Ne znam koliko je pametno ovo pisati ovako 'na otvorenom' pošto je ovo osnova jednog bestsellera... na polju 'self-help' literature gotovo je zajamčen kultni status ovoga što će, u kratkim crtama (ha ha), uslijediti... a istovremeno bi ovo mogao biti temelj jednog potencijalno vrlo uspješnog pristupa u političkom 'consultingu'... ne znam jeli to baš izraz koji opisuje posao onih ljudi što vode političke kampanje i pišu govore političarima u zemljama gdje je politika u rukama stručnjaka, a ne prepuštena glavonjama kojima je jedina svrha da ih nakom izbora zavežu u nekom zakonodavnom oboru.
Dakle, primjenljivost teksta koji slijedi seže od pojedinca, svojim životom kao balastom postojanja pomalo zdrobljenog pa sve do visina Olimpa na kojem postoje oni koji donose propise i standarde za balaste kojima izražavaju svoju božansku moć dok penetriraju u zdrav mozak sebi podređenima.
Pisao sam u donjim postovima o 'ljubavi' u njenom, kritički-brutalnom izrazu revolucionarnog kršćanskog svjetonazora, pisao sam o demarkaciji kao jedinom smislenom izrazu filozofije (ovo je osobni stav!) u današnje vrijeme, a i u većem dijelu povijesti uopće. 'Znam da ništa ne znam.' začetak je tog teškog i 'pasivnog' Weltanschaunga koji su prezirali i preziru mnogi.
Zašto?
Pisao sam i o problematičnosti tog pitanja, barem mislim da jesam... njegovo pravo da postoji a priori uspostavilo je (zahtijevom) temelje onoga na što to pitanje ne može proširiti svoju jurisdikciju... da bi se opravdao zahtijev za a priornim 'Zašto?' moralo se uvesti opravdanje tog zahtijeva na koje baš to a priorno 'Zašto?' nema pravo upita.
Nego... zašto? Zašto su brutalna i ultra-racionalna ljubav te smisao ljudskog mišljenja samo da uklanja u stranu zastranjenja ljudskog mišljenja tako nevoljene, ismijavane, omržene i progonjene kroz povijest? Tu je pitanje 'Zašto?' već na svom terenu.
Zašto ljudi ne vole ideju da se u njihov motivacijski proces nikad ne smije uplitati dobronamjerni bog čiju ljubav oni svojom voljom samo izvršavaju (uz nadnaravnu zajamčenost nagrade barem na onom svijetu)?
Zašto im je neugodna pomisao da je njihova volja stalno, ali baš pri svakoj odluci, tako sklona krivom (nemoralnom) izboru da je onaj genijalni Čovjek, koji je postavio temelje 'ljubavi' u njenom brutalnom, najužem transcendentalnom smislu, u svoju genijalnu molitvu, (molitvu koja nije glavna nego JEDINA, molitva kojom se zamjenjuje svo ono jalovo ritualno nabrajanje) stavio 'i ne uvedi nas u napast', kao izraz potrebe stalne borbe protiv 'zla'.
Zašto ljudi tako lako prigrljuju mazohističku ideju da su po svojoj prirodi griješni i da neće nikad biti ništa više od griješničkog stada koje od klanja vlastite im savijesti (tu je već riječ o patološkom osjećaju grijeha, ne racionalnoj savijesti) može spasiti samo dobri pastir koji je iz ljubavi prema njima žrtvovan od strane više sile i samo pod njegovim, krivnjom podstavljenim, plaštom beskrajne milosti, ti griješnici mogu doći bogu pred oči, a da ih ovaj ne baci u kotao pun kipućeg gnoja... zašto je tako lako pristati na griješnost koja je bitno određenje ljudskog bića uopće i pasivno prepuštanje božjoj milosti koja će jedan takav osjećajem krivnje prožet život ipak, uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti i priznanje krivice na samoj samrti, pomilovati i odložiti ga u posebno skladište, među ostali 'škart' svetosti, u raj. Zašto?
Zašto je daleko teže prihvatiti pogled na život kao infinitezimalni niz mogućnosti izbora, niz odluka koje sve do jedne naginju grijehu i zlu, ali ne zbog urođene ljudske griješnosti, griješnosti od koje čovjek ne može pobjeći, nego zbog sklonosti lakšim rješenjima, sklonosti analgetskim stosmislenim odgovorima umjesto onih nedvosmisleno bolnih iskrenih, sklonosti izbjegavanja brige o drugim ljudima tijekom postizanja vlastitih ciljeva... zašto je tako teško 'grijeh' prebaciti sa mazohističkog bitnog određenja sebe na pogrešno motivacijsko određenje svake pojedine odluke u životu?
Zašto je lakše biti zao po svojoj naravi... neizlječivo, stalno i zauvijek... nego da 'zla' bude samo odluka, pojedini izraz volje, ponovljiv i svaki put otvoren za 'izbjegavanje napasti' i izbavljanja od 'zla' dok nam 'kruh naš svagdanji daju DANAS'... iznova i iznova, ovdje i sada, u ovom, BAŠ OVOM trenutku definiranom ljudskom odlukom, odlukom koja ne mora biti zla ni griješna već svojom dobrom namjerom čovjeka na trenutak oslobađa od sklonosti da bude zao i učvršćuje ga u njegovoj eventualnoj namjeri da ustraje u prkošenju iskušenjima najobičnijeg životinjslog 'default' oblika ponašanja. Zašto se tako teško sa svojom griješnošću boriti iz odluke u odluku, cijeli život, preispitivajući svoje motive iznova i iznova, ovisno o promijeni okolnosti koje se nužno stalno mijenjaju... zašto je tako teško pristati na blisku pratnju svoje savijesti kroz svaki trenutak svog života i uz njeno strogo ukazivanje na brutalno jasne kriterije pri donošenju odluke, tog izraza ljudske volje, pobijediti svoju sklonost 'zlu', svoju sklonost 'user friendly' odlukama, pobijediti samog sebe u igri u kojoj si sam ti postavio ta stroga pravila, teškoj igri koja ne predviđa pobjedu, ne obećava nagrade, ne osigurava užitak, ne sugerira čak ni puko biološko preživljavanje... igri koja se igra zbog igre i svako pitanje tipa 'zašto je uopće igrati?' od iskrenog igraća biva previđeno bez osvrtanja. Zašto je to tako teško? Provesti život pod prismotrom (Žižek bi rekao) krvnika koji tjera na bolno tešku prisutnost i svjesnost sebe u odnosu na svijet oko sebe i kroz odnos sa svijetom oko sebe... zašto je to teško... priznati da svaka odluka mora biti KONTROLIRANA jer je čovjek sklon ŠTETNIM odlukama?
Zašto je KONTROLA ŠTETE tako teško prihvatljiva i neprimamljiva opcija kad joj se kao konkurentna pojavi ideja RASHODOVANJA ŠTETE kao izraza bespomoćnog stanja, stanja u kojem urođeno oštećenje griješnosti samog bića svaku njegovu odluku nema čime prosuditi jer bitno određenje griješnog stvorenja jest njegova nemogućnost da i u jednom trenutku bude išta više od toga - pasivnog griješnika koji se oslobođen brutalnog tereta savijesti.
Zašto? Zašto je KONTROLA ŠTETE tako teško prihvatljiva?
Zbog propagande kapitalista i inih zlotvora, hi hi hi hi... ne, ne šalim se.
Nije teško nastojati biti dobar.
Nije čak ni bez svojevrsne nagrade (tu Žižekov 'superego-krvnik-dželat pada u vodu), nagrade koja nema motivacijski upliv. Nije ni nužno brutalna ta stalna prisutnost savijesti... čovjek mora birati što može, a što ne može promijeniti... čovjek mora donositi odluke u kojima je njegov osobni mentalni integritet stvar izbora; odluka da čovjek izludi samog sebe inzistiranjem na moru jada i boli oko njega kao jedinog izbora pogleda na svijet je nemoralna, čovjek na svoju savijest ne mora gledati kao na 'telekran' iz Orwellove 1984.-te, ona može vremenom postati vrlo koristan suputnik, pogotovo ako čovjek ima sreću pa je rođen u društvu u kojem ima još takvih pojedinaca, pojedinaca koji nastoje biti dobri...
Nikad nije bilo lakše biti dobar nego danas u društvima razvijenog svijete, nikad nije bio manji rizik da će vas razapeti ako im kažete da su banda lopovska, podrepci i krpelji bez obraza i časti.
Nikad nije bila tako javno izražena odbojnost prema ulozi 'urođenog griješnika', mazohizmom svog paralizirajućeg samosakaćenja, zauvijek od osobne savjesti iskupljenog pojedinca, pojedinca koji propušta mogućnost samorealizacije kao slobodnog kroz uspostavljanje internaliziranog, autonomnog moralnog sustava.
Nikad prije nije bila dostupnija i tako obilno interpretirana ideja o slobodnom individualcu koji svoj osobni integritet ostvaruje kroz stalnu prisutnost i stalnu aktivnost tijekom svog postojanja, stalnu svijesnost da je izbor njegovih odluka njegov izbor... možda ostvarenje tih odluka nije objektivno moguće, možda nije vjerojatno... to nije bitno... bitan je izbor odluke, radnja kao njeno ostvarenje je drugi par rukava.
Nikad prije nije KONTROLA ŠTETE, ta ljubavlju nametnuta demarkacija između dobrog i lošeg kao konačnog kriterija/motiv u procesu donošenja osobne odluke... nikad prije nije bila tako popularana, prihvaćena kao standard pristojnosti i zdravog razuma, hvaljena, propovijedana (II Vatikanski koncil) i življena životom tako velikog broja pojedinaca. Naravno, govorim o apsolutnim brojkama.
Zašto se onda ipak tako teško prihvaća KONTROLA ŠTETE kao smisao ljudskog postojanja, izražena kroz ljudsku aktivnost tijekom svog postojanja?
Evo trivijalnog odgovora...
Zbog zbog već spomenutog 'radikalnog zla', te ljudske sklonosti da izabere za sebe lakši put, ali na račun svog bližnjeg... ili da izabere za sebe lakši put u ovom trenutku, ali će zbog tog izbora u doglednoj budućnosti biti primoran na mnogostruko teži put...
Zbog sveprisutnosti te ljudske sklonosti (koja se u okolnostima razvijenih suvremenih društava slobodno može nazvati lijenošću, bezobrazlukom i obijesnom autodestrukcijom).
Zbog agresivnog etiketiranja aktivno-pristojnog ponašanja kao opasnog za društveni ugled, opasnog za društveni status, opasnog za mentalno zdravlje, uzaludnog trošenja vremena na ne-trošenje(trošak propuštenih propuštanja), kao konformizmu nepopularnog i infantilno naivnog ponašanja...druga krajnost je kad se aktivna pristojnost prikazuje kao nešto ekstremno teško i inzistira na jedino takvom 'pravom' pristojnom djelovanju (veličanjem pojedinaca koji su izabrali vrlo dosljedne i vrlo zahtijevne izraze vjernosti svojoj savijesti, na primjer Majka Tereza, žena čiji primjer s jedne strane nadahnjuje jer jasno označuje dosege predanosti u kojima nema ni trunke tračka mazohističkog izigravanja žrtve, ali isto tako lako može i obeshrabriti jer vlastita moralna neadekvatnost pred jednim takvim autoritetom više je nego očigledna (evo ga Žižekov 'krvnik').
'Biti dobar' nikad nije bilo stvarno 'in', ima situacija kad je 'biti dobar' nešto najpoželjnije na skali vrijednosti tog trenutka ili mjesta... ali 'biti dobar' je nemoguće! Čovjek ne može 'biti dobar', baš kao što ne može ni biti zao... čovjek tek može nastojati da bude dobar i u trenutku donošenja svoje odluke iskreno vjerovati da su mu motivi bili dobri... i to je to!
A ako je 'biti dobar' rijetko bilo 'in'... 'nastojati biti dobar od jedne odluke do druge, bez prava da se ikad itko smatra dobrim' – e to stvarno nikad nije bilo 'in'.
A kad nešto takvo još i nazovete KONTROLA ŠTETE... onda to zasigurno ima zajamčen fijasko u bilo kakvom obliku standardnog populariziranja kanalima distribucije uvriježenih poželjnih modela ponašanja.
'It's a Wonderful life' sa Jamesom Stewartom, kultni film koji se prikazuje svaki Božić, jedan je od rijetkih masovno popularnih pamfleta KONTROLE ŠTETE koji je uspio... ali pogledajmo ga sad, izvučenog iz Rooseveltovog povijesnog konteksta i postratne idealističke inercije... osim što je trivijaliziran prigodnim terminom uz pečenu tuku... nema baš puno dodirnih točaka sa današnjim društvom... U JEBOTE... pa zar tamo Stewart ne daje zajmove za izgradnju kuća, bez puno instrumenata osiguranja (subprime mortgages), zar nedostatak likvidnosti ne dovodi do 'bank run' fenomena i skoro do propasti njegove mortgage lender banke (Northern Rock)... brrr, kao da sam dirnuo u nešto sveto :), POVLAČIM SVAKI NAGOVJEŠTAJ TRIVIJALNOSTI!!!
Elem... priča je skroz jednostavna... čovjek je sklon pogrešnim odlukama (u moralnom smislu) i sve čemu se može i smije nadati jest KONTROLA ŠTETE koju će u suradnji sa svojom savješću provoditi cijeli život... nikad neće postati dobar, nikad neće moći bez kontrole jer je šteta neizbježna i čovjek nema pravo očekivati izostanak svog štetnog djelovanja... bilo na sebe, bilo na svoje bližnje, bilo na svijet oko sebe...
KONTROLA ŠTETE... to je sve čemu se pošten čovjek može nadati.
A kako takvo nešto prikazati bez instant reakcije 'mijenjanja programa' od strane onoga komu se to pokušava prikazati... e to ću ja napisati u svojoj bestseller self-help knjizi:
'KONTROLA ŠTETE – prolegomena za svaku buduću samopomoć'
Post je objavljen 31.12.2007. u 06:19 sati.