Sorryman

petak, 08.12.2006.

Odlazite. Ja sam Sorryman.

Odlazite. Neću vam otići na vaše blogove i neću vam ostaviti komentare. Ovo je priča mog života, intimna kao krvarenje iz anusa. Ostavite me na miru.

Nakon što sam se rodio moja je majka još 3 godine pokušavala abortirati. Abortirati mene, da se razumijemo. Sjećam se kako mi je često govorila: “Zašto nisi kao tvoj rođak Marko? Zašto nisi kao tvoj rođak Marko?” Rođak Marko bio je umro ubrzo nakon rođenja.Na kraju je pobjegla s nekim drugim djetetom. Ostao sam sam s ocem koji nije mnogo mario za mene. Jednom nisam više mogao izdržati – prišao sam mu i sve mu rekao što mi je bio na srcu, baš sve, ogolio sam svoju dušu do kraja – pričao sam mu o nerazumijevanju ljudi oko sebe, o osječaju usamljenosti, o mojoj izoliranosti, o mojoj neprimjetnosti i svom mojem jadu uglavnom. Na kraju me pogledao i rekao: Ma čiji si ti, jadni mali?

Pokušavam vam reći da doista ne znam kada je pošlo sve nizbrdo. Valjda su se zvijezde i bogovi složili u nekakvu konstelaciju koja je iscrtala kartu moje crne sudbine još prije nego sam se rodio. Valjda je svijet čekao pravi trenutak da se rodi najnesretnije stvorenje na kugli zemaljskoj, kao kad se rađa antikrist ili slično. Sve me čekalo spremno – rodio sam se u raspadu socijalizma, kad su krediti u kojima su uživali moji roditelji stigli na naplatu. Kada smo krenuli u kapitalizam i demokraciju – rat. O ovome poslije rata ne bih pričao. Toliko crno ne znam i ne mogu da pišem.

U školi su me tukli. Svi. Čak i djevojčice. Ponekad sam čak i bio sretan zbog toga. Barem neka pažnja. Barem sam na trenutak bio primjećen od strane onih pravih faca – od frajera i sportaša. Ili od djevojčica, da. Sjećam se da bi me uhvatili za vrat i trljali kosu otvorenim dlanom u krug, dok se ne bi toliko zapetljala da ju je bilo nemoguće otpetljati. Sjećam se da sam se smijao sa njima, kao baš dobra fora. Sjećam se profesora koji su se smijali s nama. I djevojčica.

Završimo danas s ovo slikom u glavi. Da ne bi netko pomislio da sam baš neki šaljivđija sa dubokom poantom na kraju svakog bloga. Ne. Ja sam stvarno on. Sorryman. Najtužniji čovjek na svijetu. Jedan me poznanik (koji se u međuvremenu ubio) vrlo lijepo opisao na svojem blogu. Citiram:
“Kako ga slikovito opisati - najbolje na čaši dopola popunjenoj – mrzovoljni ljudi mrze čašu i tebe, za pesimiste je poluprazna, za ultra pesimiste je poluprazna i još i isparava užasnom brzinom i bez nade, a Sorryman zna da je još uz sve to i staklo napuknuto i ako pokuša piti otkrhnuti će se, porezati usnu, progutat će ga, zapesti će mu u grlu i ugušit će se. To je Sorryman.”

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv