Priko bare san išla jer me jedna zračna kompanija proglasila najboljin radnikon i počastila de luxe putovanjen, prva klasa aviona i bla,bla.
Čin san ušla u hotelsku sobu zagonetka, dvi špine nad lavandinon, mišalica za vruću i ledenu vodu ka u nas i neka deblja cijev s botunon za pritisnit.
Je, ko će pritisnit, ko zna šta može počet izlazit.
Gledala san se s njon po ure pa odlučila, stisla a ono leti usitnjeni led.
Onda san u imeniku tražila broj nepoznate rodice, našla nas ona par miseci prije priko novina, imala san adresu.
Nema broja, zoven informacije, ma kakvi, broj je zabranjen.
Odlučila joj ujutro poslat telegram.
Prvu noć nikako zaspat, čirin kroz prozor.
U dva noću uvatila me volja prošetat i jesan, srce Manhatna je mirno, samo ne smiš iz Pete ulice prić u Šestu i dalje, tamo je Harlem.
Na pločniku je ležalo puno pijanaca šta čekaju da izbacu prazne boce iz restorana pa ih oni cidu ne bi li popili koju kap.
Išla san na helikopterski razgled grada, lipo, nema šta.
U Maysisu, jednoj od najvećih robnih kući na svitu, tila Mom i blagu kupit darove i ako mi šta zapne za oko za se.
Izabrala Mom lipi mantel s uloškon za zimu, prodavačica da će ga zamotat, kad na etiketi piše Varteks.
Jebemu, di ću od vamo vuć Varteksov mantel ?
Ponovo traži, kupi drugi, al Varteksov je bija najlipši, takvih u nas nema kupit.
U Maysisu ne moš upantit di si uša, di tribaš izać pa san izašla na nepoznatu ulicu.
Priko puta dućan od postola, povuka me ka magnet, buljin u izlog i vidin u staklu da iza mene stoju dva crnca veća od nebodera a na vratima dućana piše Šesta.
Aaaaaaaaaaaa, ja san u Harlemu, sama i natovarena robetinon.
Ajme kojon brzinon san se vratila u Maysis za izać na Petu.
Opet prid menon postole, muške, pa san ušla Svon uzet kaubojske čizme.
Fin dučančić, skupo da ti dođe zlo, al šta sad, ko će kupovat u Petoj mora platit.
Krasni sidi gospodin, vlasnik, priča s menon i kad san izvadila karticu pa u nesvist, ne razumi odakle san.
Ubila se objašnjavat, te Mediteran, bivša Juga, te rat, pa blizu Italije, pa Tito, ma ništa.
Nisan znala šta ću pa spomenila Dubrovnik, on se ozarija, čuja je za Dubrovnik, al nije bija jer je to iza Gvozdene zavjese.
Ajde Katja, sve nanovo, objasni da nit je Dubrovnik ikad bija nit je sad iza Gvozdene zavjese.
U hotelu me čekala poruka da se javin rodici, nazvala, ona se pripala jer nikad u životu nije dobila telegram. Dogovorile se ručat skupa.
Bila na autobusnon razgledu grada, stavila ružu di je ubilo Lenona, penjala se na Kip slobode, Empire, ušla u Tiffany, šetala svakon ulicon iz Sexa i grada, sidila po kultnin kafićima, klubovima...
Došla rodica s mužon, porijeklon Englezon.
U neko doba pitaju kako to da san obučena u robu ka iz žurnala kad znaju da se ode teško živi.
Rekla da san prije puta ošla u Trst i kupila, neću na put ka štracina ćer.
Nije in bilo jasno da moje čizme koštaju ka naša prosječna plaća.
Ih, ka da je meni jasno, al mi smo tako navikli.
Kad san rekla šta san sve kupila u Maysis, šlagiralo ih, oni tu ne kupuju, skupo in, za kupit šta čekaju poniženja u dućanima na periferiji.
Imaju dvoje dice, kuću u Brooklynu, on radi ka pravnik u tvrtki u Empireu, ona agent za međunarodni zračni prijevoz putnika, slično ka ja.
I kuka da ne može doć vidit zemlju di joj se ćaća rodija, prodaje mi bozu jer znan koliko agenti godišnje imaju prava na popuste da je smišno, bome i žalosno reć da ne može bilo di otić za stotinjak dolara za avion.
Meni East Manhatan odličan, sve normalo i poznato iz filmova.
I Washington mi OK.
Kroz Floridu san proletila, a u L.A. nigdi svita, samo ceste i auti.
Iman ideju skoknit ove kasne jeseni u L.A, ne zbog njegovih čari, nego na čakulu, tamo mi prijateljica.
E, onda će biti L.A. special raport za blog.
Post je objavljen 23.05.2008. u 16:50 sati.