|
Ajde prvo da uvalim nekoliko citata da ne ispadne da je moje gledanje na ono što se naziva kršćanskom ljubavlju samo jedno izolirano bogohulje. Evo još nekih ljudi, ljudi koji su za razliku od mene skoro pa nedodirljivi osim ako ne dođe do paleža knjiga na lomačama u Goebelsovskom stilu. Idemo... in order of appearance...
'No s time se posve dobro slaže mogućnost jedne takve zapovijedi kao: Ljubi boga iznad svega, a svog bližnjeg kao samoga sebe. Jer ona kao zapovijed zahtijeva štovanje zakona, koji zapovijeda ljubav, i ne propušta proizvoljnu izboru da sebi ljubav napravi principom. Ali ljubav prema bogu kao nagnuće (patologijska ljubav) jest nemoguća, jer bog nije predmet osjetila. Ta ista ljubav prema ljudima moguća je doduše, ali se ne može zapovijedati, jer nije u moći ni jednog čovjeka da koga ljubi prosto na zapovijed. Tako je samo praktička ljubav ta koja se razumijeva u jezgri svih zakona. Boga ljubiti znači u ovome značenju rado izvršavati njegove zapovijedi; bližnjega ljubiti znači rado izvršavati svaku dužnost prema njemu.
(...)
Ovo razmatranje ne teži ovdje toliko za tim da se navedena zapovijed evanđelja svede na jasne pojmove, da bi se spriječilo religijsko sanjarenje u pogledu ljubavi božje, nego da se i neposredno točno odredi čudoredna nastrojenost u pogledu dužnosti prema ljudima, pa da se prosto moralnim sanjarenjem, koje zaražava mnoge glave, upravlja, ili da se ono, gdje je to moguće spriječi.
Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma
--------
'Koliko god je Bog otac, toliko sam i ja dijete. Ja još nisam stekao objektivnost nužnu da shvatim svoja ograničenja kao ljudskog bića, svoje neznanje, svoju bespomoćnost. Ja i dalje tvrdim, baš poput djeteta, da negdje mora postojati otac koji me spašava, otac koji me promatra, koji me kažnjava, otac koji me voli kad sam poslušan, kome laskaju moje hvale i ljuti se na moju neposlušnost. Sasvim je očigledno da većina ljudi, u svom osobnom razvoju, nije uspjela prevladati tu infantilnu fazu, i zbog toga se vjera u Boga kod većine ljudi svodi na vjeru u oca pomočnika – što je djetinjasta iluzija. Usprkos činjenici da su taj religijski koncept nadrasli neki od najvećih učitelja ljudskog roda, baš kao i manji broj drugih ljudi, on je i dalje prevladavajući oblik vjere.
(...)
Istinski religiozan čovjek, ako slijedi bit monoteističke misli, ne moli ni za što, i od Boga ništa ne očekuje; on ne voli Boga onako kako dijete voli majku ili oca; on je stekao poniznost shvaćanja svojih ograničenja, i to u tolikoj mjeri da o Bogu ništa ne zna. Bog za nj postaje simbolom koji je čovjek, na nekom nižem stupnju evolucije, izrazio totalitet svih ljudskih težnji, domenu spiritualnog svijeta, kraljevstvo ljubavi, istine i pravde. On posjeduje vjeru u načela koja predstavlja ''Bog''; on misli istinu, živi ljubav i istinu, i čitav svoj život drži samo utoliko što mu život pruža priliku da u još većoj mjeri razvije svoje ljudske sposobnosti – i teži mu kao jedinoj stvarnosti koja nešto znači, jedinom objektu vrijednom da bude ''prva briga''; on na koncu prestaje govoriti o Bogu – ne spominje mu čak ni ime. Voljeti Boga, ako bi se on uopće poslužio tim izrazom, značilo bi dakle težiti za postignućem potpune sposobnosti ljubljenja, za shvaćanjem što taj ''Bog'' predstavlja u čovjeku.
Erich Fromm, Umijeće ljubavi
(zanimljivo kako Fromm uvijek upotrebljava veliko slovo 'B' u riječi bog, dok Kant to ne radi. Daleko opširniji prikaz Frommovog gledanja na religiju, u prvom redu na judaizam i kršćanstvo, nalazi se u njegovim djelima 'Dogma o Kristu' i 'Bit ćete kao Bog'.
Što je Kant, u svojim poznijim godinama mislio o božjim predstavnicima na zemlji jasno je vidljivo iz ovog citata iz Metafizike čudoređa:
'Ako pak neke pobožne i vjerničke duše osnuju zakladu za vječna vremena kako bi zadobile milost što je crkva vjernicima obećava ukazati i nakon njihove smrti te kako bi molitvama, oprostima i pokorama sebi osigurale povoljnu sudbinu na drugom svijetu, kao što im naviještaju njezini sluge čija je to zadaća (svećenici), ako dakle osnuju takvu zakladu kojom stanovita zemljišta nakon njihove smrti postaju vlasništvo crkve, te se država djelomice ili čak cijela nađe u vazalnom odnosu prema crkvi, onda takva tobože zauvijek uspostavljena zaklada nipošto nije vječna, nego država, ako hoće, može odbaciti taj teret koji joj je crkva nametnula. – Jer sama crkva je ustanova koja se temelji na pukoj vjeri, pa kad a zahvaljujući prosvijećivanju puka nestane varke spomenutog vjerovanja, tada prestaje i na njoj zasnovana strahovita moć klera, te država sa punim pravom zauzima vlasništvo što ga je prisvojila crkva: naime zemljište koje joj je oporučno darovano...'
Kant je napisao Metafiziku čudoređa 1797. godine, osam godina nakon Francuske revolucije i iz ovog citata je sasvim jasno da on građanskoj državi daje za pravo da raspolaže imovinom crkve koja je prema njemu nije pravna institucija već 'varka'. Malo tko se u povijesti usudio tako radikalno napasti pravni integritet crkve, čak ni komunistički režimi nisu bili potpuno dosljedni u ovakvoj politici, a u ono vrijeme, jedan ovakav istup bio je tako opasan da je Kanta od sigurne smrti spasila samo njegova slava i njegova starost.
Pošto je taj ludi, čudni, genijalni čovjek koji nikad nije napustio rodni Koenigsburg moj najdraži povijesni lik, ne mogu a da ne napomenem kako u svojim moralnim spisima nikad ne upotrijebljava samo izraz 'ljudsko biće' ili 'čovjek' već redovito koristi termin 'umno biće'... što svoje puno značenje dobija kad se prouči rečenica iz Kritike praktičkog uma:
'U cijelom se svijetu sve što čovjek hoće i nad čime ima vlast može upotrijebiti također naprosto kao sredstvo; samo je čovjek, a s njime i SVAKO UMNO BIĆE, svrha sama po sebi.'
Koje bi to bilo 'umno biće' koje postoji uz čovjeka... pitate se misleći o tom luđaku koji je zagledan u zvijezdano nebo iznad sebe, luđaku koji je postavio i danas važeću Kant-Laplasovu teoriju nastanka solarnog sustava i prvom čovjeku koji je, ugledavši zvjezdane maglice kroz teleskop, iznio hipotezu da su to možda drugi 'svemirski otoci', skupine milijardi zvijezda baš kao što je to i naš Mliječni put, samo beskrajno daleke... druge galaksije. Zar jednom takvom svestranom umu ideja ekskluzivnosti postojanja 'umnog bića' samo na našoj planeti nije bila barem upitna?
---------
'Jedini način da se postigne to ukinuće , da se prekine lanac zločina i kazne/odštete, jest taj da se zauzme stajalište krajnje spremnosti za samoponištenje. A LJUBAV, u svom elementarnom smislu , nije ništa drugo nego jedna takva paradoksalna gesta prekidanja lanca odštete. Zato je drugi korak usredotoćiti se na užasnu snagu onog tko prihvaća i provodi svoje poništenje – Krist nije žrtvovan od drugoga i za drugoga, nego je žrtvovao samog sebe.
(...)
Kako je Boris Groys nedavno istaknuo, Krist je prvi i jedini potpuni ready-made Bog u povijesti religija: on je potpuno čovjek i time nerazlučiv od drugih običnih ljudi – u njegovoj tjelesnoj pojavi nema ničega što bi ga učinilo posebnim slučajem. Zato na isti onaj način kao što Duchampov pisoar ili bicikl nisu umjetnička djela zbog svojih inherentnih svojstava već zbog položaja na koji su postavljeni, tako ni Krist nije Bog zbog svojih inherentnih ''božanskih'' svojstava, nego zbog toga što je upravo kao potpuni čovjek Božji sin. Zato pravo kršćansko stajalište a propos Kristove smrti nije melankolična privrženost njegovom pokojnom liku, nego beskrajna radost: krajnji je obzor poganske Mudrosti melankoličan – naposljetku se sve vraća u prašinu i stoga se čovjek mora naučiti distancirati, odreći želje – nasuprot tome, ako je ikad postojala religija koja NIJE melankolična, onda je to kršćanstvo, unatoč lažnom prividu melankolične privrženosti Kristu kao izgubljenom objektu.
Kristova je žrtva zato, radikalno gledana BESMISLENA: ona nije čin razmjene, nego suvišna, ekscesivna, neopravdana gesta, čija je svrha da pokaže Njegovu ljubav prema nama, palim ljudima. (...) Krist ne ''plaća'' za naše grijehe – kako jasno kaže sveti Pavao, baš je ta logika plaćanja i razmjene ono što na neki način jest grijeh, i ulog Kristova čina jest da nam pokaže kako je lanac razmjene moguće prekinuti. Krist ne iskupljuje čovječanstvo time što plaća za naše grijehe, nego time što nam pokazuje da se možemo probiti van iz zatvorenog kruga grijeha i plaćanja. Umjesto da plati za naše grijehe, Krist ih doslovce BRIŠE, on svojom ljubavlju retroaktivno ''čini da ne budu''.
Slavoj Žižek, O vjerovanju – nemilosrdna ljubav
Eto, ovo je dokaz da sam ja samo amaterski plagijator i ako koga treba kamenovati kamenujte Žižeka!
Sada već mogu krenuti prema onome svome groznome formuliranju biti ljudskog postojanja uopće, odgovoru na ono nesretno pitanje koje nas je i učinilo ljudima.
|
