ljubav, i svi mi koji ju ne poznajemo

petak , 06.07.2012.

Zašto je nama ljudima, ovakvima kakvi jesmo, uvijek bitnije ono što nismo imali od onoga što zapravo imamo? Upravo sjedim i slušam muziku, onako, ljubavne rock balade, u kojima se nekako pronalazim otkad pamtim, još od vremena kad nisi znao ni što je poljubac, a kamoli nekakva ljubav. A ja još uvijek, u svojoj tridesetoj, u nekakvoj stabilnoj vezi, pomislim na prošlost, na stvari koji su mogle biti a nisu, i u svojoj glavi stvaram lažne slike o veličini te davne zaljubljenosti. Svi mi imamo barem jednu osobu u životu koja nas je zbilja pomela, priznajte. Znate, ono s leptirima, ludom zaljubljenošću, kemijom, suzama i svime što ide s tim. I uz sve te strastvene emocije, tu osobu nikad nismo doista imali. Kad je kozmička kemija između dvoje ljudi u pitanju, stvari kao da ne mogu ići glatko. Ljutiš se, bjesniš, udaljavaš se, a onda opet vraćaš toj osobi, i ona to isto radi tebi, i tako stvrate začarani krug, koji počne voditi više mržnji nego ljubavi, i vi završite na ''bezveznom zdravo i kimanju glavom, i sve što već sleduje''. I prođu godine i tebi više nije stalo, al opet, svako toliko misli ti se vrate na tu osobu, i uvijek se baš ta osoba stavlja na nekakav pijedestal prave ljubavi, i kad čitaš poeziju i kad slušaš glazbu i kad god si u nekakvom patetičnom raspoloženju u kojem ideš uzdizati svoje emocije na razinu onih u pjesmama, tim savršenim pjesmama koje pjevaju o njoj koja je jedna i jedina, a ne mogu bit zajendno, pjesmama koje veličaju tugu u ljubavi. Jesu li one krive za ludilo u nama? I svi oni romani, tužni romani bez happy enda, koje nakon što ih pročitaš ostaneš pod dojmom koliko je ljubav dvoje glavnih likova velika, a ne može se ostavariti i onda, valjda, u svojoj glavi staviš sebe i tog nekog svog, i pomisliš kako je vaša ljubav također bila velika, a se njije mogla ostvariti, i onda sam sebi uobražavaš kako znaš što znači voljeti i kako si i ti imao nešto veliko u životu, kao ovi u knjigama i pjemama. A zapravo, kad razmisliš, ta priča iz naše prošlosti, naše tihe patnje, ne bi ni bile to, da su te veze funkcionirale. Da smo odmah dobili što smo htjeli. U najboljem slučaju, taj netko ostao bi ti u lijepom sjećanju kojeg ćeš se rado sjetiti, nasmiješiti se možda pritom, al bez nekakvih dubokih emocija. I zašto nismo u stanju veličati one prave stvari, koje imamo sad, i s kojima smo zadovoljni, mada ih uzimamo zdravo za gotovo i ne razmišljamo o njima? Jesmo li mi ljudi, zemljska bića, tolika roba s greškom, da samo loše primjećujemo, i samo nas nešto što je nedodirljivo, nedorečeno, čini živima?

Koliko smo zapravo sebični, pitam se. Naše zadovoljstvo bilo bi potpuno onog trena kad nešto neuhvatljivo dobijemo, al tada to više nije neuhvatljivo, već stvarno, prisutno, i više nam ne bi bilo zanimljivo, i onda to više nije ona ista ljubav, uzvišena i moćna, iz pjesama i knjiga. To postaje nešto obično, normalno, nešto što ćemo uzeti zdravo za gotovo i o čemu nećemo stvarati previše filozofije. A ljubav, bilo kakva, ljubav prema svijetu uopće, trebala bi biti sve, samo ne sebična. Jedna tako jednostavna emocija, tako jednostavna riječ, tako divna, i tako nemoguća. Što nam to ne dopušta da širimo ljubav, da jednostavno volimo, da se prepustimo tome na najobičniji mogući način, bez velike pompe, i uživamo u uzvišenosti upravo te činjenice? Zašto nam treba tuga? Kad razmisliš, ispada da mi zapravo uživamo u patnji. Tražimo je, želimo je. Mora da je tako. Mi ljudi, jedna smo jako izgubljena bića. Ne znamo se ponašati. Ne znamo voljeti. Ne usuđujemo se osloboditi osjećaje jer nemamo povjerenja jedni u druge. Bojimo se. Pojam slobode ljudskog roda ne postoji, a jedini razlog za to je upravo naš sveprisutan strah. Strah da ćemo biti povrijeđeni. I onda kolektivno, postajemo ovo što jesmo. Mizerna mala bića, prestrašena dok ne umremo. Ono što nas održava samo su povremeni trenuci sreće i zadovoljstva kojima zakamufliramo tužnu i prestrašenu srž našeg bića. Oćemo li ikad naučiti cijeniti prave vrijednosti i hoćemo li ikad naučiti voljeti, iskreno, jednostavno, postojano, poput rijeke koja teče, mora, stabala, mjeseca i zvijezda, poput svemira u njegovoj savršenoj ravnoteži?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.