Kad sam prije točno 12 godina na forumu „Zone-2000“ postavio pitanje forumašima s preporukom koje bi planine i vrhove obavezno morao posjetiti u Bosni i Hercegovini savjeti su počeli pristizati velikom brzinom, a samo par mjeseci kasnije stigla je i pozivnica na druženje forumaša „Zonzona“ u planinarskoj kući „Podgradina“ na Bjelašnici. Od tog trenutka često planinarim po bosansko-hercegovačkim planinama, a Bjelašnica je, nakon Prenja koji uvjerljivo drži prvo mjesto po broju mojih skitnji, čvrsto prigrlila drugo mjesto na tom imaginarnom postolju. Bilo da sam sa Sanjom vodio izlete HPD Mosor, dolazio na „Bjelašnički dan“ ili na „Zonzonijade“, na svoj ili nečiji rođendan.

Tako smo proteklog vikenda nas dvoje po četvrti put poveli društveni izlet na Bjelašnicu, ali i Visočicu. Za subotu smo „zacrtali“ obilazak Zabjelašnice, od Umoljana preko vrha Obalj (1.890 m/nv) na Lukomir, pa kanjonom Rakitnice natrag u Umoljane. Ovom smo stazom Mosoraše i prijatelje planinare iz drugih planinarskih društava već ranije vodili jednog kišnog rujanskog vikenda 2014.g., pa smo se nadali da će planina ovog puta biti puna razumijevanja za našu žarku želju za pogledom s vrha koji slovi za jedan od najljepših vidikovaca u bosansko-hercegovačkim planinama.



Mala, ali odabrana družina se u petak poslijepodne zaputila prema Sarajevu. Brojna odustajanja zbog vrućine koja je zahvatila zapadnu Europu, Kataloniju i jug Francuske dovela su u pitanje održavanje izleta, ali se zahvaljujući razumijevanju vodstva HPD Mosor našlo rješenje u vidu malog autobusa koji je poveo neustrašivu družinu u smjeru kontra od svih toplih fronti zapadne Europe. „Uvik kontra, takva sorta!“



Putem do Sarajeva podužu stanku radimo u čuvenom jablaničkom restoranu „Zdrava voda“. Podužu zbog gužve koju tu redovito stvaraju horde turista, putnika na proputovanju kroz Jablanicu, što naravno uključuje i nas. Ali kako odoljeti tom pogledu na zelenu Neretvu pod terasom i visoke litice Cetine obasjane zalazećim zrakama sunca?! Jesam vas! Ma ima naravno nešto i u toj janjetini, kad toliko putnika zastane baš na ovom mjestu, ali kako do Jablanice uvijek ogladnim kao vuk nikako da steknem tu mjerodavnost za davanje stručnog suda o kvaliteti mesa. Čupam te bokune janjetine kao da su mi posljednji. Bar do Sarajeva jesu.



Sat i po kasnije, još uvijek s okusom janjetine u ustima, stižemo pred hotel „Saraj“ poviše Bentbaše. Preostao je još samo jedan sat do subote, pa prevladava Sanjin razum i odustajemo od odlaska do nedaleke pivnice HS na „Sarajevsko“ za mirniji san. Ujutro je već u 6 doručak, jer nas čeka 40-ak kilometara vožnje do Zabjelašnice. Preostalo je vremena tek za očaravajući pogled preko ponistre na naizgled usnuli grad, pa uz kreket žaba s Miljacke utonusmo u san.



Zora je i ovog puta uranila i potjerala san s očiju. Ali isto me veseli što ću nakon dva protekla vikenda provedena na sevidskom suncu, tragajući za Che-om i Silvom, napokon opet uskočiti u „čizme skitaljke“. Nije mi mrsko Bokino i Pavčićevo društvo, dapače, ali planinu ništa ne može adekvatno nadomjestiti, pa ni zanimljivo štivo.



Dobra je stvar što smo zbog tih rekordnih vrućina u zapadnoj Europi na izlet krenuli malim autobusom koji nas je poštedio 4 km hodanja od mosta na Rakitnici do Umoljana. Putem smo se nakratko zaustavili pored nekropole sa 47 stećaka pred kojom je Sanja referirala s dosad poznatim činjenicama o ovim mističnim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima zapadnog Balkana. Upravo je ova nekropola uz njih još 19 iz Bosne i Hercegovine, po tri iz Srbije i Crne Gore te dvije iz Hrvatske (Cista Provo i Konavle) 2016. g. uvrštena na UNESCO popis svjetske baštine. Stećci su svjedoci davne naseljenosti ovog kraja za koji se veže višestoljetni nomadski život planištara koji bi iz u ljetnim mjesecima iz suncem spržene Hercegovine u visoke planine izvodili blago na bogatu ispašu. Upravo se zbog toga smatra da je i naziv sela Umoljani direktno vezan uz njegove prve stanovnike, Humnjake iz Donje Hercegovine.



Postoji i legenda o nastanku imena sela, ali o tom malo poslije. Na ulazu u selo nas dočekuje džamija s kamenom munarom, za koje se pretpostavlja da su sagrađene krajem 15. stoljeća. Najstariji mještani prepričavaju kako su nekad i džamija i munara bile od drva, obložene šindrom kao mnoge kuće u ovom kraju. Ono što posebno intrigira je događaj iz posljednjeg rata koji je ostavio pustoš zabjelašničkim krajem kad je 1993.g. u potpunosti izgorjelo 13 sela, dok je džamija u Umoljanima ostala pošteđena paleži. Nikad se nije razjasnilo zbog čega je srpski vojnici nisu zapalili, pa se o tome danas među mještanima ispredaju legende. Nedaleko od džamije stara nana nudi prebačene preko drvene ograde svojom rukom pletene čarape i rukavice od vune s tradicionalnim narodnim motivima, dok se pored česme nestrpljiva mosoraška družina iskrcava iz autobusa.



Domagoju, našem mladom vozaču prepuštam svoje trekerice br. 44 u kojima sam prvotno planirao krenuti na uspon. Svi smo oduševljeni činjenicom što iskazao želju za planinarenjem, pa ćemo ga sigurno i u budućnosti zvati na naše višednevne izlete.



Ruksaci su za tili čas na leđima, pa krećemo dalje kroz selo prema katunima na Gradini. Putem nakratko zastajemo u sjeni starog javora pod stijenom Pošijaka u čijoj se stijeni po legendi nalaze okamenjeni ostaci velike zmije - aždahe. Kao i na Crvnju, i ovdje možemo primijetiti da je život planištara život ispunjen legendama koje su se prepričavale uz ognjište za, čak i u ljetnim mjesecima, prohladnih planinskih noći. Ova legenda „priča“ kako je u davna vremena Aždaha izašla iz kanjona Rakitnice i preko doline se uputila prema seljanima. Kako bi je zaustavili počeli su zajedno moliti Boga koji je uslišio njihove molitve okamenivši strašnu neman u stijeni Pošijaka. S malo mašte može se razaznati okamenjeni oblik te ogromne zmije, a selo je zbog umoljavanja Bogu dobilo ime Umoljani. Trag zmijinog vijuganja dolinom su meandri iznad kanjona koje su kasnije ispunile vode Studenog potoka.





Na današnjem nam se usponu opet pridružuje jedan od lokalnih pasa, pujdo koji će gotovo cijelog dana biti naš vjeran pratitelj. Ništa ne traži od nas, samo da mu dopustimo obavljanje ovčarske dužnosti. Usprkos tome u ruksacima smo na pauzi pronašli i koji slasni zalogaj za podijeliti s našim novim četveronožnim čuvarem. Staza nas vodi preko kamenjara i travnatih padina obraslih borovnicama i modrim cvjetovima encijana. Neki poput razigrane djece trče preko zelenih livada, drugi duboko udišu cvjetne mirise, ostali promatraju Opservatoriju u daljini ili pogledom traže Umoljane iz kojih smo krenuli na Obalj. Izlaskom na greben otvara se pogled na Visočicu s druge strane kanjona Rakitnice. Rijeka Rakitnica je 26 km duga desna pritoka Neretve, koja ne razdvaja već sljubljuje Bjelašnicu s Visočicom. Vode povezuju obale, spajaju planinske obronke i životom napajaju daleke doline.





Dolaskom na vrh okrećući se od sjevera u smjeru kazaljke na satu prepoznajemo Krvavac, na kojem sam se jedne zime smrznuo kao nikad u životu i Opservatoriju, najviše vrhove Bjelašnice. Dalje prema istoku nastavljamo pogledom zatvarati planinski krug s Trebevićem, Romanijom, Jahorinom, Treskavicom, Zelengorom, Visočicom na koju ćemo sutra, Veležom, Prenjem, Čvrsnicom, Vranicom i Bitovnjom. Potom se izvalismo u travu, upijajući mir kojim planina odiše i mirise zelenog ćilima koji se rasprostire pod nama. Vrijeme u takvim trenucima prebrzo teče, poput Rakitnice duboko pod nama. I nama sad treba krenuti dalje. Počinje silazak u selo Gornji Lukomir koji se stisnuo na zaravni tik do ruba kanjona Rakitnice, između vrhova Obalj i Lovnica. Smješteno na visini od 1.472 m iznad razine mora, najviše je naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini. Njegovi su mještani također potomci nekadašnjih planištara Humnjaka, koji se u jednom trenutku odlučili i tijekom zime ostati živjeti u planini, ne vraćajući se s blagom natrag u svoja sela Kamen i Žulj nedaleko Stoca. Legenda o tome kao je selo dobilo ime govori da su prvi stanovnici bili bogumili koji su iz okolice Dubrovnika pobjegli pred progonom kršćana. Došavši na mjesto Lukomira, skrivenog strmim padinama Bjelašnice i Visočice, rekli su „Ovo je naša luka mira“ i tako nasta Lukomir. A upravo je ova luka mira zahvaljujući svojoj izoliranosti, uz već spomenutu džamiju u Umoljanima, jedina preživjela ratne strahote tijekom posljednjeg rata.



Na vrhu nas je dočekao naš dragi prijatelj Ivan Stanić iz Kreševa s kojim razgovaramo o 3fok-u, o Mosor Film Festivalu, o Lopati, Kreševu i Zoki. O prijatelju, ljudini koja nas je zauvijek napustila krajem pretprošle godine. Ali nikad Zoka neće prestati biti temom naših razgovora, kao što ni razgovore sa Zokom nikad nećemo moći zaboraviti. Zahvaljujući Đurđi koja nam je po odgovornom kuriru Renatu Baretiću poslala njegove dvije marame, danas smo ih donijeli na Obalj, a odsad ih nosimo sa sobom gdje god da krenemo u planine. Nastavljamo dalje prema Lukomiru dok na povjetarcu lepršaju marame.



Lukomir je na sat i po postao i naša luka mira. Smještamo se u hladovini „Ljetne bašte“, gdje nas s hladnim „Sarajevskim“ i toplim pitama spremljenima od domaćeg sira dočekuje naš stari poznanik Narsid. Lukomir s epitetom posljednjeg starog bosanskog sela privlači veliki broj turista. Osim nas, danas nitko nije stigao preko Oblja. Ostali su došli ili cestom kroz Dugo polje ili stazom koja gotovo po izohipsi prati kanjon Rakitnice.











Njome se i mi upućujemo natrag u Umoljane. Preko golih obronaka i gustih šuma, poviše ruševne mlinice i nakrivljenih nišana Donjeg Lukomira nestalog pod lavinom, preko suhih korita Peruće i Studenog potoka, tik uz izvor Sedrenika i sedam mlinica koje su se poredale niz potok, prateći mosorašku skvo „Meri crvene čarapice“ stižemo do džamije u Umoljanima. Tu nas čeka autobus kojim ćemo u natrag u Sarajevo. Na desetku u „Petice“, „Sarajevsko premium“ u „Zlatne ribice” i potom u postelju. Ujutro u 5 i po opet Vlatko svira „Skakavac“.













I tako je završio ovaj meni savršeni dan planinarenja po Bjelašnici. Možda i nije bilo zrelih borovnica, ni dovoljno debele hladovine, pa čak ni „Sarajevsko“ nije bilo baš mrzlo u „Ljetnoj bašći“, ali ljubav ne želite mijenjati. Ne želite je prilagođavati sebi, kvariti je time, jer je ona uvijek najljepša kad je čista - kad i one naizgled mane postanu slatke i neodoljive. A Bjelašnica mi je od prvog susreta upravo takva!

Oznake: Obalj, Bjelašnica, Lukomir, Umoljani

U četvrtom razredu osnovne škole za lektiru se čitaju “Družba Pere Kvržice”, “Priče iz davnine”, “Heidi”, “Emil i detektivi”, “Pipi Duga Čarapa”, “Knjiga o džungli”… Ne sjećam se školske godine kad sam pročitao ove naslove, ali to sigurno nije bilo u toj dobi, bar ne svojevoljno. Tad su me zanimale samo igre s prijateljima na prostranim livadama od kojih me odvajala široka, četverotračna Sutjeskina ulica. S druge strane “rijeke” bila je naša džungla, među vinogradima i kupinama, omeđena starim, trošnim ogradama. U toj džungli svi smo bili Mowgli. Gradili smo svoja skloništa i zamke, “ratovali” i odrastali u čoporu. U početku smo se pokušavali igrati Švaba i partizana, ali kako ni nakon nekoliko pokušaja nismo nikoga uvjerili da bar jednom bude Švabo, igrali smo se Indijanaca i kauboja. Nekoliko godina poslije, asfalt i beton zamijenili su našu za neku drugu džunglu, a svoju sam pronašao 300 km dalje od nekadašnje Sutjeskine ulice, u srcu Nacionalnog parka Sutjeska.

Najsjajniji biser u ogrlici prirodnog blaga najstarijeg nacionalnog parka Bosne i Hercegovine, prašuma je Perućica. Prašuma je tip vegetacije kojim se nazivaju prirodne šume na koje čovjek nije imao utjecaja (primarne) ili je vrlo malo utjecao na njih (sekundarne). Ova je prašuma sekundarna, jer postoje nepobitni tragovi da je čovjek stoljećima koristio Perućicu za lov ili izvlačenje trupaca za izradu koliba/stanova, ali i badnjeva i kaca.



Zemlja je to mitova i legendi, pa su za Perućicu govorili da je posljednja europska prašuma, da se u nju ljudska noga još nije spustila, a tko se i usudi ući živ izaći neće, da su stabla stara više od 300 godina…



Mitovi se najučinkovitije razbijaju ili potvrđuju činjenicama, pa ću krenuti od početaka zaštite Perućice koji sežu sve do kraja 19. stoljeća kad su je tadašnje vlasti na osnovu Zakona o lovu sa ciljem zaštite rijetkih vrsta divljači područje Zelengore, Maglića i Volujka proglasile zaštićenim područjem. Ali pravi poticaj zaštiti područja počinje 1938. g., kad su prilikom izrade elaborata gospodarenja šumama na području sliva Perućice šumari taksatori izvijestili o “prekrasnim sastojinama bukve, jele i smreke čija je drvna masa prelazila 1000 m3 po hektaru, a visina pojedinih stabala dostizala preko 50 m.”



Pravna zaštita je došla nakon II. svjetskog rata kad je 17. svibnja 1952.g. Predsjedništvo vlade NR Bosne i Hercegovine izdvojilo šumsko područje Perućice, ukupne površine 1.234 ha, iz redovitog gospodarenja kao šumarski objekt potreban znanstvenim istraživanjima i nastavi. Dvije godine kasnije, 3. lipnja 1954.g. površina je priključivanjem “nešumskih površina” od gornje granice šume do vrha Maglića, prekrivenih klekovinom bora krivulja i visokoplaninskom vegetacijom, povećana za 200 ha i stavljena u cjelosti pod zaštitu države kao prirodni rezervat.



9. veljače 1962.g. Skupština NR Bosne i Hercegovine donosi Zakon o proglašenju područja Sutjeske nacionalnim parkom u kojem je navedeno da je jedan od najvažnijih ciljeva njegovog proglašenja zaštita prašumskog rezervata Perućice čime je prašuma dobila viši stupanj zaštite. Kao strogi rezervat prirode zaštićen je njegov gornji dio, 786 ha iznad vodopada Skakavac, pa tu nije dopušteno nikakvo narurašavanje prirodnih odnosa. Nije dopuštena sanitarna sječa bolesnih stabala, ni izvlačenje prirodnim putem srušenih stabala, pa ni kaptiranje izvora vode. Kako čovjekov, tako i zakon džungle kaže: “Strogi prirodni rezervati su prostorno ograničena prirodna područja u kojima je zabranjena svaka gospodarska djelatnost i vršenje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode.” Posjet je dopušten isključivo znanstvenicima, a pod posebnim uvjetima grupama posjetitelja uz obaveznu pratnju stručnog osoblja NP Sutjeska.



Na Dragoš sedlu počinje “staza” koja vodi u srce prašume Perućice te se u dužini od 8 km spušta s 1.300 m/nv do klanca potoka Suhe na 650 m/nv. Dragoš sedlo je udaljeno 12 km od Tjentišta, a do njega vodi dijelom makadamska, a dijelom još lošija "asfaltna" cesta. Ali će vam se zato nakon 40 min. vožnje isplatiti sav taj trud i preznojavanje čak i u klimatiziranom vozilu.



Prošetajte šumom u kojoj su se za magičnu scenografiju pobrinula visoka stabla smreke, jele, bukve, hrasta kitnjaka, crne i bijele johe, a trenutačno se najviše penje do čak 57,4 m u zrak. Dok vas za to vrijeme iza nekog od tih gorostasa promatraju medvjed Baloo, vučica Raksha ili radoznala obitelj divokoza, kao prošlog puta nas.



Markacija nema, pa se nije teško izgubiti. Opasno je samo kad se pri tom ne želiš izgubiti, kao francuski student koji je 2010.g. krenuo u Perućicu i otad mu se gubi svaki trag. Učinkovito pretraživanje ovakvog terena je praktično nemoguće, pa se ni nakon 9 godina ne zna za njegovu sudbinu. Iako je nažalost nije teško naslutiti.



Napominjem da je obilazak strogog rezervata prirode “Prašuma Perućica” dopušten isključivo uz pratnju vodiča NP Sutjeska, ali kao nemate afiniteta ili vremena za to, preporučam da bar izađete na vidikovac pored Dragoš sedla. S njega se pruža nezaboravan pogled na 75 m visok slap Skakavac koji nestaje u krošnjama prašume te na impresivne planinske masive Volujka i Zelengore.



Pronađite i vi svoju prašumu i “izgubite" se bar nakratko u njoj.

Oznake: NP Sutjeska, prašuma, Perućica, magli

Iako je već poodavno prošla ponoć, sparno je za otići na ono mjesto. Ono u kojem se život rađa i koje nam srca razgali kad se otvori pred nama, spremno da nas primi i sva osjetila uznemiri. Na planinu, naravno!
Misli mi plove daleko, sve do Kamniških Alpa. Visoko iznad nazubljenih grebena i duboko urezanih dolina iz kojih me oplahnjuje svježi zrak s procvjetalih livada i s izvora Kamniške Bistrice. Kamniško – Savinjske Alpe se uzdižu sjeverno od slovenske metropole Ljubljane, a ime duguju tome što se u podnožju južnih obronaka nalazi gradić Kamnik dok sa sjeverne strane masiv omeđuje rijeka Savinja. Mještani ovih dvaju područja kompromisno su masivu dali ime Kamniško-Savinjske Alpe dok je staro ime Grintovci polako iščeznulo iz uporabe.

Većina vrhova premašuje visinu od 2.000 m/nv, a masiv se pruža gotovo pravilno u smjeru istok – zapad s istaknutim vrhovima: Ojstrica, Planjava, Brana, Turska gora, Skuta, Grintovec, Kočna… O njima mi je s neskrivenim oduševljenje jednog kišnog poslijepodneva u kreševskoj kavani pričao moj drug Zoran, ali me otad put uvijek vodio u neke druge planine, u neka druga gorja.



Rano smo ujutro krenuli iz planinarskog doma, iznenadivši pri tom i lokalne pijetlove. Kad smo za večerom vidjeli koliko nam je lijepo, domaćin ugodan, hrana ukusna, a pivo osvježavajuće hladno, jednoglasno smo donijeli odluku da se u jedan dan popnemo i spustimo s Grintovca. Dobro, toj odluci je zasigurno doprinjela i vremenska prognoza koja je najavila obilnije oborine u noći sa subote na nedjelju i tijekom nedjeljnog prijepodneva. A znate kako danas najavljuju prognoze, svaka nova je nezapamćena i bez presedana. “Tu du du du du du, nema nam pomoći…”
S obzirom da je u pitanju visinska razlika od plaže Ramova do odašiljača na Sv. Juri, zadatak neće biti nimalo lagan. Ali motiva u vidu tople večere i mrzlog nefiltriranog Uniona, ne nedostaje. A ni izazovi nam nisu strani.



I tako smo natovareni lunch-paketima koje nam je spremio domar Rok krenuli pored donje stanice žičare stazom prema najvišem vrhu Kamniško-Savinjskih Alpa. Dok šuma još spi, posljednja mjesečeva četvrt kroz prolistale bukove grane znatiželjno promatra šestorku koja se uz žubor potoka uspinje u zavojima.



Prve sunčeve zrake obasjavaju vrhove iznad nas, dok se s druge strane doline magla poput pokipjelog mlijeka preljeva niz sedlo. Izlazimo iznad pojasa šuma, među visoke litice dok nam sipar pod nogama otežava korak koji će uskoro izlaskom na snježište postati još i težim. Ne stavljamo dereze, jer se sipar i stari snijeg prečesto izmjenjuju. Stoga radije biram mukotrpniju, ali bržu metodu savladavanja ovakvog terena. Rubom cipele urezujem stopinke u padinu, a ostatak družine prati moje korake. Još je poprilično hladno, ali ipak s kacigom na glavi užurbano prolazimo ispod stijene koja nešto kasnije pod toplinom sunčevih zraka puca i u ambis baca labavije kamenje na glave neopreznih planinara. Ti projektili su vidljivi svugdje oko nas, pored staze, ali i na njoj. Stoga ćemo za silazak izabrati jezičak snježišta koji se pružio točno sredinom usjeka, na dovoljnoj udaljenosti od stijene i njenih prijetećih projektila.



Stigli smo na Kokrsko sedlo, prvu točku našeg uspona na kojoj smo u zimskoj sobi planinarskog doma “Cojzova koča” prvotno planirali noćiti po silasku s vrha. Zimska soba je skromno opremljena prostorija koja se može koristiti kad planinarski dom ne radi, a to je u Alpama tijekom zime kad snijeg prekrije sve pristupne staze. Otud i naziv “zimska soba”. Ulaz u zimsku sobu ovog planinarskog doma se nalazi s južne strane objekta, okrenut prema Kalškoj gori koju su progutali oblaci. Zato je impresivan pogled na piramidu Storžiča kroz prozor zimske sobe u koju smo se stisnuli nas šestoro ispunjavajući svaki metar kvadratni prostorije, dok je prostor oko nas ispunio miris kave.



Predahnuli smo i nešto sitno prezalogajili, toliko sitno da više ni ne sjećam šta je bilo, pa natrag na stazu. Oblaci i dalje nastavljaju svoju neumornu igru s nama, pa Grintovec povremeno otkriju našim nezasitnim pogledima, a onda ga podjednako brzo skriju od nas pojačavajući nam žudnju.



Vjetar nosi snijeg s grebena, diže ga visoko, nestašno kovitla i baca duboko u ponor. Prognostičari su najavili nove snježne oborine u poslijepodnevnim satima, pa će otpuhani snijeg brzo dobiti svježu zamjenu na grebenu. Mi smo s druge strane nezamjenjivi, pa se držimo podalje grebena i njegovih streha. Siguran sam da nije ništa posebno gledati u 200 metara dubok ponor kroz snježnu rupu nehotice probijenu cepinom.



Vjetar šiba iglice leda po licu, dok dereze čvrsto zabijam u koru leda ostavljajući za sobom najčešće deset mjesta uboda šiljaka dereza, a mjestimice i dvanaest. Hladnoća crpi energiju, ali bistri um i jača odlučnost, pa nakon gotovo šest sati uspona, uključujući i odmore, izlazimo na najviši vrh Kamniško-Savinjskih Alpa. 2.558 metara iznad razine mora. Panoramska granitna ploča s označenim vrhovima koji se povremeno vide s Grintovca pod debelim je naslagama snijega, ali ionako jedva vidimo prst pred okom pa nam ne bi bio od neke velike pomoći.



Ledeni vjetar se zavlači i u rukavice, dok pahulje snijega prekrivaju naše ruksake, pa se ne zadržavamo predugo na vrhu. Nešto ipak moramo obaviti. Zajednička fotografija je nezaobilazan dio planinarskog rituala, a kažu da je bolje da umre selo nego običaj.



Silazak je prošao za tren. “Skijanje” niz sipar i snježišta, a na trenutak mi se učinilo kao da u krošnji čujem Zokin glas dok me šaljivo podbada: “Jesam ti rekao da su ljepše čak i od Julijskih Alpa?”. Odgovaram pokunjene glave: “Jesi druže! Žao mi samo što ih neću s tobom upoznavati”. Ali možda i hoću.

Oznake: Grintovec, alpe, Kamniška Bistrica, slovenija

Lavež pasa trza nas iz dubokog sna. Rudlavi ovčari tjeraju svoje stado na travnate padine nasuprot našeg šatora, a nas da nastavimo putovanje Rumunjskom. Krećemo prema 130 kilometara udaljenom Brašovu!

Ovaj, kako u prospektima piše, najturističkiji rumunjski grad smjestio se na istoku Transilvanije i svojim položajem u neposrednoj blizini planina Bucegi i Piatra Craiului savršeno je ishodište za planinarenje ovim dijelom Transilvanijskih Alpa.

Putem, po sad već uhodanom postupku, Sanja putem jedne globalne aplikacije za rezervaciju smještaja, za prvu noć u Brašovu pronalazi hostel u neposrednoj blizini središnjeg gradskog trga. Ime aplikacije nećemo reklamirati dok nam ne ponude besplatan boravak u domovini kilta, viskija i Sean Connerya sljedeće godine, bez obzira što su Sanju nešto kasnije pokušali podmititi titulom „booking genius“.



Po ulasku u Brašov stječem pogrešan dojam da je grad znatno manje veličine. Razlog tome se krije u činjenici da tog prvog dana nismo vidjeli visoke zgrade pa nam se grad više doimao na tek nešto veću varoš u Banatu. Kasnije smo saznali da grad ima čak oko 300.000 stanovnika. Ne bi mu nikad dao toliko :)

Inače, grad Brašov (Kronstadt) su sagradili Teutonski vitezovi koje je početkom 13. stoljeća pozvao ugarski kralj Andrija II kako bi branili istočne granice kraljevstva, pa su tako 1211. g na mjestu nekadašnjeg dačanskog grada sagradili i Kronstadt kao jednu od sedam citadela ograđenih visokim obrambenim zidovima. Ostalih šest su: Bistrita (Bistritz), Cluj (Klausenburg), Medias (Mediasch), Sebes (Mühlbach), Sibiu (Hermannstadt), Sighisoara (Schässburg). Kronstadt je ujedno bio i najveći njemački grad u Transilvaniji, što je ostao i do današnjih dana. Samo s razlikom što su u ta davna vremena Rumunji smjeli ući i u grad samo jednom tjedno, kad se odvijao gradski sajam, dok danas potomci tih Nijemaca (Sasa) čine manje od 1% stanovništva.



Automobil parkiramo uz cestu nedaleko središnjeg trga Piata Sfatului gdje imamo rezerviran smještaj u hostelu. Pogledavam uokolo, ali nigdje ne vidim automat za naplatu parkinga. Doduše, svako je parkirno mjesto numerirano pa nisam siguran kakva je situacija s parkiranjem, a da stvar bude gora, rumunjski mi nije jača strana da priupitam nekoga od prolaznika. Sutradan će nam vlasnica našeg sljedećeg smještaja objasniti da svako parkirno mjesto pripada nekome od lokalnih stanovnika, ali srećom parkirali smo se u gradu gdje se za ovakve prometne prekršaje ne buše gume, niti ključevima grebu vrata i hauba automobila.



I tako bezbrižni krećemo potražiti žičaru koja bi nas trebala prebaciti na brdo Tampa poviše grada. Već su kasni poslijepodnevni sati pa nemamo vremena za šetnju do gore a i prve kapi kiše započinju svoj ples na pločnicima Brašova. Ulice se pune lokvicama dok se približavamo ukrcajnoj stanici žičare.
Pogled leti u visinu gdje se pod vrhom brda nalazi ne tako davno postavljen holywoodski natpis BRASOV, na mjestu gdje je tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća stajao natpis Oraul Stalin. Brašov je tako bio rumunjski Staljingrad sve do početka 60-ih godina, a danas su vlasti očito odlučili od njega napraviti Brasowood.



Žičara nas za tri minute vožnje prebacuje na visinu od 940 m otkud ugodnom šetnjicom kroz šumu za nekih 5 minuta stižemo na najviši vrh Tampe (955 m). Obilježen je metalnom piramidom, sličnom onoj na Parangul Micu na kojem smo bili prije nekoliko dana, ali je još značajnije obilježen prekrasnim pogledom na cijeli grad. Pogled iz ptičje perspektive leti na Piata Sfatului i impresivnu Crnu crkvu (Biserica Neagra) nedaleko središnjeg gradskog trga.



Ova najveća gotička crkva između Beča i Istanbula se gradila krajem 14. stoljeća a ime je dobila nakon katastrofalnog požara koji je poharao Brašov 1689. godine. Crkva se nakon požara obnavljala stotinu godina a crni zidovi koji su preostali nakon požara podsjetnik su na to veliko stradavanje Brašova. Duga 90 m, široka 37m , a visoka 65m, Crna crkva dominira gradom što je vidljivo čak i s ove visine. U nju se navodno može smjestiti 5000 ljudi, vjerojatno isto toliko i s dignutim čašama. Vraćamo se natrag u grad provjeriti svjetlucaju li staklene iskre pod našim nogama i potražiti prikladno mjesto za željno očekivanu večeru.Odlučujemo se za La Ceaun. Ne mogu se više ni sjetiti što je bilo presudno za odabir ovog restorana, pa nazovimo to intuicijom. Ukratko, sve ostale dane boravka u Brašovu bi obavezno na večeru išli u ovaj restoran. Otkrili smo u toj ulici da osim Ciuca imaju Rumunji još jednu pivsku tajnu - Zaganu pivo.



Svaki nam je zalogaj tih večeri bio slastan i još ukusniji s porcijama posluženima u glinenim posudama. Reći ću vam samo da što god izaberete nećete pogriješiti. Te prve večeri sam naručio „Pomana porcului cu mejdei si mămăligă“ a za desert „ Strudel cu mere si sos de vanilie si inghetata“ i to je narudžba koju ću nesumnjivo ponoviti već ove godine kad opet zađem u ulicu Michael Weiss. Tebi, dragi čitatelju neću buditi želučane sokove prijevodom moje večere jer je već prošlo 18 sati.



Nakon večere krećemo u šetnju gradom. Brašov je bogat gotičkom, baroknom i renesansnom arhitekturom. Slikovite srednjovjekovne ulice vrve životom i prepune su raznih kulturnih događanja. Kao i u Sibiu, i ovdje imamo osjećaj da smo u Bavarskoj a ne na Balkanu. Na trgu se za to vrijeme odvija večer tanga gdje u zanosu plešu deseci parova svih generacijskih skupina dok ih s divljenjem promatra mnoštvo u publici.



I nas dvoje u zanosu šetamo gradskim ulicama, sretni što ćemo u Brašovu provesti sljedeće dane boravka u Rumunjskoj.

Kad smo sredinom listopada Sanja i ja za večerom razgovarali o tome koje bi izlete predložili našem HPD-u “Mosor” za vođenje u 2019. nekako smo se usaglasili i prije nego se sir narezao do kore. Sanja će predložiti izlet na Bjelašnicu i Visočicu, a ja na Crvanj. Sve su tri planine u Bosni i Hercegovini i sve povezane na način o kojem ću vam nešto kasnije pričati.

Crvanj se smjestio između nekih od najljepših bosansko-hercegovačkih planina, Veleža, Prenja, Visočice i Zelengore. Blago odstupa od uobičajenog smjera pružanja planina Dinarskog gorja, sjeverozapad – jugoistok, pa kao što se osamio između gore spomenutog niza planina, tako je i za svoj smjer odabrao sjever-jug. Planina je sa sjevera omeđena rijekom Neretvom, koja je u tom dijelu tek nešto veći potok, sa zapada i juga Nevesinjskim poljem, a s istoka visoravni Morine, zbog čega se planina doimlje i višom od 1.921 m/nv koliko je visok njen najviši vrh, Zimomor.



Crvanj je nažalost zaboravljen od strane planinara, planinarskih objekata nema, a teško da će te naići i na koju markaciju. Mali su i izgledi da će te ikoga susresti planinareći po planini koja je nekad vrvjela od života. Stanovnici Donje Hercegovine su rano shvatili blagodati svježih ljeta u planinama na sjeveru Hercegovine, pa se već 1475. g. Crvanj i Morine spominju kao ljetno ispašište. Razlog tome treba tražiti i u povoljnoj petrografskoj osnovi tla, jer dok na Prenju, Čvrsnici i Čabulji prevladava čisti vapnenac, na Crvnju, Bjelašnici, Visočici i Zelengori prevladavaju dolomiti i vapnenci, a ima i pojaseva škriljevaca. Stoga u planini ima više vode, pa su samim tim i pašnjaci bogatiji.



Prostranim su poljanama Humnjaci, stanovnici Donje Hercegovine, od davnine izvodili blago na ljetnu ispašu te u planinama živjeli od sv. Ante do kraja ljeta, a neki od njih i tijekom cijele godine. One koji su u planinu vodili i čuvali, najčešće tuđe, blago narod je prozvao planištarima. Svi su planištari znali koja su njihova ispasišta, pa su se i do današnjeg dana zadržale brojne uzrečice poput “Lokva Trebinja – Crvanj planina”.



Stočari bi najesen po silasku s planine prodali u Dubrovniku višak blaga, kupili sol i druge potrepštine, koje su bile dragocjena roba dubrovačke trgovine: izvoz stoke na zapadnu obalu Jadrana te prodaja soli iz stonske solane. Dubrovačka trgovačka umješnost znala je dobro organizirati razmjenu dobara sa svojim zaleđem. Stoga možemo ustvrditi da je stočarstvo Humine osnovni element dubrovačkog prosperiteta, dok je s druge strane Dubrovnik osiguravao uspjeh humljačkog stočarskog gospodarstva. Bila su to vremena kad je u planine izlazilo više od 100.000 grla sitne i oko 4.000 grla krupne stoke.



Danas je iz Borovčića u planinu krenulo 45 planinarki i planinara. Ne čuje se više bleka ovaca, ni muk krava, čak ni lavež pasa koji na taj način tradicionalno ispraćaju planinare diljem Dinarskog gorja na njihovim prolascima kroz selo. Spokoj je prekrio ovo seoce na mjestu gdje se iz mirnog Nevesinjskog polja počinje poput otoka uzdizati Crvanj. Ista nas atmosfera dočekuje i u Prkovićima, dok se provlačimo između zapuštenih kuća i oronulih ograda. Tmurni oblaci navlače se nad Crvanj. Točno pred našim očima, plaše nas i prijete. Zbog svog otočnog, nezaštićenog položaja u moru polja i visoravni, često Crvnjem odzvanjaju huk vjetra i tresak groma.



A surovi klimatski uvjeti zauvijek su sačuvani kroz toponime koje možemo pronaći u planini. Najviši vrh planine Zimomor je vjerojatno dobio ime po tome što zimi snijeg i mećave pomore sve živo, u što nam naravno nije teško za povjerovati.



Crvanj je navodno ime dobio po tome što na proljeće kad se snijeg “ucrva”, crvi iz snijega nagrizaju i uništavaju šumu. Istina ili ne, Crvanj doista oskudjeva šumskim pokrovom.



A dvije tvrdnje o tome kako je visoravan Morine s istočne strane planine dobila ime također “pričaju” o smrti koja je očito obilježila cijeli život planištara. Prva kaže da je ime nastalo iz latinske riječi za smrt (“mors”), a druga, meni vjerojatnija, poveznicu nalazi u imenu slavenske božice smrti i zime, Morane. Nisam vam utjerao dovoljno straha u leđa u kosti? Onda nastavite čitati! U južnoslavenskoj mitologiji je duboko ukorijenjena legenda o okamenjenim svatovima koja se prepričavala uz pucketanje vatre, prenoseći se s djedova i baka na unučad u dječijoj mašti dobivala nove detalje, pa je stoga danas vidljiv veliki broj sličnih, ali ipak različitih priča. Jednu od njih je u pjesmi ovjekovječio i veliki Antun Matoš. U našim planinama možemo pronaći toponime poput Kamenih svata, Nevestinih stina, a na Morinama imamo Svatovsko groblje.



Za ovu nekropolu stećaka na Morinama legenda “priča” o ženidbi mostarskog bega Lakšića koji je preprosio djevojku nevesinjskom begu Aliji Ljuboviću, a koja je opjevana i u narodnoj pjesmi. Dok su svatovi lijepu Hajku, djevojku iz Zagorja, vodili put Nevesinja preko visoravni Morine, lijepo vrijeme se pretvori u nevrijeme.
"Usred ljeta ledena oluja zamete visoravan, pretvori se dan u hladnu noć te se oskudno ođeveni svatovi posmrzavaše i tu okončaše svoje živote, među kojima i lijepa Hajka".
Za razliku od legende, narodna pjesma ima sretniji završetak. Konj s promrzlom djevojkom ipak stiže u dvore Ljubovića i dovede je onome kome je suđena, a ne rečena. Tako su danas ovi nadgrobni spomenici nijemi svjedoci tužne sudbine lijepe Hajke i njenih svatova.



Noći u planini su duge i samotne, a strah se najuspješnije odagna razgovorom, pričanjem legendi. Jedna od njih “kazuje” kako je jedna od jama u blizini Zimomora toliko duboka da bi lopovi u nju bacali ovce koje bi njihovi jataci dočekivali na vrelu Bune. Nije u to vrijeme bilo užadi, ni descendera da se provjeri gdje su ovce završile, pa je stvorena legenda. Recentna istraživanja su pokazala da voda iz nekih od ponora (bojanjem, a ne bacanjem ovaca) u Nevesinjskom polju doista izvire u vrelu Bune.



Ni nas te puste legende, a ni teški kišni oblaci nisu uspjeli zaplašiti. Uspon nas vodi uglavnom preko cvijećem posutih livada, kroz prekratak šumarak bukve, pored ruševina nekadašnjih pastirskih stanova, a sve s pogledom na stjenoviti sjeveroistočni zid Veleža i prostrano Nevesinjsko polje u podnožju. Drugo najveće kraško polje u Bosni i Hercegovini, nakon Livanjskog polja prosulo se pod nama. Danas je u ovom kraju preostalo nažalost malo radno sposobnog stanovništva, pa se zemlja s obzirom na bogate mogućnosti nedovoljno obrađuje što je očito čak i s ove visine.



Njemački putopisac Heinrich Renner je krajem 19. stoljeća u svom djelu: “Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko” sljedećim riječima opisao nevesinjski kraj: “Rascvjetalo alpsko bilje vrlo diskretnih boja raduje oči. Bujni pašnjaci, po kojima pase stoka, smjenjuju se s poljima koja su već pokošena. Kraj se doima mirnim, kao neko njemačko selo nakon završenih radova.” Raznobojno cvijeće je na svu sreću još uvijek tu, i bujni pašnjaci, i miran kraj, ali nema više stada na ispaši, a tek rijetki djelići polja su pokošeni. Nema više gotovo nikoga da ih pokosi.



Nakon četiri sata uspona, izašli smo na Zimomor gdje nas dočekuje osvježavajućih 15°C dok se Split prži na dvaput višim temperaturama zraka. Nadaleko nema više točke od naše. Pod nama s jedne strane ostaje Nevesinjsko polje, a s druge visoravan Morine prosječne nadmorske visine od 1.612 m iza koje se uzdižu masivi Lelije i Zelengore. Na jugozapadu se nalazi Velež, na sjeverozapadu Prenj, na sjeveru se vide Visočica i Treskavica, a vidik bi bio daleko veličanstveniji da se oblaci nisu odlučili za svoju uobičajenu igru skrivanja planina od pogleda planinara. Na vrhu se nalazi metalna kutija u kojoj uobičajeno stoji upisna knjiga gdje bi se trebalo upisati po dolasku na vrh, ali počinje grmiti pa odustajem od dodirivanja bilo kakvog metalnog predmeta. Sanjina grupa je nekih stotinjak metara niže od vrha, ali ih nažalost ne možemo pričekati za zajedničku fotografiju, jer se Perun pridružio Morani pa nas sad zajedno tjeraju s vrha. Munje paraju nebo nad Nevesinjskim poljem, dok se praćeni kišicom spuštamo prema Donjoj Bijenji gdje nas čeka naš autobus.



Završili smo obilazak ove nepravedno zapostavljene planine, prešavši je sa sjevera na jug, uz obećanje za skorim povratkom. Od zadnjeg posjeta su prošle četiri godine, a dok se usnuli autobus drmucka uskim cesticama prema Mostaru, Sanja i ja smišljamo novi plan za Crvanj.

Ali u međuvremenu, prvo ćemo vas početkom srpnja povesti na još dvije planištarske planine. Pridružite nam se od 5. do 7.7. na izletu po Visočici i Bjelašnici!

Tradicionalno godišnje druženje zaposlenika Schachermayer Hrvatska, tvrtke u kojoj sam već gotovo cijelo desetljeće, povelo me prošlog vikenda na put prema našoj najljepšoj, najprostranijoj, krškim oblicima najbogatijoj planini. Moglo bi se tu još puno toga “naj” nakititi Velebitu, ali ostavljam vama da to sami otkrijete, ako dosad niste bili te sreće.

Plan je bio da u petak kasno poslijepodne stignemo na Baške Oštarije i sutradan organiziram lakšu šetnju koja će biti prilagođena većini kolega, naravno ne planinara.

Baške Oštarije (926 m/nv) se nalaze na prirodnoj granici između srednjeg i južnog Velebita, a da podjela time ne bi bila potpuna pobrinula se činjenica da su smještene gotovo na točno pola puta između Gospića i Karlobaga, administrativno pripadaju Karlobagu, kao i župni ured kojem pripada crkva sv. Elizabete, a poštanski i matični ured su im u Gospiću. Ali ni to nije kraj za jadne Oštarce! Ličani ih smatraju Podgorcima, a Podgorci (stanovnici u podvelebitskom kanalu) Ličanima.



Za subotu ujutro sam planirao šetnju po Premužićevoj stazi od Dabarske kose do Stupačinova te još dalje do planinarske kuće “Vila Velebita” na Baškim Oštarijama. Kako je to dijelu ekipe ipak bilo prekratko, samo 2 ipo sata hoda, Ivica je spomenuo da bi nakon zajedničkog ručka mogli na obližnji Veliki Sadikovac (1.286 m/nv). Ako zasjednem nakon ličke janjetine, znao sam da se sigurno neću nikamo pokrenuti za sat ili dva. Sad ili nikad!
Nisam ni trena dvojio o tome kamo ću nakon objeda.

Još se janjetina, kapulica i hladno pivo nisu ni slegli, a s osam najodvažnijih uputio sam se cestom prema Takalicama, na istočnom kraju oštarijskog polja. Tu se na prijevoju Takalice cesta počinje u serpentinama spuštati prema Lici, a mi pored putokaza skrećemo na planinarsku stazu koja nas vodi u gustu bukovu šumu.



Putem se izmjenjuju oštrije dionice, s onima blažima, niz i uz šumsku vlaku. Visoke krošnje bukve štite nas od sunčevih zraka koje su nakon (mjesec) Dana Londona u Dalmaciji, odlučile upravo danas donijeti većini željno čekano ljeto. Gusta šuma čuva nas od sunca, ali protiv sparine nema pomoći, pa se veselim izlasku na travnato bilo s kojeg po prvi put možemo vidjeti ciljani vrh. Morao sam na starom blogu provjeriti kad sam zadnjeg puta bio na Sadikovcu i prošlo je stvarno puno. Za koji mjesec punih 13 godina! Za to sam vrijeme na Baške Oštarije dolazio ili skitajući se po Velebitskom planinarskom putu ili lutajući Dabarskih kukovima, a Sadikovac sam nažalost zaobilazio. A da je to prava šteta podsjetio sam se pola sata kasnije, oštrim izlaskom na vršni greben.





Sadikovac je najsjevernija skupina vrhova južnog Velebita i nesumnjivo jedan od najimpresivnijih velebitskih vidikovaca. Usprkos izmaglici, u smjeru juga vidimo Ravne Kotare na koje se mostom nastavlja otok Vir. Iza se vidi Ugljan čija “leđa” čuva Dugi otok, a zapadnije se nastavlja niz otoka i otočića Zadarskog arhipelaga: Sestrunj, Molat, Ist, Premuda, Olib i Silba. Magličasta koprena nad morem skrila je pogled na Lošinj, Cres i Rab, a Pag je isuviše blizu da bi ostao nezamijećen. Nastavljam se okretati oko vlastite osi u smjeru kazaljke na satu i na sjeverozapadu uočavam travnato bilo Budakovog brda te stjenoviti niz Dabarskih kukova, koji se počevši od Bačić kuka protežu u dužinu od gotovo 10 kilometra u smjeru jugoistoka. Iza njih izranjaju Matijević brijeg, Šatorina i Laktin vrh, a zatvarajući krug pogled se prema istoku ruši 650 m duboko u dolinu Suvaje do Brušana i još dalje prema Lici.





Vrh je obilježen kamenom gomilom, a nekih 50-ak metara prije njega prolazimo tik uz duboku jamu koju sigurno nije ugodno mimioći u magli. Pored nje je za stijenu pričvršćen metalni tuljac s upisnom knjigom, pretpostavljam da je unutra jer nisam provjeravao, te za žigoljupce žig “Planinarskog puta Velebno”.



Naziv vrha je ostavština iz vremena boravka osmanskog stanovništva u oštarijskom polju. Slično kao nedaleki Alaginac i Muhamedovac, a nešto dalje i Begovača, Odžino brdo, Turska vrata, Ramino korito…





Nakon povlačenja Osmanlija iz Like 1689. godine, zapovjedništvo Vojne krajine kojoj je 1713. godine pripao taj prostor, uočilo je njegove gospodarske i prometne mogućnosti te je u prvoj polovici XVIII. stoljeća otvorena prva gostionica po kojoj je naselje i dobilo ime (mlet. ostaria - gostionica) čija je svrha bila osigurati trgovcima iz Podgorja odmorište na putu prema Lici. 1900. g. Oštarije u imenu dobivaju pridjev Baške.





Eh da, gotovo zaboravih spomenuti da se vrh Veliki Sadikovac nalazi na prostoru grada Gospića, iako smo gotovo cijelim putem hodali šumama općine Karlobag ;)

Zelengoru sam dosad nepravedno zapostavljao. Kad bi god krenuo u ovaj kutak Bosne, kao cilj uspona se uvijek nametao Maglić. S 2.386 metara iznad razine mora, Maglić privlači ne samo domaće planinare, već i brojne strance koji se pri posjeti nekoj tuđoj zemlji često žele uspeti i na njen najviši vrh. Po Bosni zbog blizine često planinarim, a na njen “krov” sam se penjao iz svih smjerova i po nekoliko puta. Zelengora s druge strane kanjona Sutjeske uvijek se doimala pitomom, prekrivena zelenim tepisima…i borovnicama! Naime, prvi posjet Zelengori pamtim upravo po tom bobičastom voću i njenom kiselkasto slatkom okusu koji još uvijek nosim duboko pohranjen u sjećanju. To je bilo prije nekih 10-ak godina kad sam s prijateljima iz “Mosora” dan ranije bio na Magliću, naravno. Prvog smo se dana usprkos prijetećoj kiši uputili na Zelengoru, ali pritom “mudro” odlučivši da se do Donjih Bara zaputimo autima. Ta vožnja rubom kanjona, cestom koja izgleda kao da su još jučer njome vozili njemački Panzeri, pretvorila se u višesatno kolektivno zazivanje Svevišnjeg kako bi nam poštedio kartere i uslišio nam siguran povratak svojim domovima. U automobilima su veći dio puta bili samo vozači, dok su suputnici neplanirano postali pješačka pratnja koja je poput tjelohranitelja trčkarala uz vozilo izbjegavajući kamenčiće koji su vrcali pod našim kotačima. Za sve patnje smo se iskalili bojanjem u ljubičasto jezika, usana, a pojedinci i obraza borovnicama koje su rasle uokolo jezera Donje Bare. Ostatak dana smo proveli u poljima borovnice, ali stigli smo se popeti i na Planinicu poviše jezera. Sutradan smo vozeći prema Lokvi Dernečište, ishodišnoj točki uspona na Maglić, negdje pred Dragoš sedlom na radio valovima začuli javni poziv svim građankama i građanima, kako rekoše “Srbinja”, a u biti Foče, na Dane borovnice koji će se danas održati upravo na livadama Donjih Bara koje smo mi netom poharali. Fijasko se ćutio u zraku.

Drugi posjet Zelengori se dogodio sedam godina poslije, a u glavnoj ulozi je opet bio automobil kojim smo se uputili na Orlovačko jezero kako bi se sutradan popeli na Bregoč. I tom se prilikom ponizno zazivao Svevišnji u svim njegovim jezičnim inačicama.



I prije trećeg posjeta sam postao svjestan da smo svoje molitve potrošili. Čeka nas uspon od samog podnožja i to nikakvo moljakanje neće promijeniti, pa makar isključivo dolazilo s moje strane.

Dan ranije smo, po potopu koji je iznad Mostara gotovo otplavio naš automobile sa ceste, stigli na Tjentište. Po prvi put smo se odlučili na privatni smještaj i to isključivo zbog činjenice što u hotelu “Mladost” nije bilo slobodnih kreveta za ovo dvoje mladih. Smještaj smo pronašli u obližnjem apartmanu “Sutjeska”, gdje nas je srdačno dočekao naš domaćin Miljan. Apartman čist i uredan, frižider punimo pivom, a zemljovid nacionalnog parka na stolu. Ni “naš” restoran “Tentorium”, kojem redovito hodočastimo po silasku s Maglića, nije daleko.



Ranom zorom zaputili smo se automobilom, čvrsto se držeći magistralne prometnice između Foče i Gacka, 3 kilometra zapadno od Tjentišta. Tu kod Kovačevog panja početak je planinarske staze prema Donjim Barama. Oduvijek sam bio fasciniran toponomastikom, toponimi su izvor priča. Kovačev panj je vrlo izgledno ime dobio po nekadašnjim kovačima i njihovim kovačnicama koje su se od davnih vremena nalazile na ovom važnom prometnom putu još iz doba Antike. Vjerojatno se upravo na ovom mjestu proizvodio i drveni ugljen (ćumur) neophodan kovačima za rad, pa otud i “panj” u igri. A materijala za drveni ugljen i dandanas ima napretek.

Na putokazu redom piše:
“Donje Bare, 5,35km, 3h,
Gornje Bare, 8,25km, 4h,
Bregoč, 14,80km, 5h,
Orlovačko jezero, 18,90km, 6h”

Gledam putokaz i ne vjerujem vlastitim očima da je netko “izmjerio” kako bi za uspon s Gornjih Bara na Bregoč trebalo samo 1 sat hoda. Pa čak i piše da su te dvije točke udaljene 6,55km za što i od Žnjana do Rive treba sat hoda. Vjerojatno se svi slikaju na Uglješinom vrhu, do kojeg se stigne za sat vremena uspona s Gornjih Bara, misleći da su na Bregoču.



A cilj našeg uspona je upravo taj Uglješin vrh. 5 sati uspona i još bar 3 sata silaska, taman da pošteno ogladnimo i ne sramotimo se pred osobljem “Tentoriuma”. Mukotrpno smo proteklih godina gradili naš gurmanski imidž da bi ga sad bacili niz Sutjesku. Možda su rezultati tog “građenja” vidljiviji pod mojom majicom, ali Sanja nije zbog toga ništa manji gurman.

Ulazimo od Kovačevog panja u gustu šumu bjelogorice. Ma šta šumu, to je prava prašuma koje se ne bi postidjela ni nedaleka Perućica u koju ćemo sutra. Staza vijuga između stoljetnih stabala čije visoke krošnje skrivaju nebo. Grmlje i široki listovi još su vlažni od jučerašnje kiše, koja je padala i cijele noći nad Zelengorom omogućujući joj da sačuva svoje ime. Na jednom mjestu treba pregaziti I nabujali potok, a da bi zadatak bio teži pobrinulo se deblo koje je palo točno s druge strane potoka. Tako skok nije dolazio u obzir, jer bi doskokom na glatku potkoru debla vrlo vjerojatno poput kornjača završili na leđima u potoku. Strateški smo odabrali najuži dio i zakoračili u najplići dio potoka nadajući se da voda neće prodrijeti u naše brendirane Goretex- vibram planinarske cipele od najfinije kože. I za divno čudo, nije! Potok smo pregazili i na juriš krenuli prema Donjim Barama, ako kao juriš možete zamisliti utrku dva puža s ruksacima umjesto kućicama na leđima.



Visoka paprat i mekani tepisi mahovine prekrivaju niže dijelove šume, a svako toliko u njima uočimo raznobojno cvijeće ili neku gljivu. Nešto poznato poput ljutića i lisičarke, nešto nepoznato, nešto jestivo, ostalo samo jednom. Dolaskom na Stoca, crnogorica nadvladava bjelogoricu, pa se kroz široke grane crnog bora otvara pogled na južnu stranu klanca Sutjeske iznad koje se uzdiže zeleni zub Jejavca. Za koji tren s livada uživamo i u znatno širim vidicima, na klanac Suhe, impresivnu vapnenačku gromadu Volujka koja se uzdiže iz guste šume, ali i kameniti zid Lebršnika koji stidljivo proviruje iza velikog brata. Nakon toga se opet vraćamo u bjelogoričnu šumu, gdje nas na stazi očekuje još jedan potok za pregaziti, ali značajno siromašniji vodom od onog nešto niže.



Nakon gotovo tri sata uspona, stigli smo na Bare i njene procvjetale livade obrubljene gustom šumom. Preostalo je još samo par stotina koraka do jezera Donje Bare stiješnjeno pod Planinicom. Evo i par faktografskih podataka, ako vam naleti kakvo pitanje o jezeru na kvizu. Jezero je dužine 250 m, široko je oko 120 m, najveća dubina je 4 m, a nalazi se na nadmorskoj visini od 1.475 m. A znate li koliko ukupno jezera ima na Zelengori? Pa neću vam sad sve otkriti. Potrudite se saznati ili još bolje, osobno ih posjetite dok ne nestanu. Kao i gotovo svim ledenjačkim jezerima u Dinarskom gorju i ovima prijeti nestanak zbog eutrofikacije, odnosno zatravljivanja okolnom vegetacijom koja prekriva jezero. Razlog tome je prvenstveno nedostatak blaga koje bi paslo travu oko jezera, ali i lišće s okolnih stabala koje prekriva dno jezera.



Prije nastavka uspona posjećujemo spomenik II dalmatinskoj brigade koja je upravo ovdje na Barama izvojevala presudnu pobjedu za uspješan proboj partizanskih jedinica iz fašističkog i kvislinškog obruča. Zemljoradnik iz Zavojana, domaćica iz Dugopolja, marangun iz Vodica, pomorac iz Zablaća, ribar iz Komiže, soboslikar iz Dubrovnika, zidar iz Imotskog, bravar iz Šibenika, učenik iz Žeževice, krojač iz Vrgorca, student iz Makarske, trgovac iz Stona, električar iz Vele Luke, kalafat iz Mandaline, mesar iz Cavtata, vodoinstalater iz Žrnovnice, slastičar iz Splita, učenica iz Brista, pekar iz Mlina, lugar iz Piska, mornar iz Krila Jesenice… šalju 8. lipnja 1943. g. svom zapovjedništvu sljedeću poruku: “Nijemci nadiru sve jačim snagama i svih snagama. Mi smo izgubili dvije trećine svoga ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu”. Dalmatinska mladost, cijela jedna generacija dala je svoj život za nastavak sna o oslobođenju Dalmacije od omraženog talijanskog okupatora, ali i obrani svojih susjeda koji su u bezumlju rata stradavali isključivo zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti. Kako reče jedna mudra glava: “Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!”



Nastavak puta nas vodi onom šumskom cestom na kojoj smo prije desetak godina zazivali Svevišnjeg do odvojka na Gornje Bare. U šumi nas je iznenadila divokoza, a vjerojatno i mi nju, pa je dala papcima vjetru dok smo mi izvlačili svoje foto-aparate iz futrola. Refleksna radnja, jer iako samo divokoza imamo desetke fotografija u raznim galerijama po laptopu, i dalje se odmah foto-aparata laćamo kad ugledamo nekog od njenih bližih ili daljnih rođaka.



Ubrzo izlazimo iz šume na prostrane livade na čijem kraju dominira greben Tovarnice s Uglješinim vrhom na koji smo se nas dvoje zaputili. Krajolik se doimlje poput scenografije za Heidi. Široki travnati brežuljci s tek pokojim stablom bora, tepisi sočnih borovnica pod nogama, te oštri greben Ardova na drugom kraju ovog uzburkanog mora zelenila. Kroz mjestimice visoku travu, ali i ništa niže raznobojno cvijeće stižemo do obala Gornjih Bara, gdje ćemo očarani pogledom nakratko predahnuti i marendati razne vrste sireva pribavljene na jučerašnjem proputovanju kroz Nevesinje. Očaranost se početkom degustacije samo intenzivirala, pa smo se teškom mukom prisilili na nastavak puta.



Nakon odmora slijedi oštri uspon na vrh koji se vinuo u nebo točno iznad naših glava. Dijelom se uspinjemo travnatim padinama, dijelom šumom, pa kamenjarom, dok nam se sve više otvaraju vidici na Gornje Bare pod nama, na okamenjenog zmaja u hrbatu Ardova i Maglić što izranja iznad Planinice. Posljednji su koraci uspona na Uglješin vrh, pa se pogled širi na cjelokupni greben Tovarnice, ali i sjeverne dijelove planine u kojima dominira Bregoč. Vrh je obilježen kupolom naslaganog kamenja i izblijedjelim natpisom “1859” kolika je nadmorska visina vrha.



Dolje, daleko pod nama sjaji obasjan suncem spomenik na Donjim Barama. Sjajim ponosom i ja. Tako sitan na velikoj planini.

Jutro je prebrzo stiglo. S prvim zrakama sunca napuštamo sobu kod naših domaćina u Sibiu te uz kavicu saznajemo da nam se sprema pogoršanje vremenskih prilika narednih dana. Danas nas izgleda očekuje još jedan sunčan dan, za kojim slijede dva kišovita s mogućim grmljavinskim nevremenom. Usprkos tome, uopće ne dvojimo oko toga krenuti u planinu ili ne. Idemo na Fagaraš! Cilj je vidjeti bar prvi dio staze prema najvišem vrhu Rumunjske, 2.545 m visokom Moldoveanu. Sljedećeg ljeta namjeravamo naše planinare povesti u Rumunjsku pa ništa ne želimo prepustiti slučaju.

Napuštamo Sibiu i krećemo prema Transfagarašu, jednoj od najpoznatijih prometnica koja je svjetsku slavu stekla prilogom u Top Gearu kad je od strane voditelja Jeremy Clarksona proglašena najljepšom planinskom cestom na svijetu. Cesta je građena u periodu od 1970. do 1974. god. i to kako legenda kaže u strahu Causescua od sovjetske invazije nakon iste takve dvije godine ranije u Čehoslovačkoj. Realnost je naravno dijametralno suprotna jer je cesta praktično neuporabljiva gotovo pola godine, od trenutka kad zapada prvi snijeg na Fagarašu, pa sve do kasnog proljeća. Vjerojatno je samo vlastitom narodu želio pokazati svoju moć koja je eto viša i od najviše rumunjske planine. Ali, tko visoko leti...



Vozimo se kroz polja suncokreta prema obrisima Fagaraša koji svakim novim prevaljenim kilometrom izranja poput visoka zida pred našim očima. Putem Sanja telefonski razgovara s domarom na Podragau koji nas također odgovara od dolaska. Nije nam ni to bilo dovoljno da nas odvrati od želje za Fagarašom jer smo ionako unaprijed odlučili kako ćemo ovaj dan iskoristiti da bar „provjerimo“ tu stazu za Moldoveanu. Nastavljamo vožnju. Na južnom kraju prostrane ravnice započinje ovaj planinski masiv koji je prvi zaslužio epitet Transilvanijskih Alpa, a poslije se titula prenijela na cjelokupne južne Karpate. Sljedećih se gotovo 60 kilometara uspinjemo uskom, zavojitom cestom dok gužva sa svakom novom serpentinom postaje sve veća. Zastajkivanja su sve češća i sve duža, pa u jednom trenutku odlučujem da se parkiramo na prvom slobodnom mjestu i dalje prema jezeru Balea nastavimo pješice. I onda nam se nakon 10-ak minuta ukaže to željno ugibalište i mjesto između dva automobila dovoljno prostrano za našu „Srebrenu strijelu“. Dok gledamo nepreglednu kolonu automobila u podnožju i zaustavljena vozila s oznojenim putnicima pored nas, stavljamo teške ruksake na leđa i krećemo prema Balei, najvišoj točci ove prometnice u kolapsu. Zahvaljujući kratici relativno brzo stižemo na jezero, nesumnjivo puno brže nego da smo nastavili vožnju. A uokolo jezera na visini od 2.037 m iznad razine mora pravi mravinjak automobil i ljudi. Promenada u svim smjerovima, dok mi pogled leti na nazubljene vrhove iznad jezera. Tu gore ćemo i mi. Pa ćemo opet malo dolje, pa iznova gore i onda dolje sve dok nam ne postane svejedno idemo li uzbrdo ili nizbrdo.



Izlaskom na prijevoj između jezera Balea i jezera Capra, na visini od 2.315 m/nv zastajemo pred križanjem staza i putokazom na kojemu nigdje ne piše ni Cabana Podragau, ni Moldoveanu, nama jedina dva poznata orijentira za nastavak puta. Dok na mobitelu otvaram aplikaciju sa zemljovidom Fagaraša prilazi nam starija gospođa koja se očito nagledala ovakvih prizora, pa nas priupita: „Moldoveanu?“. Osmijeh nam se odmah vraća na lice i izgovaramo odlučno: „Da!“ Tako je, i na rumunjskom je "da"="da". Na naš potvrdan odgovor, rukom nam pokazuje smjer i objašnjava da pratimo markacije u obliku plavog trokuta. Za kraj nas upozorava da se kvari vrijeme i da bi trebali odustati od uspona. Ok, ovo nam je sad bilo već treće upozorenje. Objašnjavam joj da nosimo šator i kompletnu opremu za noćenje u planini, ali polako stječem dojam da samog sebe uvjeravam u to. Uz riječi zahvale opraštamo se od nje a sebi tumačimo da se uvijek možemo okrenuti natrag kad se vremenske prilike pogoršaju. Nastavljamo put stazom prema jezeru Capra uokolo kojeg je postavljen veći broj šatora. S obzirom na luksuznu dimenziju nekih od njih pretpostavljam da veći dio tih šatora ni ne napušta Capru dok su njihovi vlasnici na Fagarašu. Neki se veseljaci kupaju u jezeru, skaču sa stijena i dobro se zabavljaju. Na trenutak sam poželio i da mi ovdje podignemo svoj šator, ali dužnost zove. Moramo vidjeti ovu stazu. „Družba je družba, al´ služba je služba“.



Veliki broj planinara se kreće ovom stazom, većina u kontra smjeru, a gotovo svi koji idu našem smjeru nose one Spiderman ruksačiće u kojima jedva da stane i normalna marenda za normalnog čovjeka za odlazak na plažu. Ne izgledaju mi kao da idu na neko izviđanje, a ubrzo tijekom jednog mimoilaženja načujem da idu do Fereastra Zmeilor. Brzo bacim oko na aplikaciju da provjerim o čemu je riječ kad ono neko okno u stijeni, pa kud svi Rumunji tud i nas dvoje. Opuštajuća zelena boja padina u kojima je usječena staza radi protutežu učestaloj promjeni visine na stazi. Putem ima i par izvora vode na kojima se ugrijana voda iz boca mijenja hladnom izvorskom.



Stižemo na prijevoj na kojem se nalazi ta čuvena Fereastra Zmeilor koja je izmamila tako velik broj posjetitelja na Fagaraš. Okno u stijeni koje gledano iz daljine izgleda kao oko skamenjenog zmaja, ali sam očito prespavao taj dan kad se dijelila mašta jer ni iz nijednog kuta ne mogu percipirati tog zmaja. Nisam se ni usudio pitati Sanju jel ga ona vidi, kako mi ne bi bilo još i teže zbog tog „oči“tog hendikepa. Rekoh u sebi da je bolje sad nastaviti put, a poslije ću doma u miru na fotografijama tražiti zmaja. Ispraćeni zmajevim pogledom nastavljamo naš put.



Vrijeme se pogoršava. S juga pristižu tmurni oblaci i izvjesno je da nećemo imati ni najmanju mogućnost za sutra planirani uspon na vrh. Bez puno razmišljanja donosimo odluku da još malo nastavimo ovom stazom i maksimalno iskoristimo dan te se do mraka vratimo natrag na Baleu. I tako bi. Prošli smo veći dio staze do Podragau, okrenuli se i po tragovima krenuli natrag. Uspon ćemo nastaviti dogodine.



Po povratku na jezero Balea pronalazimo The livadu na kojoj podižemo naš šator. Uskoro naš večerašnji dom okružuje stado ovaca i dva znatiželjna, preciznije gladna ali dobroćudna psa.



Zajedno smo večerali i utonuli u san...sutra nastavljamo put prema Brašovu.

S predrasudama sam došao u ovu prekrasnu zemlju i među njene divne ljude. Sramim se! Obasut televizijskim prilozima o džeparošima i prevarantima na bankovnim karticama stekao sam potpuno krivu predodžbu o narodu koji nas je prigrlio kao svoje, olakšavajući svaki aspekt našeg boravka u Rumunjskoj. Naravno da se sad jedva čekam vratiti na zelene tepihe Paranga, među potoke i jezera Retezata, na divlje grebena Fagaraša, ali i u slikovite srednjovjekovne gradove Transilvanijskih Alpa, u Brašov, Bran, Sibiu, Sighisoaru...

Današnju priču posvećujem ovim potonjim dvama varošima. One su nam bile na putu s Retezata prema Fagarašu, ali smještaj smo još i prije početka putovanja odlučili tražiti putem. Čisto da se ne opterećujemo kako moramo stići ovo ili ono. Jedno šta moramo je putovati, lutati svijetom i dušu srećom ispunjati. Osmijesima tjerati tugu i nova vrata širom otvarati.



Na gotovo 200 km dugom putovanju prema Sibiu Sanja je koristeći jednu svjetski poznatu aplikaciju, koju neću reklamirati dok nam ne pokrije troškove sljedeće skitnje, pronašla odgovarajući (čitaj, povoljan) smještaj u gradu. U pitanju je bila privatna kuća u uličici sličnoj našima iz predgrađa. Pred njom nas dočekuju sin i mama. Momčić dobro barata engleskim, pa sva konverzacija ide preko njega. Objašnjava nam da se navečer možemo parkirati u dvorištu, pokazuje nam „našu“ a u biti svoju sobu. Krevet nam je razvučeni kauč, a zidovi su prekriveni policama punima knjiga. Nakratko bacim oko na naslove u našem antikvarijatu, ali se zbog jezične barijere taj pogled poput rikošea odbije od njih. Ionako ne bi bilo ni vremena za čitanje, jer smo odlučili prvo posjetiti obližnji gradić Sighisoara poznat prvenstveno po tome što je to rodno mjesto najpoznatijeg Rumunja. Ne, ne, nije riječ o Gheorghe Hagiju, a ni o Nicolae Causescuu, već o Vladu Tepešu – Drakuli, likom i djelom! Plan je to istovremeno i smion i sulud jer imamo još nekih 100-tinjak kilometara vožnje po osebujnim rumunjskim prometnicama. Znate kako mi imamo na Biokovu boginjavi krš, e pa tako Rumunji imaju boginjavi asfalt. Rupa u rupi! Sljedećih ćemo se dana doduše uvjeriti da se doista puno radi na obnovi prometnica. Svugdje se šire ceste, postavlja novi asfalt, pa sam siguran da će i u tom pogledu ubrzo dostići nekakav prosjek europskih prometnica. Nas je Google Maps poveo na putovanje uskim, zavojitim i prije svega boginjavim cesticama preko sedam gora i dolina. Nešto kasnije ćemo u Sighisoara iz putokaza shvatiti da postoji nešto duži, ali neuporedivo bolji put između ova dva grada. Tom ćemo se cestom za tili čas vratiti natrag u Sibiu.



Nakon što smo uz dosta muke pronašli parkirno mjesto za „Srebrnu stijelu“, točno ispred Focusa BG pločica, prvo mjesto koje smo posjetili bila je nasumično odabrana pivnica s terasom pod citadelom. Vjerojatno je u odabiru bila presudna činjenica da nam je do nje trebalo najmanje koraka. Ožedni se od duga puta, a na takvim mjestima se najbolje upozna grad i njegovi stanovnici. Nama je tih pola sata druženja s kriglom, dvije reklo da su Sighisoarani opušten narod, jer smo isto toliko čekali da nam pristupi konobar i odsluša naš sad već uvježbani monolog „Doi bere, va rog“. Za to vrijeme bacamo oko na vremensku prognozu koja nije ni najmanje obećavajuća. Još sutra bez oborina, pa dva dana obilne kiše i moguće grmljavinsko nevrijeme. Ali nam ništa ne kvari raspoloženje. Transilvanija nam još puno toga treba otkriti.



Osvježena grla ulazimo u citadelu koja kao da je sa svojim visokim tornjevima, šarenim fasadama i šiljatim krovovima isplivala iz neke bajke. Ne začuđuje da se danas nalazi na UNESCO-voj listi svjetske baštine, a kako se povijest grada najbolje upozna u muzeju za početak smo ušli u gradski muzej smješten u kuli iz 13. stoljeća. Kat po kat, uspinjući se škripavim drvenim skalama, spoznajemo bogatu povijest Sighisoare i tako sve do vrha i ne tako daleke prošlosti. S vrha kule se pruža nezaboravan pogled na grad iz ptičje perspektive, dok su na drvenoj ogradi prikovane brončane pločice sa strelicom usmjerenom prema najznačajnijih europskim gradovima i udaljenosti do njih. Nešto slično smjerokazu na najvišem vrhu Učke, samo što su tamo orijentiri uglavnom planine, vrhovi i istarski gradići.



Nastavak šetnje gradom doveo nas je na središnji trg gdje nas pjesmom dočekuje dvadesetak djece praćeni zvucima harmonike. Izmjenjuju su u kolu, sviranju frula i razdraganoj pjesmi otežavajući našu namjeru da nastavimo šetnju gradom. Ipak smo se nekako izvukli iz zagrljaja njihovih nota i krenuli prema gornjem dijelu grada kroz natkrivene skale, zatvarajući krug oko Sighisoare.



Već se polako i želudac buni. Kao da medo iz njega riče. A razumni kakvi jesmo, žurno krećemo natrag za Sibiu. Ovog puta brzo prevaljujemo ovu udaljenost, je li zbog gladi ili bolje prometnice, povratak traje pola sata kraće.
I onda opet muke s parkingom. Grad vrvi od automobila, pa slobodno mjesto pronalazimo pred nekom bankom. Za razliku od Sighisoare ovdje nas to neće ništa koštati. Ulice su pune ljudi, svi šetaju, kreću se manje-više u istom smjeru. A kud svi...
Stižemo na gradski trg koji je okičen kao da je Advent. Sve je puno kućica, ali umjesto kuhanog vina ispija se hladno pivo. Vrte se kobasice, toči ječmeni nektar, ispijaju ga ljudi u kožnim hlačicama, imam osjećaj da sam na Oktoberfestu.



Sve postaje jasnije kad na obližnjoj zgradi ugledamo veliki plakat: „25 godina rumunjsko-njemačkog prijateljstva“. Naravno da sam to pročitao na njemačkom, ali bi vjerojatno povezao i da je pisalo samo na rumunjskom...možda.



Pronalazimo restoran sa slobodnim stolom i naručujemo. Glinene posude jedva da su dotakle stol kad je njihov sadržaj već misteriozno nestao u dubini naših želudaca. Jednako misteriozno je nestao i sadržaj naših krigli. Ostavljajući Poirotu da istraži ovaj šokantan slučaj, vraćamo se na ulice europske prijestolnice kulture iz 2007. Večeras je Sibiu europska prijestolnica plesa. Dok s pozornice trešte njemački šlageri, kolo se širi ivicom ogromnog trga. Za tili čas ponesena zanosnim ritmom i Sanja nestaje u ovom saksonskom kolu, ali vođena ljubavlju za slavenskim princom otrči mu natrag u zagrljaj. I potom zajedno odjahaše do dvorca iz kojeg će sutradan krenuti na Fagaraš, planinu kojom vlada strašni zmaj, njegov gnjev i gromovi.

Kao kokoši smo sinoć zalegli, a jutros se kao pijetlovi budimo. Dug put je pred nama jer osim uspona na najviši vrh Retezata povratak planiramo drugom stazom, što podrazumijeva da ćemo za razliku od većine svoj šator, vreće za spavanje i karimat iznijeti na vrh. Logor još uvijek drijema dok prve zrake sunca obasjavaju planinske vrhunce. Svaki puta iznova me oduševe jutra u planinama, jedina buđenja dana koja ne želim propustiti i kojima se neizmjerno veselim. Posebno kad je prvo što ugledam kad otvorim oči njeno lice, a ne nekog podbuhlog bradatog prijatelja, ma kako mi drag bio.
Trudeći se biti što obzirniji prema prvim susjedima u tišini slažemo ruksake, dok miris kave naša tijela ispunjava ushitom. Spremni smo za polazak prema vrhu!
Provlačimo se kroz labirint šatora, pa prateći markacije od planinarske kuće uzbrdo. Planina je puna vodenih tokova, bučnih potočića i mirnih jezera čija se voda mjestimice razlijeva stazom.

Čitajući prethodnih tjedana o usponu na ovaj vrh dobili smo informaciju da moramo pažljivo tražiti markacije koje su na ovoj stazi u obliku križa žute boje, a okolne stijene su pune lišajeva upravo žute boje. Naravno da se u takvim okolnostima lako zamijeni markacija za lišaj, a onda i odluta s puta. Da bi to, usprkos ranom jutru, izbjegli morali smo pažljivo pratiti stazu što nije bilo ni najmanje lako. Očito su mnogi skretali sa staze, namjerno ili ne, pa je to sad prava mreža staza. Neke će možda i završiti na pravom mjestu, ali zbog sipara i nestabilnog kamenja u njemu nismo sebi mogli priuštiti taj rizik. Dodatni oprez je iziskivalo i kamenje koje je rušio nespretan dvojac poviše nas, pa smo napravili pauzu dok ne zamaknu iza ugla i potom nastavili naše „hodočašće“ za žutim križevima. Sve to s druge strane cirka promatra znatiželjna divokoza, skačući sa stijene na stijenu nudeći što bolji motiv za naše foto-aparate.



Po izlasku na greben otvara se pogled prema jugu s kojeg smo jučer stigli na jezero. Prepoznajemo travnato sedlo preko kojeg smo prešli da bi se onda spustili u „središte zemlje“, kako je Sanja okvalificirala Poianu Peleagii. Nastavak puta do vrha dijelom prati greben, pa se malo udalji od njega sve dok ne izađemo pred vrh pod kojim se odmara onaj dvojac pod čijim se nogama nešto ranije odvalilo onih par kamenja zbog kojih smo im odlučili dati fore. Vrh je obilježen stupom i pločom s nazivom vrha i njegovom nadmorskom visinom „Vf. Peleaga 2509 m“. Zadovoljni smo! Do vrha nam je usprkos teškim ruksacima na leđima trebalo samo 1:30h uspona. Uslijedio je poduži predah uz široki pogled na nazubljeni masiv Retezata. Uživamo u pogledu na brojna jezera s obje strane grebena, a vidimo samo djelić od 80-ak ledenjačkih jezera na Retezatu. Sad se posebno ovako s visine iz ptičje perspektive dobro vide razlozi zbog kojih su ovu planinu njeni prvi stanovnici nazvali „planinom plavih očiju“ i zbog kojih je još davne 1935. g. proglašena prvim nacionalnim parkom u Rumunjskoj.



Prije nego smo za uspomenu napravili zajedničku fotografiju, na stup sam u mnoštvu naljepnica iz cijelog svijeta zalijepio našu s grbom HPD Mosor. Osobno mi je srce k´o kuća kad dođem na neki vrh i ugledam grb velikog „Mosora“, a uvjeren sam da sa mnom to oduševljenje dijeli svaki Mosoraš.



Slijedi silazak prvo grebenom u smjeru sjevera, pa prašnjavim puteljkom kroz okolni sipar prema sedlu između grebena Peleage i Papusa.
Na sedlu iznenada nestaju markacije. Vjerojatno su prekrivene travom, ali to nas ne zabrinjava jer znamo da se po zemljovidu moramo spustiti do jezera i zaobići ga sa zapadne strane. Odlučno gazimo kroz travu preko gležnja pazeći ipak da ne stanemo nezgodno na koji kamen ili zmijicu, pa vrlo brzo stižemo na izvor potoka u dnu sipara pod Peleagom. Prilika je to koja se ne propušta. Mijenjamo tople za hladne zalihe vode, pa prateći potok nastavljamo prema jezeru u koje se ulijeva nakon stotinjak metara. A slikovito jezero Peleaga dobiva posebnu dimenziju kad stižemo na njegove obale, jer se doimlje kao da nestaje u bezdanu na južnom kraju. Da je bilo skočiti u jezero i osvježiti se u njenim vodama, ali ako i zanemarimo činjenicu da je to strogo zabranjeno, dug je put pred nama.



Slijedi novi spust, sad nešto strmiji, u dolinu čijim rubom vijuga potok nastavljajući onaj tok započet na izvoru u dnu sipara. Staza je na ovoj dionici puna blata zbog obilja vode, pa se opreznije spuštamo dok se neprestance zagledamo u greben s travnatim sedlom koji sve više ostaje iznad nas, a preko kojeg moramo prijeći da bi se vratili na Butu. Trenuci su to kad se opet pokreće priča o današnjoj večeri. Žubor bistrih planinskih potoka ostavlja nas u uvjerenju da smo mudro odlučili da večeramo pastrve. Sad ostaju samo slatke brige o tome na koji ih način pripremaju u Rumunjskoj, ali smo sigurni da će svakako biti ukusne i našim nepcima mile.



Do Poaine Pelagii izmjenjuju se pejzaži, zelene livade, živahni potoci i slapići, duboki klanci iz kojih huči voda, crnogorične šume ispunjene ptičjim pjevom, idilično okruženje koje nam odvraća misli od toga da nam uskoro slijedi onaj strmi uspon prema sedlu. Rumunjska nas je u potpunosti obuzela. Tako je čak i ta uzbrdica koja je jučer izgledala kao da nikad neće završiti sad iznenađujuće brzo savladana.



Dok silazimo na Cabana Buta nebo, koje je još do maloprije izgledalo kao da planina neće vidjeti kiše još danima, se zamračuje. Za našim se leđima dramatično brzo spušta crna kulisa od teških oblaka koje uskoro počinju parati munje. Gromovi silovito udaraju u vrhove Retezata, sve bliže i glasnije, a mi sretni što nas ova scenografija nije dočekala jučer tijekom uspona na Bucuru. Visoke su ove planine i vremenom često nepredvidljive, pa treba biti zahvalan kad ti ukažu čast i dopuste uspon na njihove vrhove.



Naravno da smo u ovakvim okolnostima napravili nešto dužu pauzu pred planinarskim domom, ispijajući pivicu i uzaludno se trudeći foto-aparatom ovjekovječiti koju od munja. Kad se nebo malo umiri nastavljamo svoj put prema Cheile Butii. Kad smo došli već nadomak našeg cilja na Cheile Butii u šumarku ugledasmo divokozu koja nas znatiželjno promatra, baš kao njena rodica jutros pod Peleagom. I ova je „pozerica“, pa klikamo foto-aparatima dok joj ne dosadimo i povuče se natrag u šumu.



A da smo stigli na Cheile Butii potvrdila nam je glasna muzika koja je odzvanjala šumom. Balkanski melos iz grla Dare Divokoze ili tome nešto slično koji ruši i gnijezda s grana, a krtice iz rupa katapultira. Ruke „nesvjesno“ lete u zrak, ne bi li naravno zadržali jadne ptiće od pada na tlo, pa k´o svatovska družba pristižemo do slavljenika kod kojih boca kruži od grla do grla. Ovi su na sedmom nebu i da tenk prođe pored njih ne bi ga primijetili, a kamo li nas dvoje suhih grla.



Po dolasku u „rezidenciju“ slijedi tuširanje, presvlačenje i naravno silazak na večeru. Naručio sam kotlet, više mi se oni potoci i ne čine baš tako bistrima.