O oblacima, mom geniju, svađama, i o tome koliko smo mi žene glupe

četvrtak , 06.03.2014.

Kako su oblaci danas kul. Baš zanimljivo izgledaju, onako, neuobičajeno. Nego, nisu oblaci ono o čemu sam tila pričati, samo, prekul su, a meni, kao i svim piscima genijima, pogled redovito odluta kroz prozor, onako zamišljeno, a ako kojim slučajem vidim iole nešto što malo odudara, mašta podivlja, i tako. Al dobro, dosta o mojoj genijalnosti i maštovitosti. Ono što sam tila ispričati je to da sam prošli vikend išla u Veneciju sa dvi prijeteljice, i dečkom od ove jedne. I sad, baš sam se zapitala, kolike su granice naše ženske tolerancije i dokle naše opravdavanje i slijepo viđenje situacije sa muškarcima može ići. Mislim, svima se desi, u ovom ili u onom trenutku, da veza prestane biti ono što bi trebala, ali nekako, stalo ti je do te osobe, toleriraš, svađaš se, miriš, i ljudima vani je jasnije nego vama dvoma da sve to skupa nema smisla.

Ali zanimljivo je dokle to sljepilo može ići, znate. To slijepo toleriranje i umanjivanje lošeg u pravom stanju stvari. Znači, nas četvero u Veneciji, sidimo u kafiću, na Muranu, štoviše. Prekrasan kišni dan, skoro pa poplava. I tako, naručili mi kave, a M., djevojka od J., naruči dva kolača, znate one suhe kolače, s marmeladom ili orasima. J. je također probao kakvi su ti kolači, i jedan mu je bio dobar, a drugi mu je bio, ni manje ni više, nego smeće. M. taj kolač nije bio smeće, nego, ono, u redu. I to mu je rekla, kao odgovor na ono njegovo, zašto je ona to naručivala, da je to smeće, i da što nije mogla naručiti kavu kao i svi mi. Dakle – nas dvi druge smo morale slušati punih dvadeset minuta svađu između njih dvoje, u kojoj je jedino bilo riječ o tome zašto ona neće da prizna da je on u pravu kad kaže da je kolač smeće i da mu namjerno ide u kontru. Pazite, govorimo o mirnim ljudima, ne o paru koji je sklon nekim divljaštvima, ni u društvu, ni općenito.

A zamislite sad ovo. Šetali smo gradom satima, i na kraju su nas baš onako noge bolile, i leđa. Godine su to, jebi ga, a M., ona baš ima problema s kičmom, ima skoliozu, i baš se osjećala loše. I krenemo mi tako prema stazione di treno, a M., onako najnormalnije, uhvati pod ruku A. Znači, nije uhvatila njega pod ruku, nego svoju prijateljicu, koja joj je tog momenta bila najbliža, da joj bude lakše hodati, i da bude pod kišobranom. On je, zamislite, teatralno hodao bez kišobrana kilometrima ispred nas, u vlaku je sjeo skroz sa strane, ona sila do njega, što će, pita ga da što mu je, on joj to kaže, da zašto nije njega uhvatila pod ruku nego nju, i sad, naravno, mi to nismo znale, nego nam je ona posli rekla, a kad smo izašli iz vlaka, skoro fulajući stanicu zbog njih, ja se okrenem da vidim jel idu iza nas, kad ono, on briše suze.
Ako petkom ona izađe na piće s nama, ili s ikim, on joj šalje poruke tipa, da on to ne može, da se cili izdeprimira kad ona izađe bez njega van, bla bla bla... al sve ono, na način izazivanja grižnje savjesti, bez neke svađe, samo ta njegova otužna spika di on jadan to, eto, ne može.
Uglavnom, ja sam joj rekla da zbilja mislim da mu treba psihijatar. Ovdi su samo rijetki primjeri tih situacija. Problem je to, što je kod ovog tako jasno da su u pitanju psihički problemi, a opet, njima dvoma to ništa ne izgleda kao toliko velik problem da zbilja potraže stručnu pomoć. Pa ako je ovako jasna situacija partnerima nejasna, kako će tek biti onima koji su, ajmo reći, normalni? I sad ti budi pametan.

Stvar je slijedeća, a to sam naučila u prošloj vezi. Kad se veza pretvori u nezadovoljstvo, one rijetke situacije sreće ne bi trebale biti nešto što partnere drži zajedno. Kakav je smisao veze ako ljudi nisu sretniji zajedno, nego jedno bez drugoga? Svađe uvik postoje, i zdrave su, dok god su smislene. Al kad ti imaš poremećenog egocentrika koji te manipulira samo zato jer ne želi biti sam, ili iz ko zna kojih sebičnih razloga... Dokle smo mi žene u stanju ići dok nam ne prekipi?

Brate mili, baš smo glupe.