Ovo je samo polu-šaljivi uvod u puno ozbiljniju tematiku. Tekst namjerno oscilira između čistog pretjerivanja (koje se krije u srcu humora) i podmuklog pretjerivanja (koje se krije u srcu terora), nemojte ga shvatiti ozbiljno... ja ne znam dovoljno da bih mogao sa sigurnošću stati iza bilo koje od brojnih tvrdnji koje sami sugestivni ton teksta protura kao konačne i bezupitne, činjenično potkrijepljene istine. Ako vam je već dosadilo ovo čitati, ne ustrajavajte... nećete ništa propustiti... ovo je samo uvod. Onu ozbiljniju tematiku nećete baš lako željeti probaviti... nećete je ni pokušati pregristi. Poprilično je suluda... spominje se izrijekom nekoliko puta u ovom tekstu. I kao izraz zvuči odbojno. Ali, jebiga... ne mogu zamisliti ništa veličanstvenije od toga i takvoga... gledanja na život uopće.
Depresija. Opaka bolest. Srećom sam je zaskočio još dok ni sama nije bila svjesna sebe. To je najvažnije... kad jednom depresija postane mentalni entitet koji je sam sebi dovoljan uzrok za progresivno produbljivanje, stvari postanu poprilično neuhvatljive. Sasvim sam slučajno rekao prijateljici, koja je veterinarka, da u zadnje vrijeme ne perem zube prije spavanja... ona mi je odmah dijagnosticirala kliničku depresiju. Iznenadila me očiglednost simptomatologije i počeo sam je veselo upotpunjavati, prepoznavajući i ostale simptome, skoro sve osim onog da se hoću ubiti ili da mi to pada na pamet s vremena na vrijeme. Imao sam pravu pravcatu depresiju... prvi put u životu. Pošto sam o cijeloj toj tematici znao puno toga, i iz teorije i iz prakse, spremno sam se posvetio liječenju i sad, nakon sedam dana, mi je već totalno super.
Ovo sa zubima i nije bio baš pravi simptom jer još uvijek ponekad idem spavat, a da ne operem zube i sasvim mi je jasno da je to zbog lijenosti, a ne zbog depresije. Drugi simptomi, kao što su poremećaj spavanja, koji je još uvijek prisutan i varira između dva ekstrema... cjelodnevnog spavanja i noćne nesanice... ili obratno... jer ima dana kad mi se ništa ne radi pa bih najradije spavao, a ne mogu. To bi se isto moglo protumačiti kao klasični simptom depresije – gubitak interesa za stvari koje su me nekad zanimale. Ali ja nisam izgubio taj interes, samo su me te stvari prestale zanimati jer su me zanimale dovoljno dugo da mi postanu dosadne. A nove stvari koje bi me zanimale još nisam pronašao. Apetit mi je u skladu sa okolnostima... ako mogu nešto pojesti, a da ne moram kuhati ili se puno mučiti oko toga, ja ću to pojesti. Ako je sama priprema hrane tako komplicirana da ubija svaku radost u toj aktivnosti... ne moram baš ni jesti pod takvim uvjetima. Ni to nije depresija nego potpuna dekadencija i nemar prema sebi.
Seks. Seks me zanima ali mi ne pada na pamet da se upuštam u nekakve eksperimente sa upoznavanjem novih žena... pokušao sam pa sam imao anksiozne smetnje. Dobro, nisam je baš ni poznavao, vjerojatno sam imao i simptome sustezanja zbog naglog prekida jednog totalnog kemijskog cirkusa koji sam odradio prethodni mjesec iz čiste znatiželje (from makers of Prozac... Lillyland, he he), nisam imao novca, bio sam u stranoj zemlji, nisam znao hoće li mi isključiti struju kad se vratim doma, bilo mi je hladno jer je padao snijeg, zbog tri dana u posjeti svojoj nesuđenoj ljubavi putovao sam otprilike isto toliko, potrošio sam zadnje pare na taj Don Juanski izlet... i normalniji ljudi od mene bi imali anksiozne smetnje pod takvim okolnostima. Zato me i nije začudio 'under performance' na seksualnom planu... ipak je to bilo vrijeme dok me je i moja još neotkrivena depresija tiho nagrizala iznutra. Dakle, seks mi je sad više stvar koju sam odlučio ostaviti za neka bolja vremena. Kad počnem prati zube.
Nevjerojatno kako i financije mogu imati blagotvoran utjecaj na mentalno stanje. To što su mi sa više strana prijetili ovrhom ili prekidanjem pružanja usluga na koje bi u normalnom društvu svaki pojedinac imao neotuđivo pravo (električna energija i voda... telefon su mi odavno isključili) toliko me podsvjesno opterećivalo da sam toga postao svijestan tek kada sam na osnovu lažnih informacija dignuo kredit, priloživši svoju zadnju platnu listu kao dokaz da sam zaposlen iako sam nedugo prije toga dobio otkaz. To što sam dobio otkaz vjerojatno je i samo bilo stresna okolnost, pogotovo što sam se zbog svoje naivne prirode upustio u niz sukoba sa suradnicima misleći da je poslovni svijet organiziran na smislen način i da je dosljednost u pravednosti čvrst garant istog takvog recipročnog ponašanja drugih. U stvari, pojam pravednosti nije imao nikakvih dodirnih točaka sa poslovnim svijetom... moja poprilično specifična profesionalna povijest usadila mi je cijeli niz potpuno neprikladnih kriterija i uvjetovanih refleksa za uspiješno probijanje kroz svakodnevicu zarađivanja za život. Elem, čim sam dobio kredit, raspoloženje mi se naglo poboljšalo... što ne znači da je moja depresija imala tako trivijalan uzrok... to poboljšanje je najobičniji placebo efekat, dopaminski efekat koji kratko traje. Kad sam novac od kredita prebacio na račune vjerovnika, placebo efekat je znatno oslabio. Nisam više toliko brinuo o računima, ali nisam ni osjetio neko veliko olakšanje. Upravo mi istječe i zadnja godina u kojoj imam pravo na produžetak apsolventskog staža u svrhu konačnog diplomiranja jer iza 1. listopada 2008. godine nastupa ta bolonjska deklaracija i moj indeks sa petokrakom više neće značiti ama baš ništa... pogotovo ako ne položim zadnji ispit koji su mi uvalili kao nekakav diferencijal. Ispit se zove 'Kvantitativne metode poslovnog odlučivanja' ili ekonometrija. Kupio sam knjigu koju je baš za taj ispit napisao profesor iz Mostara koji taj predmet i predava. Pitao sam njegovog asistenta ima li ikakve šanse da ja to položim bez da idem na privatne lekcije i čovjek mi je rekao da nema. I da mi on ne smije preporučiti nikoga tko dava te lekcije zbog sukoba interesa. A da je profesor vrlo težak čovjek... đentlmen, ali težak... što znači da ja trebam jednu od najjalovijih poddisciplina iznimno neegzaktne ekonomske znanosti, matematičko modeliranje kojim bi se pokušalo predvidjeti što će se događati sa nekom situacijom u stvarnom svijetu ekonomskog meteža ako iz njega izbacimo sve varijable koje se ne mogu kvantificirati ili one koje je vrlo teško kvantificirati jer imaju povratnu spregu ili one varijable kojih je jednostavno previše da bi se mogle strpati u model koji bi bio intuitivno predočljiv barem ljudima koji su ga konstruirali i onima koji su posvetili iznimne mentalne napore da bi ponovili logičko-matematičke akrobacije svojih učitelja i uspjeli iz jednog takvog modela izvući zaključke koji možda mogu razlučiti znakovit trend kojim se odlikuje interpretacija ekonomske stvarnosti koja dopušta mogućnost takvih trendova kad ih se jednom prepozna.
Ja sam po prirodi sklon optimizmu jer pesimizam nije tako izazovan, a jedina dobra stvar koju sam naslijedio od cijelog svog nekadašnjeg prkosno-pasivno-agresivnog emocionalnog ustroja upravo je to okretanje drugog obraza hladnim činjenicama poražavajuće okrutne inercije cijelog entropijom pogonjenog pesimističkog univerzuma pa sam siguran da ću, nakon što ponovo naučim kompletnu matematiku, od analitičke geometrije, diferencijalnog računa, trigonometrije, vjerojatnosti, matrica, integrala, neeuklidovske geometrije i kabalističkih tumačenja raznih konstanti, bez puno problema moći stvarati tako uvjerljive modele ekonomskih pojava da će ministri financija mahati sa njima zaklinjući se u privredni rast od 5%, brisanje proračunskog deficita, uravnotežavanje platne bilance, jedva zamjetnu inflaciju, strukturalne promjene u privredi koje će biti motor za ubrzanu prekvalifikaciju radne snage koja na tavanima još uvijek ima zavidan arsenal automatskog oružja dugih cijevi te razna eksplozivna sredstva koja bi u najgorem slučaju mogla odraditi ako dođe do poznatog ekonomskog fenomena 'bubble' koji na koncu uvijek – pukne. Eto, a za temu diplomskog rada sam izabrao 'Sustav deficitarnog proračunskog financiranja' jer mi ne treba nikakav ekonometrijski model da ukopčam da će kad se uruši financijska kula od karata koja sada pumpa tržište novostvorenim kapitalom jer bi prestanak tog pumpanja bio brzi i totalni krah svih pomahnitalim tržištem prenapuhanih vrijednosti raznih financijskih derivata, kao što je nedavno bio slučaj kada su preprodani dugovi počeli gubiti na svojoj tržišnoj vrijednosti jer dužnici nisu mogli izdržati teret vrijednosti koju je njihov dug morao sve više i više opravdavati svojim povećanim prinosom na financijskom tržištu, što je u stvarnom svijetu značilo rast promjenjivih kamatnih stopa i istek 'grace' perioda niskih kamatnih stopa koje su jadne, poluzaposlene dužnike i namamile u visokorizična ulaganja... e pa kad se taj 'emisijski sustav progresivnog održavanja neosnovane likvidnosti' uruši, umjesto magičnog tržišta će opet nastupiti stara intervencionistička država kojoj će ovaj put stvarno biti pun kurac crnih petaka, ponedjeljaka, utoraka i latentnog ekonomskog sudnjeg dana pa će usuti malo pijeska u burzovne zupčanike, zabraniti razne derivate, konstrukcije koje nisu bilančno zavedene, off shore tax haven piratske luke, netransparentnost vlasničkih struktura mirovinskih fondova i svih ostalih totalno mahnitih fenomena kojima se ljudska pohlepa pravno opredmetila bez imalo legitimiteta. I onda, nakon što trilijuni dolara postanu hrpa bezvrijednog papira ta država uletiti sa deficitarnim inicijalnim financiranjem novog ciklusa povjerenja burzovnih primata na kokainu u zdrav razum svoje vlastite vrste.
Moje je temeljito preispitivanje samog sebe čak i to prepoznalo kao simptom moje depresije, tu pretjeranu zabrinutost stvarnim stanjem portfolia hedge fondova... strah od recesije koja već vuće Ameriku prema stagnaciji privrednog rasta i to uz više nego izvjesnu opasnost i od inflacije potražnje zbog mogućeg rušenja vrijednosti dolara od strane Kine koja više stvarno neće moći izdržati toliki pritisak troška čuvanja rezervi američke valute te od odvajanja cijena sirove nafte od dolara što će zajedno izbaciti na tržište toliku količinu američke valute da će njena sve niža vrijednost povećati američki izvoz ali samo u nominalnim iznosima i tako gurnuti spiralu rastućih nadnica i rastućih cijena unutar same Amerike, a uz to će i inflacija troškova kroz rastuću cijenu nafte cijelom tom neredu dodati i dosad još neviđenu koincidenciju depresije, inflacije, realnih rastućih troškova, povećanja nezaposlenosti, opće kreditne nelikvidnosti i opće gladi za kapitalom koji će moći osigurati jedino država tako što će ugasiti taj financijski vatreni vrtlog onako kako se gase i zapaljene naftne bušotine – eksplozijom koja će u trenutku potrošiti sav kisik i tako zaustaviti izgaranje shock wave metodom. I tako sam ja isčitavao i isčitavao skupe primjerke The Economista od kojih je predzadnji pokušao odvući pažnju svog CEO čitateljstva sa crnih, samoispunjavajućih proročanstava tako što je na naslovnicu stavljen G.W. Bush ispod kojeg je pisalo 'Mr. Palestine'... možda asocijacija na neuke Filistejce, možda 'far fetched' asocijacija na Mr. President... u svakom slučaju, tema naslovnice su bili potpuno periferni i već unaprijed propali pregovori Izraela i onoga što je ostalo od palestinskih vlasti i to na način da je komentator The Economista očekivao od Busha da na stol baci već iscrtanu kartu podjele teritorija, sa Jeruzalemom kao zajedničkim glavnim gradom i jasnim rokovima za ispunjavanje tih uvjeta i zaviče na prisutne Semite da potpišu inače... inače će Amerika okrenuti leđa Izraelu i prepustiti Palestince njihovoj milosti i nemilosti ili... u stvari ,nije mi uopće jasno koje bi adute Amerika imala kao 'leveredge' i koji bi bio vanjskopolitički dobitak vrijedan dar-mar komplikacija u odnosu sa Izraelom, kojeg bi Hezbolah slučajno opet počeo raketirati... osim toga da se skrene pozornost sa totalnog sranja koje se sprema na financijskim tržištima. Tako je podmukla bila moja depresija da je htjela zajedno sa mnom u depresiju odvući i svjetsku ekonomiju, koristeći se zdravom zlonamjernom logikom prizivanja nesreće kojoj pribjegavaju mnogi vrsni ekonomisti jer im je više nego jasno da će stalno proricanje nesreće samu tu nesreću, ako ne izazvati, ono sigurno pogurati i dati joj na snazi kad jednom krene pa je tako statistički puno veća vjerojatnost da će se negativne ekonomske prognoze puno češće obistiniti nego pozitivne jer su ove negativne svima poznate kao samoispunjavajuća proročanstva, a ove pozitivne kao lažno i jalovo smirivanje neizbježne panike. Eto, i mene je moja podmukla bolest bila gurnula u taj tabor naricatelja... ali sam ja za razliku od kreatora ekonomske politike na globalnoj razini (koji se navodno nalaze ispod ledene polarne arktičke kape u jednoj podmornici i svi imaju ugrađene elektrode koje im stimuliraju limbički sustav da izbaciva valove i valove dopamina tako da ne rade ništa drugo nego pritišću 'push button' koji imaju ugrađen na čelu) preduzeo preventivne korake i počeo koristiti SSRI antidepresiv Fevarin (fluvoksetin... u Americi poznat pod brandom Luvox), dosta star preparat, izbačen na tržište nedugo nakon Prozaca i jednako kao i Prozac ne baš toliko serotoninski selektivan pa ima i poprilično specifičan anksiolitički učinak... ne onako očigledan kao benzodiazepinski anksiolitički GABA boost efekt već nekako suptilno neizravan, uvjetno rečeno – sugestivan osjećaj dublje smirenosti, daleko kompleksnije i kompletnije prirode od benzodiazepinskog osjećaja sedativne blokade pretjerano ekscitiranog simpatičkog sustava. I tako sam sad potpuno normalan... u stvari, skloniji sam na svijet gledati nerealno optimistično pa se moram dosta često ispravljati i snagom razuma uvjeravati sebe da je to sve u mojoj glavi, da na svijetu ima daleko više automatskih pušaka od potrebne kritične mase koja će izazvati lančanu reakciju nezaustavljivih ratnih sukoba, pogotovo ako se uz kolaps globalne ekonomije uzme u obzir sad već potpuno evidentno globalno zatopljenje koje se odvija po još nepoznatom progresivnom scenariju koji je sigurno lakše predvidjeti nego one ekonomske fenomene koje ću ja morati ugurati u ekonometrijske modele kada sto milijuna Muslimana iz Bangladeša bude moralo birati između budističke Indokine i hinduističke Indije dok njihova niska država rascjepkana deltama sve jačih rijeka i udarana plimnim valovima tropskih ciklona bude doslovno nestajala pod njihovim nogama, a oni sa djecom na leđima i kalašnjikovima u rukama budu gurali druge milijune isto tako gladnih, žednih i bolesnih, dobro naoružanih pripadnika trećeg svijeta u sad već vrlo izglednoj perspektivi nove seobe naroda koju će moći zaustaviti jedino onaj genijalni izum stanovitog gospodina Cohena – neutronska bomba, to bezbolno rješenje kojim ćemo mi bogati ubiti sve živo što nas spopadne, a da ne navućemo na sebe 'fall out' pošast radioaktivnih produkata teških fizijsko-fuzijskih bombi koje u prvom redu ubijaju snagom udarnog vala za razliku od elegantnog neutronskog nuklearnog oružja koje svojom subkilotonskom snagom postiže jedak efekat prodornom snagom neutrona visoke energije koji prolaze kroz beton kao metak kroz lubenicu i ne ostavljaju iza sebe ništa živo, uz tek prolaznu sekundarnu radioaktivnost. To što će judejsko-kršćanska moralna vertikala takvim potezom na sebe prikucati još jednu horizontalnu banalizaciju same sebe... tipa križarskih ratova, ropstva, Holocausta i raznih drugih mučnih ali na sreću kratkotrajnih nemilih povijesnih epizoda, revni će interpretatori Isusovog smaknuća kao izraza milosti boga koji je žrtvovao svog sina, sve to spremno pretvoriti u novi teret grijeha koji će morati otplaćivati svi budući naraštaji tako da se sav užas traumatične moralne dezintegracije ne sruči na nas trenutno prisutne, koje bi se neki huškači usudili prozvali i odgovornima... kad našim duhovnim prvacima ne bi bila poznata ona diversifikacija rizika/odgovornosti kojom su banke na financijskom tržištu uspjele plasirati svoju pasivu kroz 'Colateralised Debt Obligations'... CDO-s, vrijednosne papire kojima se opasnost od ultra rizičnih ulaganja prebacuje na druge tako što im se taj rizik skupo prodaje... pa će tako i naša odgovornost za nenamjerno planirani genocid biti zalog krivnje našoj djeci jer zbog koga smo mi to napravili ako ne zbog njih... građana koji se rađaju sa stečenim pravom na griješno naslijeđe i vrlo klimavu snagu moralnog sustava kojim se sve ipak može popraviti samo ako čovjek prihvati da nema spasa nego da je tu riječ o palijativnoj terapiji kontrole štete koja sebe može opravdati samo svojom bezuvjetnom vjerom. Tako da sam ja još uvijek i te kako svjestan bezizlaznosti svoje i naše zajedničke situacije, čak i ako bih savladao nestvarna komplicirajuća pojednostavljenja ekonometrije, našao posao koji bi mi omogučio lagano vraćanje malenog kredita, nekim sretnim stjecajem okolnosti naletio na ženu koja bi me ovakvog kakav jesam prepoznala kao ono što je tražila cijeli život, a na moje veliko iznenađenje i ja isto to prepoznam u njoj, počeo se opet radovati svakodnevnim aktivnostima kao što je ustajanje ujutro i borba za pravdu na radnom mjestu, u okolini koja u tome vidi nekakvu mješavinu psiho-patologije i namjerne sabotaže... čak i ako bih počeo prati zube tri puta dnevno i čistiti mačja govna barem dva puta tjedno... sve bi to bio, ako se gleda iz perspektive 'big picture observera', samo jedan mali izolirani incident, akcidencija kojeg nije u skladu ni sa jednim od bitnih trendova koji inače određuju putanje sudbina pojedinaca kao što sam ja. Bez obzira što sam ja na staničnoj razini pobjedio sve demone ljudskog straha koji hrani sam sebe paraliziranom rezervom snage koja je sasvim dovoljna da mi ljudi napravimo od ovoga svijeta 'kraljevstvo nebesko', ja sam ona varijabla koju strah u svom slijepom propuštanju sve rjeđih mogućnosti kontrole štete zanemaruje hvatajući se raznih modela jednostavnih i brzih rješenja tipa 'not in my back yard', ja sam izuzetak koji potvrđuje pravila.
Osim ako onaj državni intervencionizam kojim će nova Clinton/Clark administracija prvo morati pobijediti užasno jaki pritisak američkog izolacionizma koji se uvijek javlja u kriznim vremenima i odmah nakon toga uvesti milom ili silom regulativne principe, izvršne organe i za sve to potrebnu institucionalnu infrastrukturu na, ni više ni manje nego - globalnoj razini, urodi plodom... pa ako zbog potpune sigurnosti dodaju još jednu državnu intervenciju... ako u svjetske zalihe pitke vode stave nešto doista snažno, zbog čega će se ljudi uspjeti trgnuti iz 'learned helplesness' mentalne imobilizacije i doživjeti snagu spoznaje one Rooseveltove neponovljivo jebene, osobno-populističke kratke izjave: 'The only thing we have to fear is fear itself.'
Evo, ovo bi se moglo nazvati 'osobnom tematikom'... ja sam vam se izjadao o svojoj strašnoj depresiji i priznao sam da je moj 'radikalni optimizam' lomljiva i nezgrapna struktura. Sad vi razmislite o depresiji... uz jednu napomenu... visoke razine kortizola, hormona stresa koji se kod depresivnih ljudi ne smanjuje nakon normalne 'peak' razine nakon buđenja nego ostaje visok tijekom cijelog dana, zaustavljaju neurogenezu u hipokampusu, dijelu mozga koji je u prvom redu zadužen za kreiranje kratkotrajnog pamćenja i njegovog eventualnog pretvaranje u dugotrajno pamćenje. Hipokampus se kod teških depresivnih bolesnika fizički smanjuje (dokazano PET skeniranjem) i nakon određenog vremena neliječene teške depresije organizam potpuno gubi sposobnost regulacije razine kortizola, hipokampus više nije sposoban učiti nove obrasce ponašanja i pretvarati ih u eventualne strategije samoizlječenja depresije (ta strategija u najvećem broju neliječenih depresija i uspijeva... nakon nekoliko godina mrcvarenja bolesne osobe i njenih bližnjih) i tako se stvara začarani krug... nesposobnost učenja izaziva produbljenje stresno-depresivnog stanja koji drži kortizol na stalnoj razini, kortizol smanjuje sposobnost (fizički!) učenja i tako u krug... nakon određenog stupnja progresije depresije mogućnost samoizlječenja nestaje... daljnjim zanemarivanjem patologije kemije mozga šteta postaje tako naglašena da i farmakološke intervencije nemaju pozitivan učinak. Farmakološke intervencije dokazano povećavaju neurogenezu u hipokampusu i do 70%, antidepresivi nisu lijekovi koji uklanjaju samo simptome, oni liječe ljude tako što prekidaju proces koji svojim razvojem uzrokuje depresiju.
Ja nemam depresiju i nisam nikad osjetio ono što se naziva 'paklom na zemlji... stanju duše teškog depresivnog bolesnika'. Ja se zajebavam... ili samo ne želim neugodnosti dok izbjegavam neke svoje obaveze... ili stvarno vjerujem da se želim riješiti tih obaveza pa igram na placebo efekat... u svakom slučaju... ja sam unikat u usavršavanju nesposobnosti učenja na vlastitim greškama... vrlo kvalitetan idiot. Na sreću, nisam opasan jer sam dobroćudan... nisam dobar, to je (uuuuuu!) vanredno velika riječ. A sa druge strane, bez imalo rasprave... samo nakon kratkog uvidau moju osobnu povijest i moje ponašanje, ja bih po 'defaultu' morao biti vrlo depresivna, anksiozna, neurotična, konfliktna i neugodna osoba. Pa sad vi vidite tko je tu lud... ja koji tvrdim da nisam ili ja koji tvrdim da bih to barem donekle morao biti... oboje nikako ne može. Pa kad pričam o depresiji i anksioznosti... trebao bih još spomenuti da ne poznam nikoga normalnog, da nisam još upoznao osobu za koju bih vjerovao da ispunjava onaj ideal psihičkog zdravlja koji je čak i u kolektivnom simulakru tog nepostojećeg referenta više nego očigledno praktički neupotrebljiv. Ljudi oko mene sputani su okovima svoje sigurnosti, tromo pokušavaju pobjeći olujama koje ih gule i razvlače dok ih težina usidrene sigurnosti polako lomi. Drugi lete naokolo prepušteni vihoru i njihov smijeh se pretvara u urlik kad vjetar stane i oni počnu padati. A nitko ne umire od gladi, nitko ne umire od malarije, dizenterije, tifusa, tuberkuloze, kolere... vihor koji ih lomi, čupa i nosi je fantomski vjetar najveće od svih ljudskih zabluda... one o spasenju... one o blagostanju. Taj je fantomski vjetar je isti onaj vjetar koji plavi Bangladeš, vjetar koji je u najsmrtonosnijem ratu nakon 2. svjetskog rata, onom u istočnom Kongu, koji je trajao od 1998. do 2003. godine pobio 4 milijuna ljudi (niste nikad čuli za taj rat... ne, Ruanda je zasebna tragedija... ovaj rat je prošao potpuno neprimjetno), prašumski, dugi 'low intensity conflict', nošen istim tim fantomskim vihorom ljudske iluzije o pobjedi, o spasenju, o blagostanju... vihorom automatskog oružja i masovnog silovanja.
Rijeke automobila u suludim prometnim gužvama koje izaziva pojava sporadičnih kapi vode koja pada iz neba jednaka je po svojoj potpunoj bespomoćnosti kao i rijeka izbjeglica koje bježe pred metastaziranim građanskim ratovima koji su već konzumirali cijele generacije i uspostavili sebe kao jedino lokalno povijesno iskustvo.
Nitko od nas nije predviđen za ovo što nam se događa... u evolucijskom 'Blitz Kriegu' smo pokorili ono što nas je stvorilo i izolirali se širenjem pustoši oko sebe. Anatomski, fizički i mentalno, mi smo potpuno jednaki Homo Sapiensu koji je lutao livadama i šumarcima, skupljao plodove, vadio korijenje, krao jaja i lovio manje životinje... to je bilo prije 20 000 godina. A prije toga je trajalo 100 000 godina. Genetski smo potpuno neprilagođeni za udobne fotelje, konstantno fokusirani pogled na vrlo bliske i statične predmete, mekanu i visoko kaloričnu hranu, skoro potpunu fizičku pasivnost, stres koji nema na raspolaganju normalne mehanizme regulacije, iracionalan i sveprisutno stalan lagani stres koji se fizički manifestira na potpuno identičan način kao i strah... povišeni tlak, ubrzani puls, vazokonstrikcija, povišeni mišični tonus, živčana napetost, povlačenje krvi iz unutrašnjih organa u mišiće i mozak, usporena i poremećena probava, konstrikcija sfinktera, nesposobnost koncentracije, znojenje dlanova i širenje zjenica.
Agresivnost i iracionalnost su uvijek isti zajednički nazivnici socijalnog stanja izazvanog tim kolektivnim stresom, bez obzira na kulturu koja je oboljela od 'burn out' sindroma. Strah traži brza i jednostavna rješenja... nije bitno jesu li dugoročno upotrebljiva... traži se utjeha u spasu, kolektivno oslobađanje od straha kroz mahnito pobjedničko slavlje i lažni mir sigurnosti u blagostanju koje je definirano komparacijom sa onima koji to sebi ne mogu osigurati.
Strah je daleko najsnažnija emocija. Ništa se ne može suprotstaviti strahu ako on postane sam svoj uzrok. Mislite da je čovjeka koji je živio nomadskim životom, koji je iz dana u dan gradio svoje samopouzdanje samom činjenicom da je iz dana u dan isključivo vlastitim sposobnostima i vrlo bliskom suradnjom sa sebi vrlo bliskim ljudima uspijevao preživjeti opasnosti nama nezamislivo strašne... leopard u mraku... manevri lavica koje opkoljavaju... hijene koje samo čekaju u blizini... sunce, vjetar, kiša, hladnoća, glad, žeđ... drugi ljudi... drugi primati... paraziti... bolesti... pamćenje, pamćenje, pamćenje... nema pisma, nema kulture osim one usko primjenjene... iskustvo, učenje, vještina, rizik od ozljeda... pokušaji i pogreške... spontana i bezupitna solidarnost... briga o djeci... godine odgoja... ljubav... seks... trudnoća... mislite da je taj čovjek išao svijetom u strahu... mislite da je bio anksiozan... depresivan... da je imao visok kolesterol... stvarno mislite da je živio 30-tak godina? Žene su reproduktivno sposobne do kasnih četrdesetih... žive još desetljećima iza te, grubo evolucijski rečeno, potrebne životne dobi. Odakle naša sposobnost da živimo tako dugo ako ne iz našeg genetskog naslijeđa... naši su preci živjeli dovoljno dugo da vide svoje unuke kako odrastaju. A mi smo genetski identični njima samo uz jednu malu razliku... mi smo strpani u zoološki vrt. I tu nas izjeda strah. Depresija je pobjeda straha, straha koji više nema snagu da plaši pa tiho mrcvari.
Malo je bilo ljudi koji su znali i uspjeli našu bezizlaznu poziciju pretvoriti u nešto potpuno naše, nešto čime možemo uništiti naš strah i tu doživotnu borbu protiv straha proglasiti pobjedom zbog njenog motiva, ne zbog njenog rezultata.
'The only thing we have to fear is fear itself.' Borba protiv iracionalnosti straha, njegove zarazne i progresivno paralizirajuće prihvatljivosti kao univerzalne linije manjeg otpora, dekonstrukcija straha u sebi, oko sebe, među drugima, što dalje, širom svijeta... koliko je bilo ljudi koji su se upustili u tu potragu za svetim anksiolitičkim gralom... i kako su završili? Strah nas je i pomisliti.
Depresija, ona velika ekonomska koja je detonirala 1929. godine još uvijek se ne može ugurati u neki model koji bi je objasnio. Uzrok je teoretski nemoguće definirati. Šteta koja je nastala i nastavila nastajati trajanjem depresije se mogla i te kako kontrolirati. I kontrolirala se. John Meynard Keynes, uznemirujuće inteligentan čovjek, okrenuo je naopako kazan u kojemu je jedva primjetno krčkao strah na laganoj vatri 'brain dead' žive ekonomije i tu vatru rasplamsao uljem koje se već počelo smrzavati na površini ohlađene i strahom skorene ljudske potrebe za konstantnom borbom protiv viših sila, onaj skoro ugašeni plamen ekonomije koja je digla ruke od previše rizičnog preživljavanja i pasivno se spremala za konačni bankrot, laganu smrt, planuo je nahranjen šokom novog goriva, javnih radova, povećane državne potrošnje, poreznom refornom, deficitarnim financiranjem, gomilama ljudi koji su shvatili da nisu sami i da ona država koja bi ih ponekad pozvala da ginu za nju u ratovima može imati i druge namjene.
Danas su stvari puno drugačije. Moj strah od recesije podsjetio me na ona vremena kad je politički tjednik Danas vikao na potpuno artikuliran način da će raspad bivše države koji su forsirali srpski nacionalisti dovesti do dugogodišnjeg rata i etničkog čiščenja ogromnih razmjera. Svima je bilo jasno da se Bosna ne može podijeliti bez mora krvi. I ja sam tada to sa svojih 18 godina znao. Baš kao što i sad znam da vremena za pripremu kontrole štete nemamo baš puno, nemamo uopće puno. Imamo dvije godine maksimalno. A onda počinje vladavina straha, apsolutnog i neprikosnovenog straha.
Dobra stvar... ovaj Fevarin. Toplo ga preporučujem ama baš svima. Uh! Ne djeci nikako. Djeci će biti dovoljno da ne osjećaju strah kako zrači iz svake vaše riječi i širi se svakim vašim pokretom. Djeca znaju čemu strah služi... on signalizira opasnost. Pravu opasnost. Ako je nekoga istinski strah onda su to djeca koja žive u strahu iz kojeg ne mogu ništa naučiti.
Post je objavljen 06.12.2007. u 19:30 sati.