plava brazda

četvrtak, 29.05.2008.

COPY-PASTE

Nisan mogla odolit ne ukrast ovo s www.index.hr.



ŽENA je vješta. U pravo vrijeme je znala odigrati pravu kartu i tako si osigurati da ostatak života ne mora raditi. No, čak i nakon što je osigurala egzistenciju ne samo sebi, nego i nekolicini generacija svoje obitelji, ona je i dalje tu, uporno crnči za dobrobit društva. Tako bi se mogla predstaviti priča o Marini Matulović-Dropulić, hrvatskoj ministrici zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (MZOPU) u obje Sanaderove vlade. Mogla bi, kad priča ne bi bila malo drukčija.
U stvarnosti će ministrica ostati zapamćena po dvije stvari: dionicama IGH i prikrivanju azbestnog užasa u Vranjicu. Šteta, da je saniranju azbesta iz Salonita, vranjičke tvrtke čiji azbestni otpad godinama ubija lokalno stanovništvo, pristupila s djelićem proaktivnosti i dobrog osjećaja za tajming koje je pokazala pri pravovremenoj kupovini paketa dionica IGH, moglo se izbjeći mnoga zla.
Marina Matulović-Dropulić posjeduje 1497 dionica tvrtke IGH, čija ukupna vrijednost je porasla s 314.370 kuna, koliko su vrijedile u vrijeme uvrštenja na burzu, na blizu 18 milijuna kuna, koliko vrijede danas.

O mogućem sukobu interesa puno se pisalo, ali je na tome i ostalo

O vezama i mogućem sukobu interesa oko ministričinog udjela u IGH, tvrtki koja ima monopol na praktički sve bitne graditeljske radove u Hrvatskoj (iako oni to ne zovu monopolom, nego kvalitetom), puno se pisalo. Jedini problem je u tome što je udio u tvrtki kupila prije nego što je postala ministrica, a nema izravnih dokaza da je njeno ministarstvo namještalo natječaje IGH-u, pa cijela ta priča ostaje više politička dosjetka nego ozbiljan problem. Zadnja vijest koja nam dolazi iz tog smjera je da je u IGH-ovom isplaćivanju dividendi dioničarima ove godine ministrica zaradila 112 tisuća kuna.
No, to bi sve moglo i proći. Ipak se živi u Hrvatskoj, zemlji u kojoj "sukob interesa" nije politički pojam, nego mahom eufemizam za ordinarni kriminal. U takvoj državi je logično da je sve oko udjela Marine Matulović-Dropulić i nevjerojatne količine građevinskih poslova koje IGH dobiva diljem zemlje "po zakonu" i "provedeni su natječaji", kako voli reći Božidar Kalmeta kad ga pitaju kako to da cijene cesta prilikom izgradnje uspiju narasti dvostruko od predviđene količine. U takvom surogatu države nije neobično ni da žena koja vodi ministarstvo odgovorno za graditeljstvo istodobno ima i jasan interes u tvrtki bez koje je gradnja praktički nezamisliva.
Ali, priča sa Salonitom je malo drukčija, malo ozbiljnija, puno opasnija i morala bi dovesti ne samo do ozbiljnog preispitivanja uloge koju u njoj igra Marina Matulović-Dropulić, nego i do moguće kaznene prijave.
Sanaciju azbesta u Salonitu na natječaju (a kako drukčije) dobio je IGH. IGH je u travnju 2007. naručio analizu azbesta u zraku u Vranjicu. Država je platila analizu. Analizu je provela tvrtka ANT, i analiza je pokazala kako je koncentracija azbesta u zraku daleko viša nego što bi smjela biti. Analiza nije objavljena. Nije objavljena, kako je rekla sama ministrica, zato što je mjerenje provedeno "nekvalitetno", a zagađenost je proizvoljno napravio čovjek koji ju je izrađivao.

Izbjegavanje odgovornosti

Ministrica je, po dobrom starom principu izbjegavanja odgovornosti, najavila osnivanje stručne skupine s ciljem utvrđivanja stvarnog stanja. Jučer su, pak, na sjednici Saborskog odbora za zaštitu okoliša, predstavnici ministarstva Marine Matulović-Dropulić, zajedno s pobočnicima iz Fonda za zaštitu okoliša i tvrtki koje su sudjelovale u sanaciji u Vranjicu, pokušali prodati priču o tome kako je sve u redu. Nema problema. Odbor je odlučio dati MZOPU-u nalog za hitnim saniranjem azbesta u Vranjicu.
U cijeloj ovoj havariji upada u oči taj savršeno ravnodušni i nezainteresirani pristup ministrice Matulović-Dropulić. Tvrtka u kojoj ona ima udjel dobije natječaj za sanaciju azbestnog otpada. Ta tvrtka naruči mjerenje količine azbesta i onda, kad se uvidi kako je ta količina prevelika, ne naručuje se novo mjerenje, ne poduzima se hitna sanacija ("prva faza sanacije", kojom se nedavno dičilo ministarstvo, je obična farsa, budući da su brojni dokazi pokazali kako se situacija nije nimalo promijenila), ne radi se zapravo ništa, jer sve je to "po zakonu" i "u skladu s pravilnicima" i "uz natječaje".
Vranjic se vrti po medijima, ministarstvo šuti, udruge oboljelih od azbestoze godinama upozoravaju kako ljudi umiru, ministarstvo šuti, a javlja se tek nakon što ga se optuži za zataškavanje cijele stvari i onda ministrica izjavljuje kako je njima u ministarstvu "teško pričati s tim ljudima", ali kako vlada radi svoje. Njima je teško. Jadni oni.
U slučaju Vranjica ne radi se o novcima, ne radi se o ministričinom novcu, neka joj ga, neka se kupa u dionicama i dividendama, radi se o tome da ona, zajedno sa cijelim svojim ministarstvom pokušava mirno hodati preko leševa ljudi kojima je mogla pomoći, ali za to nije imala volje, jer je to njima u ministarstvu "teško". Kao što rekosmo, živimo u Hrvatskoj, pa je malo teže očekivati da će ta "osoba" završiti u zatvoru, ali nije li možda vrijeme da joj netko da otkaz?

Jovan Dragišić
Foto: Index

Noga, ne samo njoj i ne samo zbog Vranjica.

utorak, 27.05.2008.

PRVI PUT

Starica i starac, ulje na bambusovom listu i slonić od žada

Kad san prvi put dolazila u Tajland, sama, bilo je vedro, oko 10 ujutro, zalipila oči na ponistru od aviona. Ispod mene pusto zelenilo i svaku malo kućica s bazenon. Pomisla kako može bit toliko bazena u siromašnoj zemlji, a moj jezik, prvak svita u trčanju, već lupeta čoviku do mene :
- Nu, poviri, svi lažu da je Tajland siromašan, doli bazen do bazena.
Čovik se priko mene nagnija na prozor, bome i oni isprid i iza nas gledaju doli, svi umrli od smija.
-Di vidiš bazene ? To su rižina polja
Čin prođeš carinu salijetaju te da štogod kupiš, miljun fotografa te slikaje, ujutro slike osvanu na recepciji hotela, ne znan kako fotograf zna u kojem će hotelu koji putnik bit.
Aerodrom je udaljen od centra Bangkoka 20 km, al to ode ništa ne znači. Vlada neviđena gužva u prometu, moš se taksijen vozit 2-3 ure to teke km.
Bila san u Zemlji smijeha puno puta, prestala brojit, al taj prvi put nikad neću zaboraviti.
Spremila se, upantila da iden u zemlju prostitucije svih vrsta, droge, zlata, krokodila, slonova, riže, tai svile, batika, kože...
Imala san adrese di ću moć slobodno sama uvečer ić.
Reklo mi da se ne vozin tuk-tukon, motornon trokolicon šta juri ka blesava između kolona auta.
Vozila se s gušton svaki dan
Hotel mi je bija u centru, de luxe, pun starih, mlohavih, debelih il ociđenih Amera i Europljana, zapadnih. Uz svakog je bila prilipljena prilipa curica, ni jedna starija od 12-13 godina.
Posli su mi rekli da ako do 20-21 godine, kad je prestara za prostituciju, ne uspije skupit lovu za kupit pokretni kiosk pa prodavat turistima falše marke robe il suvenire, završi na ulici ka beskućnica i rano umre.
Jedan dan san skokla do Pattaye, taksijen.
E, skokla, vječni zastoj u prometu, tih 150 km vozilo me 4 ure do tamo i 3 nazad, vraćala san se kasno u noći. Kolone i kolone autobusa su te noći išle prema Pattayi, taksist reka da dolazi američka flota pa "radnice" idu na posal.
Ni iz aviona ni uz cestu nisan vidila komadića neobrađene zemlje, nema toga, sve se zeleni, puno je gladnog svita za naranit.
Jednu večer ošla u restoran di me uputilo.
Čin uđeš posidnu te za ogroman ovalni stol, svi gosti sidu oko tog jednog, malo povišenog stola.
Hm, polumrak, dalo mi koktel šta ne volin pa prominila za viski, velike rakove sa žara, puno salate a na stol istrčalo njih troje, 2 ženske i muško i ajmo, seks na eks.
Onda dva muška i žena.
Ja sama, nisan znala di ću sobon.
Jedva čekala doć u hotel nazvat onog koji mi je priporučija da oden tamo
Ne može Bangkok, Pattaya, Tajland u jedan post, morat ću pisat još.

Slike iz prošlog posta nisu od prvog puta, a uslikano je :
1. Floating market, čuvena ploveća pjaca, pijen kokosovo mliko direkt iz neton ubranog kokosa
2. Vrt Velike kraljevske palače
3. Robna kuća u centru grada

nedjelja, 25.05.2008.

DI SAN SAD

Šta pijen i di ?



Di šetan ?



Ode piše, to van je jocker

petak, 23.05.2008.

ŠPINA I DRUGO

Priko bare san išla jer me jedna zračna kompanija proglasila najboljin radnikon i počastila de luxe putovanjen, prva klasa aviona i bla,bla.
Čin san ušla u hotelsku sobu zagonetka, dvi špine nad lavandinon, mišalica za vruću i ledenu vodu ka u nas i neka deblja cijev s botunon za pritisnit.
Je, ko će pritisnit, ko zna šta može počet izlazit.
Gledala san se s njon po ure pa odlučila, stisla a ono leti usitnjeni led.
Onda san u imeniku tražila broj nepoznate rodice, našla nas ona par miseci prije priko novina, imala san adresu.
Nema broja, zoven informacije, ma kakvi, broj je zabranjen.
Odlučila joj ujutro poslat telegram.
Prvu noć nikako zaspat, čirin kroz prozor.
U dva noću uvatila me volja prošetat i jesan, srce Manhatna je mirno, samo ne smiš iz Pete ulice prić u Šestu i dalje, tamo je Harlem.
Na pločniku je ležalo puno pijanaca šta čekaju da izbacu prazne boce iz restorana pa ih oni cidu ne bi li popili koju kap.
Išla san na helikopterski razgled grada, lipo, nema šta.
U Maysisu, jednoj od najvećih robnih kući na svitu, tila Mom i blagu kupit darove i ako mi šta zapne za oko za se.
Izabrala Mom lipi mantel s uloškon za zimu, prodavačica da će ga zamotat, kad na etiketi piše Varteks.
Jebemu, di ću od vamo vuć Varteksov mantel ?
Ponovo traži, kupi drugi, al Varteksov je bija najlipši, takvih u nas nema kupit.
U Maysisu ne moš upantit di si uša, di tribaš izać pa san izašla na nepoznatu ulicu.
Priko puta dućan od postola, povuka me ka magnet, buljin u izlog i vidin u staklu da iza mene stoju dva crnca veća od nebodera a na vratima dućana piše Šesta.
Aaaaaaaaaaaa, ja san u Harlemu, sama i natovarena robetinon.
Ajme kojon brzinon san se vratila u Maysis za izać na Petu.
Opet prid menon postole, muške, pa san ušla Svon uzet kaubojske čizme.
Fin dučančić, skupo da ti dođe zlo, al šta sad, ko će kupovat u Petoj mora platit.
Krasni sidi gospodin, vlasnik, priča s menon i kad san izvadila karticu pa u nesvist, ne razumi odakle san.
Ubila se objašnjavat, te Mediteran, bivša Juga, te rat, pa blizu Italije, pa Tito, ma ništa.
Nisan znala šta ću pa spomenila Dubrovnik, on se ozarija, čuja je za Dubrovnik, al nije bija jer je to iza Gvozdene zavjese.
Ajde Katja, sve nanovo, objasni da nit je Dubrovnik ikad bija nit je sad iza Gvozdene zavjese.
U hotelu me čekala poruka da se javin rodici, nazvala, ona se pripala jer nikad u životu nije dobila telegram. Dogovorile se ručat skupa.
Bila na autobusnon razgledu grada, stavila ružu di je ubilo Lenona, penjala se na Kip slobode, Empire, ušla u Tiffany, šetala svakon ulicon iz Sexa i grada, sidila po kultnin kafićima, klubovima...
Došla rodica s mužon, porijeklon Englezon.
U neko doba pitaju kako to da san obučena u robu ka iz žurnala kad znaju da se ode teško živi.
Rekla da san prije puta ošla u Trst i kupila, neću na put ka štracina ćer.
Nije in bilo jasno da moje čizme koštaju ka naša prosječna plaća.
Ih, ka da je meni jasno, al mi smo tako navikli.
Kad san rekla šta san sve kupila u Maysis, šlagiralo ih, oni tu ne kupuju, skupo in, za kupit šta čekaju poniženja u dućanima na periferiji.
Imaju dvoje dice, kuću u Brooklynu, on radi ka pravnik u tvrtki u Empireu, ona agent za međunarodni zračni prijevoz putnika, slično ka ja.
I kuka da ne može doć vidit zemlju di joj se ćaća rodija, prodaje mi bozu jer znan koliko agenti godišnje imaju prava na popuste da je smišno, bome i žalosno reć da ne može bilo di otić za stotinjak dolara za avion.
Meni East Manhatan odličan, sve normalo i poznato iz filmova.
I Washington mi OK.
Kroz Floridu san proletila, a u L.A. nigdi svita, samo ceste i auti.
Iman ideju skoknit ove kasne jeseni u L.A, ne zbog njegovih čari, nego na čakulu, tamo mi prijateljica.
E, onda će biti L.A. special raport za blog.

srijeda, 21.05.2008.

PROŠETALA

parkon uz zgradu UN-a



Rockefeller centron



Metropolitan operon



zgradom UN-a



kupila notes za kraj telefona, tavicu za topljenje maslaca i krcato svega

Šetkala 8 dana, onda skokla do Washingtona, Floride i L.A. pa ošla kući.
Drago mi je da san bila, al to nije fascinantno iskustvo kakvo je istok, nije nešto šta je puno, puno drukčije od nas.
Bilo je lipih i smišnih događaja, pisat ću o njima kad me uvati.

ponedjeljak, 19.05.2008.

FARABUTICA

Mlađa u lito 06.-te s mojon mezimicon koja nas je u 15-toj godini napustila i njena 4 godine stara mezimica jučer kod mene



Luda je za kiselin vrhnjen, rekla san joj da ću joj dati, pa san ga pokazala a onda je čekala dok ga otvorin.

Ona je rasna mješanka, pametna, razmažena i voljena.
Mlađa podjednako voli svoje dvi mačke i zlatnu ribicu, a ja obožavan ovu malu farabuticu čarobnih očiju.

subota, 17.05.2008.

PRVI UDAR

Prvi udar je proša, stvari se relativno dobro razvijaju.
Testiranja pokazala da nema hepatitisa niti ijedne boleščine, apstinencijska kriza je bitno manja, do sad 2 razgovora u vezi komune uspješno obavljena, on pokazuje želju za ličenjen pa ako sve bude teklo ka ovih par dana za 40-tak dana triba bi uć u komunu.
O budućnosti, dugovima, gubitku posla još niko nema vrimena govorit, najvažnije je bilo poduzet akcije oko zdravlja i ličenja.

A ja naletila na ovu poučnu, za one iznad 40, potvrdila mi da je svako doba života čarobno :

1. Otmičari nisu baš zainteresirani za tebe.

2. U slučaju otmice vjerojatno će te prvog pustiti.

3. Nitko ne očekuje da ćeš kamo pobjeći.

4. Ljudi te zovu u 9 ujutro i pitaju: "Oprosti jesam li te probudio?"

5. Ljudi te više ne gledaju kao hipohondra.

6. Ničeg više nema što trebaš naučiti udarajući glavom u zid.

7. Stvari koje sada kupuješ nećeš više "iznositi".

8. Mirno možeš večerati u 4h poslijepodne.

9. Možeš preživjeti dan bez seksa, ali bez naočala ne.

10. U svađu možeš uči jedino još oko mirovinskih stupova.

11. Više ne razmišljaš o ograničenju brzine kao o izazovu.

12. Prestaješ uvlačiti trbuh bez obzira tko ulazi u sobu.

13. Pjevaš i zviždiš uz melodiju mobitela.

14. Vid ti se više neće bitno pogoršati.

15. Tvoje investicije u zdravstvenu blagajnu konačno se isplate.

16. Tvoje kosti su sigurnija vremenska prognoza nego ona od Meteorološkog zavoda.

17. Tvoje tajne su potpuno sigurne kod tvojih prijatelja jer ih se ni oni više ne sjećaju.

18. Proizvodnja moždanih stanica je konačno smanjena na prihvatljiv nivo.

19. Ne možeš se sjetiti tko ti je poslao ovu listu.

20. Primjećuješ li da je ova informacija napisana velikim slovima da bi ti bilo što lakše čitati.

četvrtak, 15.05.2008.

KRENILO JE

Krenilo je punon brzinon nizbrdo.
Jutros mi se mlađa sestra srušila na pazaru, eno je na koronarnoj na infuzijama, kažu da je stres, da će bit sve u redu, al...
Al evo, vratila san se iz bolnice, ostavit će je koji dan, pratit srce.
Ono prekjučer...
Sad je oko 50-60 sati da nisan legla, ne spava mi se, ne osjećan umor ni bis ni ništa, samo prazninu.
Kasno popodne nazva Stariji, lipo izdiktira par sitnica o dici a onda reka da ima nešto kazat, jesan li spremna slušat i ne prikidat ga dok govori.
Misla san da je nešto oko posla, ćutila oluju, ali ne vakvu.
Majko mila, nebo se srušilo na me !
Govori da je onaj od Mlađe na igli, uvatila ga Mlađa prvi put di se bode prije 9 dana, to jutro opet.
Prvi put ga je odvela njegovin, jadni ljudi šokirani, ništa nisu razumili, kamo li znali šta poduzet.
On je krasan momak, radi, ima zlatne ruke, dobar, lip, obožava Mlađu, lud za njon godinama, ma bez mane.
Osin šta je prizna da je nešto dulje od 2 godine na igli, da ima dugova na desetke iljada kuna.
Zva odma posli i Sridnji, Mlađa je braći rekla i prije 9 dana i prekjučer.
Ovo je tračak svitla, ta ljubav, povjerenje i povezanost između mog blaga.
Jučer je bila ode, Njen je kod svojih, čuvaju ga, ima krizu, užasnu, povraća, trese se, smrzava.
Mlađa mu oduzela mobitel i nabavila tablete da olakša krizu.
Njegovi, on i ona bili danas na razgovor ne bi li prista otić u komunu.
Blida je, izmučena, kaže da je njena obveza učinit sve kako bi otiša na ličenje, a o drugom će mislit kad ga smisti na sigurno.
Pametno, zrilo i odgovorno dite.
Znan, kad ga smisti ona će puknit, njena ljubav, godine provedene zajedno, sve nade, planovi, lova, sve, sve je otišlo do vraga.
Jadnica moja, nije cile 2 godine ništa primijetila jer nije ni posumnjala.
Puno je radila, on se vješto krija i eto.
Nisan ni ja nikad posumnjala iako san vještica, a danas san mu našla na po punu špricu u alatu od auta.
Uvik san dicu učila da nipošto ne smu kopat po bilo čijin đepima, stvarima.
Kamo sriće da je ona kopala.
Kamo sriće da su oni koji su znali rekli odavno njoj, braći joj il meni, da smo ga šta ranije poslali na ličenje, spasili njega, spriječili da njoj uništi mladost i uvali svih u velike dugove.

P.S. Fala svima na mailovima i šta ste tu, motan se, čitan vas, kraden svaku lipu rič, al ne ostavljan komentare, prazna san.

utorak, 13.05.2008.

PRVA, DRUGA...

Treći će doć krajen lita, a ako Bog da imat ću ih još.
Prva je bila čuđenje u svitu, nova, nepoznata ljubav i najveći DAR koji san mogla zamisliti.
Druga je potvrdila da je tačno kako njih obožavan, volin čarobnije, luđe nego šta san volila svoje.
Nit bi znala šta je život nit bi život bija dobar, lip i pun da ih nema.
Želin svakom da upozna sriću i bogatsvo koje donesu.
Sunca nad suncima.

UPDATE

Par sati nakon šta san ovo napisala saznala san za jednu tešku stvar u široj familiji. Svo moje vrime, strpljenje, razumijevanje, snaga, ljubav, znanje i veze sad tribaju tamo.
Virit ću vas, tribate mi, al ne znan kad ću se javit.

nedjelja, 11.05.2008.

DANAS JA

Vidi mene i none Katje
Iman 39 dana.
Od maminog mlika udebljala san se priko kila, puna san kolačića po nogicama, svi govoru da će me pojist.
Spavan u komadu od ponoć do 6 ujutro, onda san gladna, al čin mi mama da isti odma zaspen.
Tek od 6 popodne pa do 10 uveče stojin budna, ne plačen, gledan mamu, tatu, Prvu i Pasa, bome i druge, il se vozin auton.
Lipo mi je, svi me volu i pazu pa san in dobra.
Adio, javit ću se opet kad malo narasten.

P.S. Nona kaže da san dobra i lipa jer san ista ona

petak, 09.05.2008.

Kutija za držat konce, opet vaza

Tvornica lipo izgleda, veliko dvorište, cviće uz ogradu, mi dolazimo a na srid dvorišta sidi na katrigi žena i toča noge u velikon vidru u nekoj biloj tekućini. Moji pratitelji, tamošnji menadžeri, uvatili se za glave, počeli vikat, doletila englesko-kineska prevoditeljica.
Vidro je iz kužine, u njega se stavi skuvana riž, odatle radnici uzimlju obroke.
Žena je radnica, kaže da ima problem s nogama, ispucanu, bolnu kožu i gljivice pa joj je likar da prašak koji triba rastopit u vodi i 3 put na dan po ure točat noge u tome. Eto, ona to radi i ne vidi šta je krivo. Bijelci počeli urlat da se u tom vidru služi spiza, ona mrtvo ladno odgovara pa šta, prolit će ovu vodu i isplahnit čiston.
Austrijanac poludija, nazva gazdu u Hong Kong, pravog čistog, urednog gospodina. Gazda razgovara sa ženon, rodica mu je, i posli reka Austrijancu da nema veze. On je fin, čist i uredan u Hong Kongu, al u Guandongu je isti ka drugi, domaći.
U tvornici se kuvaju tri vrste spize i daju tri obroka radnicima. Oni dobivaju vrstu broj jedan, skuvanu rižu i adio. Viši sloj, iz ureda, dobiva rižu s meson i dosta povrća, a najviši, glavni menadžeri, šta in padne na pamet.
U modelarnici krcato modela, uzoraka, najviše patika, izvrsne kvalitete i izgleda, to su čuvene marke, skupe kad dođu na zapad.
Šef modelarne, bijelac, prid nervnin slomon, svađa se s radnicima, maše patikon, zapinija, prevoditeljica prevodi. Napravili su model novih patika, liva bila sa sivin dodacima, desna bila sa žutin dodacima. Šef tumači da taj par patika ne valja jer je različit po boji, radnici ne razumu, govoru kako je najvažnije da su patike nove i udobne, a šta su na svakoj dodaci druge boje koje to veze ima.
Skinili su Maova odijela, željni novog, detalji ih ne zanimaju, tili bi imat a ovo šta proizvode ne mogu kupit, sve je za izvoz.
Vratili se u hotel, idemo se bacit na preostali pršut, triba ugrijat tost. Talijanac da će u hotelsku kužinu, ja s njin.
Gospe, sve moje sumnje prid menon.
Kužina s elementima u nizu, na kraju tog niza sidi žena, na kolina drži debelu drvenu dasku i riže povrće. Sidi na dasci s rupon, zahodu, isto ka na poljskon zahodu.
Njima je to normalno jer je, kažu, prirodno. Normalno je pljucati dok ideš, prditi, podrignjivati, srat usrid kužine i rizat povrće za hotelske goste, pišat u javnin zahodima čučavcima bez vrata da te svak ko prođe gleda, nikad ne pomest ispod namještaja, ne čistiti po kući, imat stolnjake, šugamane i posteljinu na maće...
Meni na pameti Hram Neba i Zemlje, toliko smo daleko jedni od drugih.
Ka da su cijepljeni od higijene i urednosti na koje smo mi navikli.
Vratila san se u Hong Kong, za umirit se otišla pravo u restoran di je upad s tačno određenon konzumacijon spize i jednog pića 500 US dolara po osobi pa ti pjevaj !
Al sve blista, miriši, pića i spiza su vrhunski, zahod pari ogromni super luksuzni stan, čovik najrađe ne bi iz njega nikad izaša.
Tu radu isti oni Kinezi iz Guandonga i Beijinga, ode znaju da sve triba blistat od čistoće, tamo nemaju pojma.
Kad san došla kući imala san šta vidit.
U tvornici postola gazda reka nek za se i svoje uzmen šta oću, uzela 5 pari najboljih patika, teglila ih priko pola svita a one sve live
Posal nije napravljen, naša vlast čekala kome će Kinez dat proviziju, on nije moga virovat, stalno je ponavlja da čini dobro i da bi njemu tribalo dat proviziju šta će zaposlit ljude.
Tija je ode, najviše 15 km od bilo koje luke, napravit pogon i zaposlit 100 ljudi. Đoništa i gornjišta patika došla bi otamo kontejneron, ode bi se samo zalipila i izvozila u EU. To zato šta mi nismo članica, nemamo kvote, on je dopuštene kvote za uvoz u EU iz Kine ispunija, a moga je prodat još gomilu toga. Ovo bi bija izvoz iz RH u EU.
Otvorija je pogon u Poljskoj, tad ni oni nisu bili u EU.

Veliki odmor.
Onda nešto na slovo S ( ne napuštan Kineze, grad miljenik u kojen san bila mali miljun puta, Hong Kong, uvik se svugdi pojavljuje ).
Il Prva, Druga, troglava banda i Moj ?
Nešto treće, ko zna šta se može dogodit il meni past na pamet ?

srijeda, 07.05.2008.

DRUKČIJI DIO

Vaza i pribor za isti

Bisnija je rat, živilo se bez struje, pod granatama, s vrićama punin pržine naslaganin do prvih katova kuća.
Puka film, odoh sama do Hong Konga. Dobro, bija je u pitanju i poslovni razlog, al to je druga priča.
Doletili nad Hong Kong, tajfun, ne daju sletit. Nakon uru vrimena kruženja ipak se spustili na ono šta se tamo zove aerodrom, usku pistu izgrađenu u moru, punu gužve, svaki čas slijeću i polijeću Jumbo jetovi iz cilog svita.
U gradu nisan znala jel se triban smijat il plakat, sve je bilo poplavljeno, oko svake kuće iste one vriće s pržinon, ka da se nisan nigdi makla.
Stanje u kuferu neloše, kava alat OK, pršut isto, jedna od 5 boca vina razbila se, crno se razlilo po robi, al nije problem jer novi kufer, robu, ode je lako kupit.
Carina je stroga, ne smi se unosit spiza i piće, al...
Sutradan san se ukrcala na hidrogliser ka naša Krila, vozi 45 minuta do rive di kroz jednu kućicu ulaziš u Macao, kroz drugu u Kinu.
Nosila san važeći crveni pasoš i novu plavu putovnicu, u Hong Kong ušla na crveni, u Macao ovaj put nisan ni provala uć, u Kinu ušla opet na crveni. Nisu imali pojma šta je plava putovnica.
Autobuson do Guangzhoua, za njihove pojmove gradića koji ima 3 miljuna stanovnika.
Uzela san englesko-kinesku prevoditeljicu, tražila da mi pokaže znamenitosti, ništa od toga, da mi ispriča najbitnije o gradu, slabo, onda nek me bar odvede di je svila, suveniri. Vodala me ka majmuna po dućanima sa sintetikon, to je njima „japanska svila“ koju obožavaju jer se ne mora peglati. Japance ne volu, teška povijesna sićanja, al ovu "svilu" volu. Na kraju san tražila da mi kaže o lokalnom prijevozu unutar pokrajine Guandong da bi mogla sama otić u unutrašnjost, u sela i tamo di iman poslovni razgovor.
Rekla je da će vozač autobusa provat kartu naplatit više jer san strankinja, al neka uvik, za svaku vožnju dan 1 juan i gotovo. Tako i bi. Za vozni red je rekla da ga nema, autobusi lokalci stano kružu. Istina je, ako dođe autobus dok pušiš ne isplati se gasit cigaret, doć će još baren 2 dok popušiš.
Autobusi su mali, 20-tak sidala, stariji od Kineskog zida, u njima se vozu svi, kokoše, koze, vriće povrća, ljudi i ja. Naravno, puši se.
Guandong je bogata pokrajina. Tu je krcato tvornica koje sve izvozu u Hong Kong, na zapad, u cili svit, a i zemlja je plodna, vlage koliko voliš, more i rijeka, sve puno spize. Odlični rakovi, slični velikin škampima, bila riba od kil-dva komad.
Stanovnici imaju mrvu svog polja s rižon i radu u tvornicama di dobiju tri obroka riže. Osjetili višak love, počeli gradit kuće koje ne održavaju, za čas novu kuću pretvoru u zapuštenu.
Poslovni dio mog puta odnosija se na razgovor s prebogatin Kinezon, vlasnikon nebodera u Hong Kongu i Minhenu, tvornice patika i postola u Guandongu odakle potječe. Znala san ga iz Hong Konga, taipan, bila u njegovoj viletini u brdu Hong Kong Islanda, vozija me šofer od žene mu u rozom auti duljen od velikog autobusa, dočekalo miljun sluga, živa glazba od 3 svirača šta u kantunu salona lagano svira, ama ne znan ni nabrojit sav luš.
Pršut i vino nisu bili za njega nego iznenađenje, zafrkancija i gušt za naš svit, europljane.
Šta si dalje od kuće pojam "naš" je širi, ode su mi naši iz moje ulice, grada itd., tamo su mi naši europljani, svi bijelci itd.
Zona u kojoj su tvornice predgrađe je Guangzhoua, u najvećen broju tvornica bijelci su glavni menađeri, svi stoju u prekrasnon malon hotelu uz šumu i slapove di je i mene čekala soba specijal de luks.
Zidovi sobe bili su obloženi čiston svilon, zavjese iste i posteljina, sve boje neba s flekama, srića ponila svoje šugamane za leć, na stolu čajnik s vrilon vodon i gomila čaja od jasmina. Koji božanstveni miris !
A ispod kreveta prašine otkad se hotel izgradija, nikom nikad nije palo na pamet to pomest, oni to ne vidu.
U sobu se skupila cila EU, Talijanca skoro od sriće strefilo srce kad je vidija pršut i vino, a kad je doša sebi tija me streljat šta se ona jedna boca razbila.
Posjet tvornici i tamošnje navade u idućen broju.

ponedjeljak, 05.05.2008.

MASAŽA, NARAVNO

Likovite kuglice i kutije za držat čaj

Profesoru je bija san vidit Dubrovnik, dok je 6 miseci studira u Beogradu uštedija za avionon ujutro otić, uveče se vratit, al nisu mu dali njegovi iz ambasade, nikako. To nije moga prižalit.
Sad je sina tija poslat živit bilo di na svitu, s familijon skuplja lovu za učinit mu pasoš, takse su bile nedostižne, a onda je dolazija još nedostižniji problem dozvola, viza, svega. Nije uspija.
Za imat dite mladi su tribali dobit privolu partijske ćelije u poduzeću. Za imat drugo dite tribali su se pomirit s tin da će bit izopćeni, svak je smija i mora čin ih ugleda po njima pljucat da pokaže prezir, nisu mogli napredovat u poduzeću, nikad ne bi dobili stan.
Vlasti su se bavile kontracepcijon i tako da bi poslale radit muža il ženu 3-4 iljade kilometara dalje, a love za putovat nije bilo pa bi se muž i žena vidili jedanput u 5 godina.
Kasnije san bila u selo di se rodija Mao, tamo i po drugin selima u svakon vrtlu isprid kućica tajno su zakapana novorođenčad, puno previše ženske i dice broj 2 ili 3.
Ubila san se tih dana za obać 5-6 najvažnijih spomenika, svaki uzme baren cili dan.
Najviše me dojmile Mingove grobnice. Ni u njima nema uporabnih predmeta, al su posebne, impozantne, kamene.
U starom dilu Beijinga ima uličica s malin, pretrpanin radionicama -dućanima antikviteta i suvenira koje držu obrtnici umjetnici. Tu je bilo predivnih kineskih stvari, nekih starih više tisuća godina, teke kupila.
U Kući svile kupila par kilometara razne svile, debele, tanke, za muške, ženske. Još iman metraže. Na Frendšipu, di kupuju stranci, svileni veš, u Knez Mihajlovoj servis za jelo za 8 osoba. Knez Mihajlova je ulica u centru s dućanima, ko zna kako joj je pravo ime, ovo joj dali turisti iz Juge.
Narod koji je prije 4000 godina ima svoju znanost, kulturu, filozofiju, umjetnost, napravija Zid, grobnice, hramove dok se za nas nije ni znalo sad je bija iza nas miljun godina.
Saznala san zašto je oprana roba puna fleka. Ima deterženta, al se pere u ladnoj vodi, kučište hotelskih veš mašina je plastično, najviša temperatura pranja 40 C. Mora ostat šporko.
Bila san u kazalištu, plesovi, pisme i ona nevjerovatna svijanja tila, svidilo mi se.
U Beijing san ponovo došla za dva miseca. Kina se oporavljala od Tiananmena, turisti dolazili opet, naši se povatali na bazi Srbi i Hrvati, zva glavni tip za turizam Beijinga da hitno triba rješit šta će s njima ako se opet povataju. Išlo nas 4 službeno, on nas dočeka i odma s nama na službenu večeru s još njih 5-6. Kolega mi jedva uspija reć da će mu u neko doba namjerno pozlit, tobož od rižine rakije, neka ga vodin u sobu. To će bit kad osjeti da će nan Kinezi tit učinit najveću čast koja se ne smi odbit, dat zalogaj spize sa svojin štapićima, onin kojima su cilo vrime ili. Sekund prije toga kolega se počeja privijat, tako smo prošli lišo. Umrla bi da san morala taknit štapić kojin su ili, kamo li ga stavit u usta, i nako san bila štufa jer su cilo vrime pljucali sitne kosti iz mesa po stolu, priko stola, ma di stignu, podrignjivali, mljackali...A bili su visoko rangirani ljudi na službenoj večeri sa stranim gostima - partnerima.
Tamo je najbolje isti tost i frigana jaja, pekinška patka definitivno valja samo u dobrom europskon kineskon restoranu. Ne radi okusa, spiza ima izražene okuse, slatko, ljuto, papreno, al često ne znaš šta žvačeš pa se meni priviđale razne životinje. Puno je škurih soseva, ko zna šta je u njima, patku konobar siče na tanke komade mesa koji se stavu na male palačinke prelivene škurin soja soson, to nisan mogla, naši i kineski pojmovi o higijeni nemaju ništa zajedničkog.
Jedva smo tamo u Sheratonu izmolili da nam prodaju cilu patku za u sobu pa trčali na Frendšip kupit tost, u sobi se najili patke, batak u ruke i nepečeni tost, spasili se.
U Beijingu san bila 4 puta, zbrojeno oko misec dana šta je za me puno, ne vraćan se često u mista di san bila.
Oćemo li sad u Guandong ?

P.S. Iden sa štapićima, volin kinesku spizu al ne tamo, tamo je konobar pun maća, stolnjak isto, sosevi crni a ja gadljiva. Eto.

subota, 03.05.2008.

TRAŽILI STE

Čikara za čaj i kutijica za kozmetiku

Poslin Moskve, Lenjingrada, Kijeva i Odese iz doba SSSR-a obećala san sebi da više neću u komunističke zemlje jer me boli glava od uvjeta života tamošnjih ljudi, al o tome drugi put, sad smo u Kini.
Tiananmen, peti i početak šestog miseca 1989. Pobilo studente.
Vukla me ta ogromna zemlja veličanstvene prošlosti ranije, znala sam o njoj i režimu al ovaj pokolj nisan mogla prihvatit, razumit, morala san otić.
Prija i ja krenile 20-tak dana posli masakra.
Doletili pridveče, ispod nas ogromni Peking a jedva koje svitlo vidiš. Aerodrom ofarban uljenom bojon s crton, malo ljudi, puno ozbljne policije, ka u socrealističkin filmovima.
Vozimo se do hotela taksijen kroz ogromne, široke ulice pune bicikla. Ni jedna bicikla nema svitlo, sve žene imaju marame na glavi, muški i ženske u istoj robi.
Za večeru donilo krasna peciva, mašila se, zagrizla kamen. Tvrdo rižino pecivo. Ostalo su bili tamni soja sosevi, ko zna koje sitno rizano meso, riž i povrće, mi gladne tražile tost i dva frigana jaja, ma malo morgen.
Stolnjak, monutura konobara, posteljina, šugamani, sve je bilo puno fleka.
Ne moš leć na fleke, nemaš koga pitat šta je to jer ridak je petak da neko govori engleski, a naš kineski se svodija na pozdrav "nji hao".
Ošle taksijen u dućan za strance kupit šugamana da možemo stavit misto posteljine i tuširat se.
Kasnije smo prošetale oko hotela, virile kroz prozore u stanove. Na prozorima nije staklo nego prozirna, tanka plastika, ka vrićice za zamrzavanje.
Mala, gola žaruljica na žici visi sa stropa, goli zidovi ofarbani ka na aerodromu, namještaja skoro ništa, puno ljudi u jednoj prostoriji.
Sutradan našle našu gđu koja doli živi i profesora slavistike na njihovon sveučilištu šta je kratko studira u Beogradu pa s njima najprije idemo na Tiananmen.
Moga si doć blizu, ne i ugazit na taj najveći trg u Beijingu, tako se kaže a ne Peking. Vidile su se ogromne fleke od krvi studenata, vojske je bilo krcato. 15 km u krugu bile su rupe po fasadama od topovske paljbe.
Naša gđa je govorila da je tribalo na bilo koji način zaustavit studente koji su tražili više ljudskih prava i jače otvaranje Kine jer se ne može vladat s miljardu ljudi koji bi tili ljudska prava i život ka u razvijenijim zemljama, profesor je umira od straha za sudbinu studenata i svog sina jedinca, studenta.
Čudila san se zašto građani muču dok in vlast ubija mladost.
Mnogi roditelji smaknutih koji žive tisućama km daleko neće cilu godinu, možda i dulje saznat da nema više njihovog diteta, a dobar dio pekingškog stanovništva virova je da to nije počinila njihova vojska nego neka druga, koja druga nisu znali. Ka da in je neko ispra mozak.
Većina građana Beijinga ne zna ni u kolikon gradu živi, kreću se na relaciji stan-posal i gotovo, država je brinila da im posal bude blizu.
U stanu nisu imali kupatila, tuširanje se po rasporedu obavljalo jednom mjesečno u mjesnoj četvrti, zato su žene nosile marame kad voze bicikle da sačuvaju čiston svoju prekrasnu crnu kosu.
Kad se Kina otvorila zapadu radnici na gradnji hotela dovodili su familije gledati čudo neviđeno da svaka soba ima kupatilo.
Peking je suv, prašnjav, oskudijeva vodom, 10-tak stupnjeva ladniji od nas.
U Zabranjenom grad nema ni jednog uporabnog predmeta, ne moš vidit kinesku vazu, samo gole zidove hramova i kraljevskih odaja.
Mao je napravija novi "Zabranjeni grad" blizu starog, ogradija ga visokim zidovima da raja ne vidi fontane, velike staklene prozore i druge luše.
Nema tica, da ih pobiti Mao da građani ne čuju nešto šta bi ih navelo na sanjarenje, lipotu...
Najpoželjniji mladoženja bija je taksist jer je dolazija u dodir sa strancima i dolarima koje se na crno minjalo za juane dvostruko bolje nego u mjenjačnici. Taksist je bija od onih ritkih koji su u to vrime mogli skupit lovu za kupit frižider, san svih pekinških žena
Mi smo bile gladne jer nit u dućanu za strance nije bilo kupit spize, sve se ispraznilo, tad su mnoge zemlje prikinile odnose s Kinom.

Dugo li je ovo a nisan ni počela, ajme koja masaža vas čeka
Al tražili ste, sad uživajte !

03.05.2008. u 00:05 • 15 Komentara • Print • #

četvrtak, 01.05.2008.

PAR SLIČICA

Zid nad zidovima i Hram neba i zemlje



Lamaistički hram i Mingove grobnice



Pokrajina Guandong, grad Guangzhou, dvorište tvornice postola, ručak sa štapićima

Šta san sve doživila i vidila po Kini mogla bi pisat dvi godine

01.05.2008. u 00:05 • 16 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.