Sorryman

utorak, 26.12.2006.

Obavijest

Objavili su me u BKG.
Već vidim vijesti:
VANDALSKI ČIN
Nepoznata skupina vandala ugasila je lomaču na kojoj su gorjela izdanja Balkanskog književnog glasnika!
Počinioce gnjusnog gašenja linčovala masa.

Na svu sreću ne izdaje se u papirnom obliku.

ponedjeljak, 25.12.2006.

Božićna priča

Bilo je to onda kada se mama vratila po mene da me spasi od jadno i nesretnog djetinjstva koje sam proživljavao s mojim ocem. Imao sam pet godina. Došla je i odvela me bez da je i primijetio. Zatim smo živjeli od alimentacije koju je sudskim putem si uspjela osigurati.
Brzo sam shvatio da se nije vratila radi mene. Ostala je bez para i trebao joj je siguran izvor prihoda. A nije to niti sama smislila - nagovorio ju je neki probisvjet s kojim je živjela u to vrijeme. Bio je to nekakv sitan kriminalac po imenu Pljucko. Da, i sa 30 godina i dalje su ga tako zvali. Mislim zato jer je uvijek pljuckao. Ili zato jer je uvijek nosio nekakv pištolj sa sobom.
Živjeli smo u potpunoj bijedi. Barem ja. Da nisam bio dečko ne bih imao s čime se igrati. (Red
Pljucko je tukao mamu i mene. Mene češće. S druge strane kad je tukao mamu završilo bi sa seksom, a u mojem slučaju ne - pa se nisam bunio što me češće tuče.
Onda je došao Božić. Sjećam se tog Božića jako dobro.
Pljucko se vratio kući navečer na badnjak mrtav pijan. Bila je prošla ponoć, ja i mama smo čekali budni i gledali televiziju. Mama je obećala da će doći Djeda Mraz. Da će mi donijeti poklon.
Ali kad je Pljucko došao onakav, samo me izgurala iz sobe. Slušao sam kako viču - ne sjećam se više točnih riječi, znam da mu je govorila nešto kako su se dogovorili, da mu je dala pare...
On ju je srušio, zatim je dovukao mene u sobu.
- Čekaš Djeda Mraza, ha? Ajde da vidim da li je došao!
Izašao je vani i zatvorio vrata za sobom. Čuli smo dva pucnja.
Vratio se i rekao: - Djed Mraz se ubio.

srijeda, 20.12.2006.

Deprimiranje

Mislim da mi psihoanaliza ne pomaže. Probati ću lobotomiju.
Woody Allen

Postoje stvari koje mogu deprimirati najjadnije. Kao kad morate tražiti novac od majke.
- Ti imaš gotovo trideset godina!
- Znam mama.
- E, i ja znam. Kako ne bi znala. Znaš kakav je to porod bio?! Znaš da sam te rodila sa carskim rezom?
- Znam mama. Rekla si mi to. - Pogledao sam u pod, kako se priliči. Nisam nastavio rečenicu, a htio sam ju podsjetiti kako mi je to rekla još kada sam imao pet godina. I kako mi je to godinama nakon toga ponavljala. Budila bi me usred noći samo da me podsjeti.
- Još me boli - hoćeš da vidiš ožiljak.
- Neću mama.
- Kada ćeš nam prestati biti teret? Šta radiš s tolikim novcem? Kurveraj? Šta je ovo - 200 kn svaki drugi dan?
- Psihijatar mama.
- Psihijatar ?! 200 kn svaki drugi dan?! Pa jesi li ti normalan?!
- Nisam mama.
- Ti si lud, da znaš!
- Znam, mama.
- O čemu mu pričaš tamo?
- Ne znam... Svemu...
- Pričaš o meni, jel da?
- Ne mama, o svemu
- Pričaš o onome kako sam pobjegla kad si bio mali, jel da? Nikad mi to nećeš oprostiti! A znaš da je to bila postporođajna depresija, to je normalna pojava!

Mama se vratila kada sam imao jedanaest godina. Opet je otišla i vatila se kad me prošao pubertet.
Ali dobro je to. Kad se toga sjeti odmah otvara novčanik i počne plakati o tome kako smo nezahvalni i zli. Ali tu bar priča završava i ja odlazimm puna novčanika.


-

ponedjeljak, 18.12.2006.

Utjeha.

More than any other time in history, mankind faces a crossroads. One path leads to despair and utter hopelessness. The other, to total extinction. Let us pray we have the wisdom to choose correctly.

Više nego i u jednom trenutku svoje povijesti čovječanstvo se nalazi pred raskršćem. Jedan put vodi u očaj i totalno beznađe. Drugi put vodi u potpuno istrebljenje. Pomolimo se sada da nađemo mudrosti da pravilno izaberemo.

Woody Allen

Čitam lijepu knjigu u kojoj na Zemlju dolaze vanzemaljci s ogromnim svemirksim brodovima i započnu teraformiranje ali u obrnutom smislu - prilagođavaju naš planet SVOJIM uvjetima življenja. Za to što mi i još neka bića tu živimo ne mare nimalo. Nešto kao deratizacija. Pri tome se žiteljima Zemlje život pretvara u nezamislivi užas i pakao, a vrlo brzo postati će i nemoguć. Iako se knjiga približava kraju još uvijek ne vidim apsolutno nikakve nade.
Konačno nešto utješno.

Znao sam.

Eto, nema komentara. Nikakavih komentara i nikakvih mailova. Ništa. Niti od jedne djevojke. Halo, Ramona, @n@liza?!

Znao sam, znao sam da nisamo smio reći da imam mali penis.
Znao sam.

Prokleti psihijatar. Budi iskren. Bljah. Sad sam si uništio svaku mogućnost da nađem ljubav na blogu.
Bah.

Umjesto slike.

Psihijatar mi je rekao da si nađem djevojku.
U ovim hladnim zimskim danima ništa ne grije bolje od tople bliskosti voljene osobe.
Pričao sam vam kako su izgledali moji pokušaji izlazaka s djevojkama, rekao sam mu.
Da, da, dobro, sjećam se - prekinuo me prije nego sam započeo priču. - Ali to je bilo prije ovih naših seansi. Tada još niste znali to što smo zajedno spoznali u ovim našim druženjima. Sada ste bolji - sada ste samosvjesni svojih mana i problema. Sada više ne pokušavate biti ono što niste - sada ste iskreni prema sebi i drugima, a ništa žene ne vole koliko iskrenost. Evo - zar mi niste rekli da su vam već dvije djevojke ostavile komentar na blogu?!
Da, Ramona i @n@liza... Ne znam zašto...
Privukla ih je vaša iskrenost. Nema glume, nema foliranja u vašem blogu. Zašto im ne odpišete nešto?
Ne znam što... Ne usuđujem se.
Onda pišite o sebi, još o sebi - ne o događanjima već baš o sebi. Iskreno, neuvijeno - naći ćete srodnu dušu.

I dobro. Djevojke. Evo vam mene.

Dobar dan, ja sam Sorryman. Malo mi smrdi iz usta... Dosta u stvari. Ne samo iz usta. Nisam se ni kupao par dana. 9 dana. Također vam moram reći da sam potpuno bez para, nemam automobil, loše govorim i bezobrazan sam, šovinista sam... I rasista. Šizofreničar, živčan, asmatičar, kopam nos i grickam si šmrklje, imam perut, buhe... gliste, kapavac, bolesnu baku, prljave gaće, crni okovratnik, masna zapešća, dosje na policiji, gomilu raznih tikova...
Onda, često padam u krize očaja i beznađa, valjam se po zemlji, slinim, pljujem, drogiram se čime god, hrčem, krckam zglobovima, čistim uši krajem olovke, grickam krajeve olovki, čistim zubno meso kažiprstom, imam maleni penis, ne volim Sartrea, mrzim klasiku i jazz, plesanje mi se gadi, ljudožder sam, ali nepraktikant.. I pedofil! Znoje mi se dlanovi, ćelav sam, volio bih da počne rat u mojoj zemlji pa da budem izdajica, lijen sam, kradem, imam veliki mekani trbuh, pijem, imam morbidne misli, podmukao pogled, opsjednut sam velikim ženskim sisama i malim stražnjicama, analnim seksom, čupam krila muhama, gazim mačke kad vozim, da ga imam pričao bih okolo detalje iz mog seksualnog života...
ali... bez obzira na to, da li bi se ipak samnom koji put pojebali?

četvrtak, 14.12.2006.

"Netko sanja noćne more, nekima su košmar svitanja..."

(ili tako nekako) Đ.B.

Jučer su na vijestima rekli da jedan tamo je dobio živčani slom kad je pročitao neki dopis sa suda, nakon čega je odbio primiti nekakav tretman i nekakve intravenozne aplikacije i zbog toga je skoro umro. Ali nakon hitne intervencije njegova psihijatra život mu je spašen i stanje se sada stabiliziralo.

To sam rekao mojem psihijatru jutros i zatražio hitnu intervenciju na meni. Pogledao me sasvim smireno i rekao:
Svaki čovjek najbolje može pomoći samom sebi.
Ja ne mogu.
Moraš pronaći unutarnju snagu u sebi i učiniti ono što se mora učiniti.
A što to?
Tada je moj psihijatar počeo lupkati svim prstima po stolu, nešto nalik onoj igri koju smo igrali kao djeca: leti, leti... učiteljica! Onda je naglo prestao i ustao se. Dugo je čežnjivo gledao kroz prozor na prometnu ulicu.
Noćas sam imao noćne more, rekao sam mu da mu pomognem nastaviti razgovor - Sanjao sam moju baku kako dolazi posjetiti me. Stala je ispred mog kreveta sablasno blijeda u nekakvoj bolničkoj haljini. Kad je otvorila usta da progovori – ili zaurla – odjednom su joj se usne groteskno povukle prema unutra, ali nisu zastale – u usta je nastavilo propadati čitavo lice, nos i brada, oči; umjesto glave već je na vratu imala samo rupu koja se sve brže povlači unutra prema tijelu, usisava – ramena, ruke, grudi – sve se uvlačilo uz odvratan zvuk prema – tada sam shvatio – anusu iz kojeg je ponovno počelo izlaziti, prvo glava, zatim jedno rame, pa drugo, pa ruke – ali nekako nakazno, izmijenjeno, bolesno, uz taj zvuk... smrad...
Dosta! Molim, dosta, ne mogu više!
Moja baka je umrla od raka debelog crijeva, znate.
Zašto ne bi promijenili to, način rada, prevrnimo sistem rada – ajde da vi meni postavljate pitanja. Nešto novo.
Oh. U redu. Da vas pitam... Šta da vas pitam?
Evo, dobro smo počeli. Kroz pitanja prema meni moramo doći do korijena onog što vas muči. Takva pitanja.
Aha.
Pitajte me što se često sami sebe pitate a ne usuđujete se pitati druge.
Dobro. Evo, recite mi zašto me cijeli svijet mrzi?
Ne budite smiješni. Ne mrzi vas cijeli svijet. Nisu vas svi još upoznali. (quote: Rodney Dangerfield)
Zašto nitko ne može samnom razgovarati duže od nekoliko minuta?
Ah – gle – vaše vrijeme je isteklo! Bila je ovo vrlo korisna seansa. Razmislite o svemu i doviđenja.

srijeda, 13.12.2006.

Jebena Publiko.

«I see sad people.»
Nobody

Ne, nitko ne vidi tužne ljude. Onaj dječak na onom dobrom filmu vidi duhove i oni mu kažu šta ih muči i on im pomaže.
Ali tužne ljude ne vidi nitko. Mi nemamo kome otići i moliti da nam pomogne. Za nas nitko ne drži seanse i ne priziva nas. Nitko nas ne želi. Nitko ne čita naše blogove.
Mi smo nevidljivi. Mi hodamo ulicama i mračnim haustorima, strašniji od nasjtrašnijih duhova. Mi smo horor nad hororima. Mi.


Nisam mogao nekoliko dana pisati. Bio sam još jadniji i tužniji nego inače. Bio sam toliko na dnu da nisam niti mogao otići do psihijatra. Ne, ne, nisam bio na dnu. Prešao sam odavno fazu pada na samo dno, čak i fazu uzimanja lopate i kopanja – prešao sam na drugu stranu.
Hej, stani malo, reći ćete, zar nisi tvrdio da si najtužniji stvor na svijetu?
Kako netko tko je već stvarno potpuno beznadežan može pasti još niže? Kako netko tko je kronično depresivan, napušten od sviju koji bi mu mogli nešto značiti, netko tko ne mari više za ništa na ovom svijetu jer je od svega već razočaran, tko ima posao koji mrzi iz dna duše i živi u najmračnijoj vlažnoj rupi punoj propuha – kako njemu može biti još gore?
Lako. Razboli se.

Znam, neki ljudi imaju tumor limfnih žlijezda, ali to niti na koji način ne ublažava patnju zbog moje prehlade. Recite što god hoćete, ali prehlada je gadna, baš gadna.

Ali neću vam opisivati teksturu moje zelene sluzi. Neću vam opisivati pritisak u mojim sinusima i bol u grlu. Ova je bolest od onih za koje mi ispovjed ne može pomoći. Imam ja drugih, zanimljivijih.

Kao onaj narod u Vodiču koji vjeruje da je svemir nešto što je bog jednom kihnuo i koji živi u strahu od dolaska Velike Bijele Maramice, tako i ja vjerujem da je svemir nešto što je za moju konačnu patnju i kaznu stvoreno, i živim u strahu od dolaska: Publike.
Da. Za nekoga je ovaj igrokaz valjda postavljen. I svaki put kad oni dođu – ja plešem.

U ovom filmu večeras Bruce Willis je umro. Do sada je u njega u svim filmovima bilo ispaljeno 9456 metaka, nekoliko stotina po filmu. U ovom je filmu ispaljen samo jedan – i taj jedan ga je ubio. Ako je jedan metak ubio Brucea Willisa – onda ova prehlada sasvim lako može ubiti i mene. Nemam više snage pisati.

subota, 09.12.2006.

Neću se ubiti. Baš neću, neću, neću.

Danas me psihijatar odlučio počastiti. 10 minuta extra gratis. Čemu to, pitao sam ga.
Slavimo, rekao je, imao sam uspješan dan.
Navodno je taj dan uspio riješiti problem nekog drugog pacijenta koji ga je posjećivao već nekoliko godina.Taj je lik, barem kako moj psihijatar kaže, došao danas na seansu i odlučno otvorivši vrata ušetao u njegovu ordinaciju. Imao je onaj pogled čovjeka koji je shvatio i pronašao put. Sigurnim korakom je krenuo prema stolu psihijatra, bez zastajanja nastavio dalje, otišao iza psihijatra, otvorio prozor i skočio dolje. Sa petog kata. Na prometnu ulicu.

Ne znam zašto mi moj psihijatar stalno priča ovakve priče. Ne znam jesu li istinite. Ne znam što želi postići. Možda je to nekakva posebna tehnika… možda misli da ću, kao samoubojica, ukoliko se nađem na rubu provalije i pogledam dolje shvatiti da se životu treba radovati i u njemu ipak uživati.

Ono što moj psihijatar ne zna je da sam ja toga svjestan još od moje pete godine. Da nisam već bih se odavno ubio. Ali to što je smrt gora varijanta od života nije baš neki razlog da se životu veselimo, bojim se.
Kao imaš prometnu nesreću i doktor ti kaže paralizirani ste od pupka na dolje, ali bolje to nego da ste paralizirani od vrata na dolje, jeste li sad ludi od sreće?

Život je jadan, ali smrt nije izbor. Ja jednostavno znam da će i smrt u mojem slučaju biti još jedan korak na gore – još dublje u crni jad i čemer. Isto sam osjećao i sa odrastanjem – i obistinilo se. Uglavnom sam u svakom, baš svakom slučaju uvijek išao na gore od onog što je bilo prije. I sumnjam da bi smrt mogla biti ikakvo poboljšanje. Nisam neki vjernik, ali nisam niti ateist. Duboko sam uvjeren da su se neke sile mnogo moćnije od prirode i kauzaliteta ujedinile da učine moj život što mizernijim, a ako takve sile postoje vjerujem i da me niti nakon smrti mog tijela neće ostaviti na miru.

Jednom sam na minutu pričuvao klinca jednog mog poznanika (i to je već bilo na njegovu blogu, ali neće se ljutiti, mrtav je). Mali, 5-6 godina, me pitao što se događa s nama kada umremo.
Zakopaju nas pod zemlju u potpuni mrak gdje trunemo i crvi nas izjedaju ulaze u lubanju tu kroz oč....
šta to radiš! - zaustavio me poznanik dok je dijete vrištalo
Pa šta?! Pa moraš djetetu valjda reći istinu !
Pa postoje pedagoški, psihološki načini. Pa baš za to je , u pičkumaterinu, i izmišljena religija, jebote!
Drugi sam opet ostao sam sa malim. Neko smo se vrijeme gledali u tišini. Mali je ponovio pitanje.
Lijepo sam mu objasnio da većina nas završi u paklu gdje nas čekaju vječne neopisive muke, najvjerojatnije vatra, vruće ulje po nama i slično tome.

petak, 08.12.2006.

Odlazite. Ja sam Sorryman.

Odlazite. Neću vam otići na vaše blogove i neću vam ostaviti komentare. Ovo je priča mog života, intimna kao krvarenje iz anusa. Ostavite me na miru.

Nakon što sam se rodio moja je majka još 3 godine pokušavala abortirati. Abortirati mene, da se razumijemo. Sjećam se kako mi je često govorila: “Zašto nisi kao tvoj rođak Marko? Zašto nisi kao tvoj rođak Marko?” Rođak Marko bio je umro ubrzo nakon rođenja.Na kraju je pobjegla s nekim drugim djetetom. Ostao sam sam s ocem koji nije mnogo mario za mene. Jednom nisam više mogao izdržati – prišao sam mu i sve mu rekao što mi je bio na srcu, baš sve, ogolio sam svoju dušu do kraja – pričao sam mu o nerazumijevanju ljudi oko sebe, o osječaju usamljenosti, o mojoj izoliranosti, o mojoj neprimjetnosti i svom mojem jadu uglavnom. Na kraju me pogledao i rekao: Ma čiji si ti, jadni mali?

Pokušavam vam reći da doista ne znam kada je pošlo sve nizbrdo. Valjda su se zvijezde i bogovi složili u nekakvu konstelaciju koja je iscrtala kartu moje crne sudbine još prije nego sam se rodio. Valjda je svijet čekao pravi trenutak da se rodi najnesretnije stvorenje na kugli zemaljskoj, kao kad se rađa antikrist ili slično. Sve me čekalo spremno – rodio sam se u raspadu socijalizma, kad su krediti u kojima su uživali moji roditelji stigli na naplatu. Kada smo krenuli u kapitalizam i demokraciju – rat. O ovome poslije rata ne bih pričao. Toliko crno ne znam i ne mogu da pišem.

U školi su me tukli. Svi. Čak i djevojčice. Ponekad sam čak i bio sretan zbog toga. Barem neka pažnja. Barem sam na trenutak bio primjećen od strane onih pravih faca – od frajera i sportaša. Ili od djevojčica, da. Sjećam se da bi me uhvatili za vrat i trljali kosu otvorenim dlanom u krug, dok se ne bi toliko zapetljala da ju je bilo nemoguće otpetljati. Sjećam se da sam se smijao sa njima, kao baš dobra fora. Sjećam se profesora koji su se smijali s nama. I djevojčica.

Završimo danas s ovo slikom u glavi. Da ne bi netko pomislio da sam baš neki šaljivđija sa dubokom poantom na kraju svakog bloga. Ne. Ja sam stvarno on. Sorryman. Najtužniji čovjek na svijetu. Jedan me poznanik (koji se u međuvremenu ubio) vrlo lijepo opisao na svojem blogu. Citiram:
“Kako ga slikovito opisati - najbolje na čaši dopola popunjenoj – mrzovoljni ljudi mrze čašu i tebe, za pesimiste je poluprazna, za ultra pesimiste je poluprazna i još i isparava užasnom brzinom i bez nade, a Sorryman zna da je još uz sve to i staklo napuknuto i ako pokuša piti otkrhnuti će se, porezati usnu, progutat će ga, zapesti će mu u grlu i ugušit će se. To je Sorryman.”

Oprostite

Rekao sam danas psihijatru da ovo s blogom neće djelovati.
U biti – on mi je bio savjetovao da pišem u bilježnicu. Pa sam pisao. Ispunio sam četiri bilježnice očajem i jadom. Nije pretjerano djelovalo u smsilu terapeutskih efekata. U biti djelovalo je negativno kad sam ih ponovo prečitavao. Produbljivale su uvid u moje beznađe i jad. Psihijatar mi je rekao da nije predviđeno da ih ja čitam – već netko drugi. Pružio sam ju jednu. Prevrnuo se sa stolice na leđa pokušavajući ju izbjeći.
Ne, ne, ne ja. Ja te već slušam. Predviđeno je da ju čita netko drugi. Netko treći.
Tko?
Ne znam tko. Bilo tko.
Ja ne poznajem nikoga.
Ne znam… odnesi na ulicu, daj nekome, bilo kome, dijeli po parku.
Ali zašto bi itko to čitao. To je grozno. Tu ima npr scena u kojoj opisujem poteškoće prilikom istiskivanja tvrde stolice pune čilija. Zašto bih ikome dao da to čita – zašto bi to stvarno itko čitao?
Ne znam onda… Piši blog.
Da pišem blog.
Piši blog, blogove čitaju. Ako neće bilježnicu, onda će sigurno blog.

I onda sam krenuo pisati ovaj blog. Ali već nakon prvog dana shvatio sam da to neće nitko čitati. Ta zašto i bi. Koja je razlika.
To sam odmah jutros rekao psihiću.
Nema nikakvu terapeutsku vrijednost ako ti ne vjeruješ da čitaju, rekao mi je.
Znam.
To je beznadno.
Znam.

Onda smo se dugo gledali.

Konačno smo na kraju odlučili. Smislili smo nepogrešiv plan. Ja ću kao uzeti moj automobil i odvesti ću se do mosta. Do najviše točke. Parkirati ću . Izaći iz auta. I onda ću se baciti dolje.
To je bilo sve što smo uspjeli smisliti. Poslije toga smo naizmjenično otvarali i zatvarali po jedno oko i pokušavali dubiti na glavi držeći jedan drugoga za uši.

Pola sata tako brzo prođe kada si lud.

četvrtak, 07.12.2006.

Žao mi je

Iskreno mi je žao što otvaram ovaj blog. Iskreno se nadam da ga nitko neće ćitati i da mi nitko neće ostavljati komentare.

Moj psihijatar mi je savjetovao da pišem, niste vi krivi. Trebam ispucati sve moje unutarnje tenzije, a kako nemam nikog tko bi me slušao duže od pola sata (toliko traje moja tretman kod psihijatra - trebao bi trajati duže, ali toliko on može izdržati) morati ću pisati vama. Ali ne morate čitati. dapače. Nemojte čitati.

Ja sam najdosadniji čovjek na svijetu. Efekt koji izazivam kod ljudi dok govorim sličan je onome opisanom u Vodiču za galaksiju za autostopere pod poglavljem Vogonska poezija... Neki su možda pogledali film. Efekt koji izazivam na ljude kad me gledaju nije mnogo bolji. Recimo da to usporedimo sa pažnjom koji ljudi posvećuju ispovraćanom pločniku.

E sad, ima takvih koji to vole gledati pa čak i pokušavaju prepoznati pojedine komadiće hrane u izbljuvku. Ako ste izdržali sve do tuda, i vi ste možda jedan od takvih. Za vaše dobro završiti ću sada ovo - nemojte se sutra vraćati. Biti će samo gore...

	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?