. Činjenica da je slavljeni i velebni Kantov doprinos filozofskoj misli samo uputstvo za demarkaciju između racionalmog (OBJEKTIVNO istinitog) i iracionalnog (laži) djeluje pomalo omalovažavajuće. Ništa nije dalje od istine. Kad sam napisao 'ništa' u prethodnoj rečenici, stvarno sam to mislio i sa tom mišlju u glavi to namjerno napisao i sad ponovno naglasio. Jedan detalj...'objektivno' u Kantovom slučaju znači 'znanstveno', njega ne zanima subjektivno niti se njegovo gledanje na ljudsku spoznaju (kao prostorom i vremenom određenu ljudsku receptivnost koju preuzima sintetička moć spajanja različitog u jedno) odnosi na pojedinačnu, subjektivnu ljudsku receptivnost. To znači da LSD nije dokaz da je Kant bio u krivu ili u pravu.
Demarkacija između ISTINE (onog istog za sve) i NEISTINE je vrlo nezahvalan zadatak koji neki mislilac može preuzeti na sebe, kriteriji i metode takve demarkacije ne mogu, a da ne nagrizaju i svoju sopstvenu objektivnost kao valjanih kriterija i metoda, ako je princip demarkacije kritički nastrojen.
Kant u demarkacijske vode ulazi u ulozi sv. Jurja koji dugim kopljem sintetičkih sudova a priori probada Humeovu skeptičku neman, sve u svrhu zaštite znanosti (Newtonove mehanike) iako je sasvim izvjesno da Kant u taj desetljetni pothvat ulazi zbog moralnih razloga jer kauzalnost svedena na prostu naviku iz iskustva potpuno oduzima etici pravo da odgovornost pojedinca procjenjuje prema jednom vanvremenskom i bezuvjetnom moralnom zakonu. Kant ZAHTIJEVA a priorni karakter kauzalnosti kad cijeli svoj sustav gradi na premisi-pitanju: Kako su mogući sintetički sudovi a priori? Nema kompromisa, takvi sudovi moraju (bolji bi izraz bio – TREBAJU) biti mogući i sve u sustavu će biti podređeno njihovoj mogućnosti. I tako je i bilo. Kantov sustav je veličanstveno dosljedan, okružen misterioznim svijetom stvari po sebi, ograničen receptivnošću koja svoj spoznati segment postulirane stvarnosti po sebi spremno predaje sintetičkoj moći spajanja različitog, to je sustav tako pun paralogizama i antinomijskih rupa, zakrpa tipa transcendentalnih ideja, postulata božje opstojnosti i vječnog života, palijativnih sekundarnih osjećaja poštovanja prema samom sebi... sustav koji ne može biti srušen jer uopće nema težište kojim bi bio uvjetovan 'kraljevstvom zemaljskim' u tolikoj mjeri da bi ga to kraljevstvo moglo oboriti i pokopati. Sustav je osnovan na beskompromisnom zahtijevu, na bezuvjetnoj vjeri u mogućnost a priorne kauzalnosti koja bi služila u svojoj krajnjoj i glavnoj instanci da prizna svoju nemoć pred noumenonom slobodne volje koji izmiče spoznaji uma koja je ograničena samo na pojavno, na ono fenomenalno. Zahtijevati nešto da bi pomoću toga dokazao premoć nad razumom i umom nespoznatljivog nad objektivnom (znanstvenom) spoznajom i sve to poduzeti braneći baš pravo objektivno-znanstvene spoznaje na svoju 'a priori' valjanost kroz prirodne zakone... to je savršeni privid filozofije uopće... kao treperave sugestije da je sav taj sustavni kreativni nered tako lako dovodiv u čvrsti poredak koji bez imalo problema može objasniti sve... od pupoljka koji procvijeta i pretvori se u plod pa do filozofije kao najviše sinteze inače dijalektici vrlo sklonog duha. Naravno, potpuno varljive sugestije.
Kant je čovjek koji ne voli dogmatsku izvjesnost tvorevina uma... zvjezdano nebo ga opominje da ne skreće prema skliskim dijalektičkim crnim rupama, moralni zakon mu ne dopušta da zanemari vapaje onih zarobljenih u tim dogmatskim zamkama paradoksalne logike nakalemljene na Aristotelovu ravnu granu koja stvarno nije kriva, ali nije ni grana.
Popper je Kantov mutirani nasljednik, u obrani znanosti i on se otvoreno poziva na 'moralnu utemeljenost nužnosti zahtijeva za racionalnosti uopće'. Njegova demarkacija metodom falsifikacije tako je beskompromisna da znanstveno istraživanje pod njegovim uvjetima liči na paranoični strah od vlastitih eksperimentalnih rezultata, njen najstroži izraz i sam prešutno odbacuje. Veličina njegove filozofije ostaje u njenom idealističkom naboju, Popper je politički pamfletist i to vrlo dobar pamfletist.
Kant je nešto sasvim drugo. Kant je vjernik, vjernik koji nema niti malo interesa niti afiniteta za metafizička sanjarenja o božjoj osobi... dapače, on ruši sve filozofske dokaze božje opstojnosti koje je stvorila filozofska misao prije njega. Kant je racionalni vjernik i nečastivog vidi u neznanju ili puno više u šarlatanskom mahanju šarenim lažama dogmi, bilo filozofskih, bilo spiritualnih, bilo religijskih. Veličina njegove filozofije je (ovo mišljenje malo tko dijeli) u njenoj čistoj, neprimjenjenoj revolucionarnosti. Kantov sustav je prekretnica u povijesti filozofske misli, ali to je i sustav koji ne priznaje realitet povijesti filozofske misli, njenog razvoja ili (strašna pomisao) progresa. Kantov idealistički naboj je kršćanski po svom izrazu, Kant je najiskreniji filozof kršćanskog gledanja na svijet, njegova demarkacijska filozofija ima isti cilj i iste neprijatelje kao sinoptička evanđelja, on kuje i sastavlja oklop koji Isusove riječi i misla pretvara u nešto što one prije nisu bile, zloupotrebljivošću neranjive. Isus je u Kantovom oklopu nezloupotrebljiv, beskompromisno kritičan u svojim napadima na ljudsku licemjernost i beskrajno svijestan svoje sulude borbe u obrani nečega samo na prvi pogled tako očiglednog da samo ludom čovjeku može pasti na pamet da to brani... i to brani do smrti. To nešto je ljudska pristojnost.
Ljudska pristojnost samo je rijetkim ljudima vrijedna borbe do smrti... ogromna većina tu pristojnost uzima kao nešto samorazumljivo, nešto ljudima urođeno, nešto kao prirodni moralni osjećaj, sveprisutnu božju milost i božju brigu... popratnu posljedicu sreće i užitka u životu, nešto preko čega se olako prelazi uz izjave tipa 'Ljudi smo... dogovorit ćemo se!'
Rijetki su intenzivno bolno svjesni da je ljudska pristojnost tako teško dostupna i tako okrutno zahtijevna u svojoj realizaciji, da je strah, taj pravi vladar ljudskog duha i ljudske povijesti, redovito gazi silom oholosti i bezobzirnošću nepravde... da je ljudska pristojnost u svom naivnom izrazu principijelne nedosljednosti i nevjerice u svu svoju ranjivu lomljivost, uvijek... ali baš uvijek... krvavo pregažena od strane sile straha koji vlada ljudima i da će taj strah biti i ostati sveprisutna opasnost, pošast koja će harati ljudskom poviješću iznova i iznova, oživljavana u dušama strahu urođeno sklonih ljudskih bića, bačenih u kaos postojanja kao nemoćnih stvorenja unaprijed osuđenih na smrtnu kaznu, rođenih samo da umru i da sve do svoje neizbježne smrti žive u smrtnom strahu od svoje prolaznosti, kojom su iz dana u dan vođeni bez imalo stanke ravno u nezamislivi užas svog vlastitog neizbježnog nestanka.
Taj inherentni ljudski strah od prolaznosti, bezgranično otvoren za pojačavanje i interpretacije užasa tog strašnog usuda za sve scenarije otvorene ljudske mašte, ta se ljudska urođena i prirodna sklonost strahu zbog prolaznog karaktera njihovog postojanja naziva – radikalno zlo.
I Isus i Kant znali su jako dobro kako je moćan, kako je podmukao, kako je prijetvoran i kako je teško pobijediv taj neprijatelj. I jedan i drugi su znali još jednu stvar, onu groznu stvar koju sam spominjao na samom početku ovog sređivanja mojih misli... znali su da je strah neiskorjenjiv i da će uvijek, ali baš uvijek proklijati ispod naših nogu, saplesti nas i suočiti sa svojom neizbježnom prisutnošću.
Isus je taj strah isčupao iz svog srca... njegove riječi i njegova djela su izraz čovjeka koji je prihvatio najveći izazov koji život može staviti pred ljudsko biće – pokušaj da se sa strahom uđe u borbu na život i smrt. Isus je pobijedio, nije ga ubio njegov strah već strah onih oko njega.
Kant je strah filigramskim potezima secirao i sve to opisao u svojim knjigama koje bi se moglo svakako nazvati, samo ne pamfletima. Strah koji je on secirao i raširio na svom kritičkom demarkacijskom stolu izgubio je svu svoju licemjerno-arogantnu oholost gospodara ljudskih sudbina i postao samo jedna – patologijska aficiranost. Elegancija i prosvijetiteljska 'Sapere aude!' beskompromisnost nisu niti malo dojmljivi na prvi, drugi, treći, četvrti i tako dalje... pogled. Ali jednom kad čovjeku postane jasno da je u tim pažljivo složenim riječima skrivena tajna nepobijedivosti, tajna kojom se strahu oduzima njegovo najubojitije oružje – njegova deklarativna identifikacija sa vjerom.
Tako je taj mali, ludi profesor... čovjek koji je svaki put kad bi službeno kao rektor sveučilišta bio pozivan na crkvene službe odgovarao da je indisponiran... postigao ono što je zasigurno svom silinom svog intelekta i želio... riječi i djela Isusa iz Nazareta oklopom je svoje kritičke filozofije zauvijek zaštitio od zloupotrebljivosti.
Ako ste spremni provesti dovoljno vremena da shvatite svu kompleksnu ljepotu gotovo nerazumljivih knjiga u kojima je to do najmanjeg detalja opisano. Jer drugačije baš i ne ide. Ta nezloupotrebljivost.
Ostaje dakle otvorenim pitanje... zašto? Zašto se suprotstaviti tako nadmoćno premoćnom radikalnom zlu koje iza sebe ima bezbrojne presedane svoje ubilačke efikasnosti... a ova, pristojna strana ima samo kratki niz imena koja su gotovo sva završila svoju borbu smrću... možda ne porazom, ali malo tko je ušao u otvoreni sukob sa strahom i izvukao živu glavu. Zašto onda?
Kao što sam rekao... Kant se potrudio da pitanje 'Zašto?' u ovom slučaju bude neprimjereno.
Dobro... a što je onda strategija... taktika... modus operandi nas samozvanih boraca protiv straha?
Odgovor zvuči porazno, ali je beskrajno lijep u svojoj iskrenoj idealističkoj zrelosti...
KONTROLA ŠTETE
|
