
Vaza i pribor za isti
Bisnija je rat, živilo se bez struje, pod granatama, s vrićama punin pržine naslaganin do prvih katova kuća.
Puka film, odoh sama do Hong Konga. Dobro, bija je u pitanju i poslovni razlog, al to je druga priča.
Doletili nad Hong Kong, tajfun, ne daju sletit. Nakon uru vrimena kruženja ipak se spustili na ono šta se tamo zove aerodrom, usku pistu izgrađenu u moru, punu gužve, svaki čas slijeću i polijeću Jumbo jetovi iz cilog svita.
U gradu nisan znala jel se triban smijat il plakat, sve je bilo poplavljeno, oko svake kuće iste one vriće s pržinon, ka da se nisan nigdi makla.
Stanje u kuferu neloše, kava alat OK, pršut isto, jedna od 5 boca vina razbila se, crno se razlilo po robi, al nije problem jer novi kufer, robu, ode je lako kupit.
Carina je stroga, ne smi se unosit spiza i piće, al...
Sutradan san se ukrcala na hidrogliser ka naša Krila, vozi 45 minuta do rive di kroz jednu kućicu ulaziš u Macao, kroz drugu u Kinu.
Nosila san važeći crveni pasoš i novu plavu putovnicu, u Hong Kong ušla na crveni, u Macao ovaj put nisan ni provala uć, u Kinu ušla opet na crveni. Nisu imali pojma šta je plava putovnica.
Autobuson do Guangzhoua, za njihove pojmove gradića koji ima 3 miljuna stanovnika.
Uzela san englesko-kinesku prevoditeljicu, tražila da mi pokaže znamenitosti, ništa od toga, da mi ispriča najbitnije o gradu, slabo, onda nek me bar odvede di je svila, suveniri. Vodala me ka majmuna po dućanima sa sintetikon, to je njima „japanska svila“ koju obožavaju jer se ne mora peglati. Japance ne volu, teška povijesna sićanja, al ovu "svilu" volu. Na kraju san tražila da mi kaže o lokalnom prijevozu unutar pokrajine Guandong da bi mogla sama otić u unutrašnjost, u sela i tamo di iman poslovni razgovor.
Rekla je da će vozač autobusa provat kartu naplatit više jer san strankinja, al neka uvik, za svaku vožnju dan 1 juan i gotovo. Tako i bi. Za vozni red je rekla da ga nema, autobusi lokalci stano kružu. Istina je, ako dođe autobus dok pušiš ne isplati se gasit cigaret, doć će još baren 2 dok popušiš.
Autobusi su mali, 20-tak sidala, stariji od Kineskog zida, u njima se vozu svi, kokoše, koze, vriće povrća, ljudi i ja. Naravno, puši se.
Guandong je bogata pokrajina. Tu je krcato tvornica koje sve izvozu u Hong Kong, na zapad, u cili svit, a i zemlja je plodna, vlage koliko voliš, more i rijeka, sve puno spize. Odlični rakovi, slični velikin škampima, bila riba od kil-dva komad.
Stanovnici imaju mrvu svog polja s rižon i radu u tvornicama di dobiju tri obroka riže. Osjetili višak love, počeli gradit kuće koje ne održavaju, za čas novu kuću pretvoru u zapuštenu.
Poslovni dio mog puta odnosija se na razgovor s prebogatin Kinezon, vlasnikon nebodera u Hong Kongu i Minhenu, tvornice patika i postola u Guandongu odakle potječe. Znala san ga iz Hong Konga, taipan, bila u njegovoj viletini u brdu Hong Kong Islanda, vozija me šofer od žene mu u rozom auti duljen od velikog autobusa, dočekalo miljun sluga, živa glazba od 3 svirača šta u kantunu salona lagano svira, ama ne znan ni nabrojit sav luš.
Pršut i vino nisu bili za njega nego iznenađenje, zafrkancija i gušt za naš svit, europljane.
Šta si dalje od kuće pojam "naš" je širi, ode su mi naši iz moje ulice, grada itd., tamo su mi naši europljani, svi bijelci itd.
Zona u kojoj su tvornice predgrađe je Guangzhoua, u najvećen broju tvornica bijelci su glavni menađeri, svi stoju u prekrasnon malon hotelu uz šumu i slapove di je i mene čekala soba specijal de luks.
Zidovi sobe bili su obloženi čiston svilon, zavjese iste i posteljina, sve boje neba s flekama, srića ponila svoje šugamane za leć, na stolu čajnik s vrilon vodon i gomila čaja od jasmina. Koji božanstveni miris !
A ispod kreveta prašine otkad se hotel izgradija, nikom nikad nije palo na pamet to pomest, oni to ne vidu.
U sobu se skupila cila EU, Talijanca skoro od sriće strefilo srce kad je vidija pršut i vino, a kad je doša sebi tija me streljat šta se ona jedna boca razbila.
Posjet tvornici i tamošnje navade u idućen broju.
Post je objavljen 07.05.2008. u 00:05 sati.