La grande bellezza

petak , 14.03.2014.

Jeste li gledali film La grande bellezza? U njemu glavni lik stalno traži, luta Rimom, u potrazi za velikom ljepotom. I uz svo bogatstvo grada, uza svu umjetnost kojom je okružen, uz sav novac koji ima, jedino što mu na kraju ostaje stalno, jest ljubav iz mladosti, ta jedna jedina prava ljubav. Za njega, ona je to. La grande bellezza. Ona, u sutonu ljetnog dana, uz more.
Svi tražimo nešto. Naš vlastiti smisao. Cilj. I što više razmišljamo, više se gubimo u potrazi. Analiziramo ljubav. Očekujemo da ona bude onakva kakvom je mi zamišljamo. Filmskom. Bajkom. I idealiziramo nešto iz prošlosti. Staru ljubav s kojom stvari nikad nisu bile konačne. Niti vječne. Kad smo se zaljubili tada, nismo tražili. Nismo idealizirali, niti razmišljali o tome. Samo se desilo. A kad je prestalo biti, mi smo našli milijun 'ako'. Milijun 'da smo'. Milijun 'da nismo'. I nakon toga, više nismo bili spremni ni na što novo. Stalno vraćanje u prošlost. Stalno razmišljanje kako se može desiti bilo što, al samo je ta osoba prava.
E pa, dosta mi je. Dosta mi je Balaševićeve istine. Sve prave su ljubavi tužne. Kako da nisu. Ne želim više biti dio toga. Odbijam. Ljubav ne može biti tužna. Onog trenutka kad ljubav postane tužna, znači da je netko nekoga povrijedio. A to nije napravio iz ljubavi.
Želim vjerovati da ljudi vjeruju da mogu biti sretni, da je to naša svrha na Zemlji. Ljepše je biti sretan nego nesretan. Zašto onda tako često uživamo u nezadovoljstvu? Jel to naše opravdanje? Dosta mi je.

Odbijam stalno negirati sadašnji trenutak.

Moja grande bellezza je sad.