Sorryman

subota, 09.12.2006.

Neću se ubiti. Baš neću, neću, neću.

Danas me psihijatar odlučio počastiti. 10 minuta extra gratis. Čemu to, pitao sam ga.
Slavimo, rekao je, imao sam uspješan dan.
Navodno je taj dan uspio riješiti problem nekog drugog pacijenta koji ga je posjećivao već nekoliko godina.Taj je lik, barem kako moj psihijatar kaže, došao danas na seansu i odlučno otvorivši vrata ušetao u njegovu ordinaciju. Imao je onaj pogled čovjeka koji je shvatio i pronašao put. Sigurnim korakom je krenuo prema stolu psihijatra, bez zastajanja nastavio dalje, otišao iza psihijatra, otvorio prozor i skočio dolje. Sa petog kata. Na prometnu ulicu.

Ne znam zašto mi moj psihijatar stalno priča ovakve priče. Ne znam jesu li istinite. Ne znam što želi postići. Možda je to nekakva posebna tehnika… možda misli da ću, kao samoubojica, ukoliko se nađem na rubu provalije i pogledam dolje shvatiti da se životu treba radovati i u njemu ipak uživati.

Ono što moj psihijatar ne zna je da sam ja toga svjestan još od moje pete godine. Da nisam već bih se odavno ubio. Ali to što je smrt gora varijanta od života nije baš neki razlog da se životu veselimo, bojim se.
Kao imaš prometnu nesreću i doktor ti kaže paralizirani ste od pupka na dolje, ali bolje to nego da ste paralizirani od vrata na dolje, jeste li sad ludi od sreće?

Život je jadan, ali smrt nije izbor. Ja jednostavno znam da će i smrt u mojem slučaju biti još jedan korak na gore – još dublje u crni jad i čemer. Isto sam osjećao i sa odrastanjem – i obistinilo se. Uglavnom sam u svakom, baš svakom slučaju uvijek išao na gore od onog što je bilo prije. I sumnjam da bi smrt mogla biti ikakvo poboljšanje. Nisam neki vjernik, ali nisam niti ateist. Duboko sam uvjeren da su se neke sile mnogo moćnije od prirode i kauzaliteta ujedinile da učine moj život što mizernijim, a ako takve sile postoje vjerujem i da me niti nakon smrti mog tijela neće ostaviti na miru.

Jednom sam na minutu pričuvao klinca jednog mog poznanika (i to je već bilo na njegovu blogu, ali neće se ljutiti, mrtav je). Mali, 5-6 godina, me pitao što se događa s nama kada umremo.
Zakopaju nas pod zemlju u potpuni mrak gdje trunemo i crvi nas izjedaju ulaze u lubanju tu kroz oč....
šta to radiš! - zaustavio me poznanik dok je dijete vrištalo
Pa šta?! Pa moraš djetetu valjda reći istinu !
Pa postoje pedagoški, psihološki načini. Pa baš za to je , u pičkumaterinu, i izmišljena religija, jebote!
Drugi sam opet ostao sam sa malim. Neko smo se vrijeme gledali u tišini. Mali je ponovio pitanje.
Lijepo sam mu objasnio da većina nas završi u paklu gdje nas čekaju vječne neopisive muke, najvjerojatnije vatra, vruće ulje po nama i slično tome.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv