'Da bi smo se naučili koncentraciji moramo prije svega, koliko je god to moguće, izbjegavati trivijalne razgovore, što će reći, razgovor koji nije istinski. Ako dvoje ljudi razgovara kako raste stablo koje oboje poznaju, ili o okusu kruha koji su oboje upravo jeli, ili o zajedničkim doživljajima na poslu, takav razgovor može biti relevantan, pod uvjetom da oni to o čemu razgovaraju i doživljavaju, te da se time ne bave na apstraktiziran način; s druge pak strane, razgovor se može voditi i o politici i o religiji pa da ipak bude trivijalan; to se zbiva kad dvoje ljudi razgovara u klišejima, kad ne stoje s čitavim srcem iza onoga što govore. Ovdje bih trebao dodati da nije dovoljno izbjegavati trivijalne razgovore, već da je podjednako važno izbjegavati i loše društvo. Pod lošim društvom ja ne podrazumjevam samo ljude koji su opaki i destruktivni; njihovo društvo treba izbjegavati zato što je njihova sfera otrovna i opasna. Ali ja mislim također i na društvo zombija, ljudi kojima je duša mrtva, iako im je tijelo živo; koji čavrljaju umjesto da govore, i koji kliširana mišljenja umjesto da misle. Pa ipak, izbjeći društvo takvih ljudi nije uvijek moguće, a nije čak ni nužno. Ako se ne ponašamo na očekivan način – to jest ako ne posežemo za klišejima i trivijalnostima – nego smo u općenju izravni i ljudski, počesto ćemo otkriti da takvi ljudi mijenjaju svoje ponašanje, u čemu često pomaže i iznenađenje stvoreno šokiranošću i NEOČEKIVANIM.'
Erich Fromm, Umijeće ljubavi.
'NEOČEKIVANO' sam ja kapitalizirao. Ja u svojim razgovorima imam nultu toleranciju prema trivijalnostima i 'small talk' eskivacijama. Ja u takvim situacijama pribjegavam 'shock' terapiji koja vrlo često ostavlja sugovornike u uvjerenju da sam ja greška u urednom i pravilnom tkanju socijalnog tkiva. Sama ideja da nešto po svojoj prirodi tako očigledno organsko kao što je socijalna komunikacija može biti prostom tkanju slično po svojoj 'urednosti i pravilnosti' meni je nepodnošljiva. Ali ja sam izuzetak koji potvrđuje pravila (to je izraz koji ću još spominjati i detaljno objasniti sav njegov licemjerno podmuki zdravorazumski prizvuk), dakle 'feler'. Evo još malo Fromma...
'Oni psihičko funkcioniranje svojih roditelja i rođaka, ili društvene skupine u kojoj su rođeni, uzimaju za normu, i dokle god od nje ne odstupaju osjećaju se normalnima i nimalo ih ne zanima zapažanje ničega. Tako, primjerice, mnogi ljudi nikad nisu vidjeli nikoga obdarenog ljubavlju, ili integritetom, ili hrabrošću, ili koncentracijom.'
Ono NEOČEKIVANO koje ja tako često koristim u svojoj komunikaciji sa ljudima, nekad čak i kao sami uvod, vrlo... u stvari redovito, ima za posljedicu da me ti ljudi odbace kao uopće relevantnog sugovornika ili uopće relevantni socijalni entitet. Takvi ljudi izbjegavaju svaki daljnji kontakt sa mnom jer smatraju da bi to bio iskorak iz njihovih normama normalnosti propisanih obrazaca ponašanja.
Da sam jedan od njih, takvu reakciju bih vrlo brzo shvatio kao socijalnu kaznu i prilagodio svoje ponašanje njihovom, trivijalizirao svoju ekspresiju, filterom konvencije osiromašio svoje impresije, postao – pazite sada - ETIKETIRAN SVOJOM TRŽIŠNOM VRIJEDNOŠĆU, i polako ali sigurno postao sudionikom tog jalovog socijalnog prometa.
Ukratko, prodao bih se za sitne novce. Da živim u Malawiju i da mi želudac probavlja samog sebe, možda bih na to i pristao. Da imam dijete u Malawiju kojem želudac probavlja samog sebe, pristao bih na bilo što što se od mene očekuje. Ali, na moju veliku sreću, ja ne živim u tako očajnim okolnostima pa mogu sebi priuštiti i malo osobnosti u socijalnim interakcijama.
Evo još malo Fromma, opet vezano za nešto o čemu ću pisati, a gotovo nitko to neće pročitati... ljubav prema bogu i ljubav uopće.
'Budući da se od čovjeka očekuje da najvišu istinu pronađe u pravoj misli, glavno je težište prebačeno na misao, iako se smatra da je važno i ispravno djelovanje. U religijskom je to razvoju dovelo do formuliranja dogmi, beskrajnih raspri o dogmatskim formulacijama, te nesnošljivosti prema 'ne-vjerniku' i heretiku. To je nadalje dovelo do isticanja 'vjere u Boga' kao glavnog cilja vjerskog života. To, dakako, nipošto ne znači da ne postoji i shvaćanje da čovjek treba živjeti ispravno. Pa ipak, čovjek koji vjeruje u Boga – čak i ako ga ne živi – osjeća se superiornim onom koji živi Boga, ali u njega ne 'vjeruje'.
Tako... pola Božića... ili jedanaest i pol dvanaestina Božića... jebe mi se za to. Moj (amo ga zbog dosljednosti teksta nazvati tako) bog kotrlja se u periferiji mog postojanja, nikad fokusu moje spoznaje dohvatljiv, ali tako bezuvjetno i nužno prisutan ,da me val njegove siline nosi gutajući i meljući u plodnu amorfnu materiju sve trivijalne forme koje za sebe oholo uzimaju pravo misliti da su išta više od suhog lišća na grani stabla koje je mirno ušlo u još jednu zimsku hibernaciju.
Post je objavljen 12.12.2007. u 17:58 sati.