Marketing
Sad ili nikad, Sadikovac!
Tradicionalno godišnje druženje zaposlenika Schachermayer Hrvatska, tvrtke u kojoj sam već gotovo cijelo desetljeće, povelo me prošlog vikenda na put prema našoj najljepšoj, najprostranijoj, krškim oblicima najbogatijoj planini. Moglo bi se tu još puno toga “naj” nakititi Velebitu, ali ostavljam vama da to sami otkrijete, ako dosad niste bili te sreće.
Plan je bio da u petak kasno poslijepodne stignemo na Baške Oštarije i sutradan organiziram lakšu šetnju koja će biti prilagođena većini kolega, naravno ne planinara.
Baške Oštarije (926 m/nv) se nalaze na prirodnoj granici između srednjeg i južnog Velebita, a da podjela time ne bi bila potpuna pobrinula se činjenica da su smještene gotovo na točno pola puta između Gospića i Karlobaga, administrativno pripadaju Karlobagu, kao i župni ured kojem pripada crkva sv. Elizabete, a poštanski i matični ured su im u Gospiću. Ali ni to nije kraj za jadne Oštarce! Ličani ih smatraju Podgorcima, a Podgorci (stanovnici u podvelebitskom kanalu) Ličanima.
Za subotu ujutro sam planirao šetnju po Premužićevoj stazi od Dabarske kose do Stupačinova te još dalje do planinarske kuće “Vila Velebita” na Baškim Oštarijama. Kako je to dijelu ekipe ipak bilo prekratko, samo 2 ipo sata hoda, Ivica je spomenuo da bi nakon zajedničkog ručka mogli na obližnji Veliki Sadikovac (1.286 m/nv). Ako zasjednem nakon ličke janjetine, znao sam da se sigurno neću nikamo pokrenuti za sat ili dva. Sad ili nikad!
Nisam ni trena dvojio o tome kamo ću nakon objeda.
Još se janjetina, kapulica i hladno pivo nisu ni slegli, a s osam najodvažnijih uputio sam se cestom prema Takalicama, na istočnom kraju oštarijskog polja. Tu se na prijevoju Takalice cesta počinje u serpentinama spuštati prema Lici, a mi pored putokaza skrećemo na planinarsku stazu koja nas vodi u gustu bukovu šumu.
Putem se izmjenjuju oštrije dionice, s onima blažima, niz i uz šumsku vlaku. Visoke krošnje bukve štite nas od sunčevih zraka koje su nakon (mjesec) Dana Londona u Dalmaciji, odlučile upravo danas donijeti većini željno čekano ljeto. Gusta šuma čuva nas od sunca, ali protiv sparine nema pomoći, pa se veselim izlasku na travnato bilo s kojeg po prvi put možemo vidjeti ciljani vrh. Morao sam na starom blogu provjeriti kad sam zadnjeg puta bio na Sadikovcu i prošlo je stvarno puno. Za koji mjesec punih 13 godina! Za to sam vrijeme na Baške Oštarije dolazio ili skitajući se po Velebitskom planinarskom putu ili lutajući Dabarskih kukovima, a Sadikovac sam nažalost zaobilazio. A da je to prava šteta podsjetio sam se pola sata kasnije, oštrim izlaskom na vršni greben.
Sadikovac je najsjevernija skupina vrhova južnog Velebita i nesumnjivo jedan od najimpresivnijih velebitskih vidikovaca. Usprkos izmaglici, u smjeru juga vidimo Ravne Kotare na koje se mostom nastavlja otok Vir. Iza se vidi Ugljan čija “leđa” čuva Dugi otok, a zapadnije se nastavlja niz otoka i otočića Zadarskog arhipelaga: Sestrunj, Molat, Ist, Premuda, Olib i Silba. Magličasta koprena nad morem skrila je pogled na Lošinj, Cres i Rab, a Pag je isuviše blizu da bi ostao nezamijećen. Nastavljam se okretati oko vlastite osi u smjeru kazaljke na satu i na sjeverozapadu uočavam travnato bilo Budakovog brda te stjenoviti niz Dabarskih kukova, koji se počevši od Bačić kuka protežu u dužinu od gotovo 10 kilometra u smjeru jugoistoka. Iza njih izranjaju Matijević brijeg, Šatorina i Laktin vrh, a zatvarajući krug pogled se prema istoku ruši 650 m duboko u dolinu Suvaje do Brušana i još dalje prema Lici.
Vrh je obilježen kamenom gomilom, a nekih 50-ak metara prije njega prolazimo tik uz duboku jamu koju sigurno nije ugodno mimioći u magli. Pored nje je za stijenu pričvršćen metalni tuljac s upisnom knjigom, pretpostavljam da je unutra jer nisam provjeravao, te za žigoljupce žig “Planinarskog puta Velebno”.
Naziv vrha je ostavština iz vremena boravka osmanskog stanovništva u oštarijskom polju. Slično kao nedaleki Alaginac i Muhamedovac, a nešto dalje i Begovača, Odžino brdo, Turska vrata, Ramino korito…
Nakon povlačenja Osmanlija iz Like 1689. godine, zapovjedništvo Vojne krajine kojoj je 1713. godine pripao taj prostor, uočilo je njegove gospodarske i prometne mogućnosti te je u prvoj polovici XVIII. stoljeća otvorena prva gostionica po kojoj je naselje i dobilo ime (mlet. ostaria - gostionica) čija je svrha bila osigurati trgovcima iz Podgorja odmorište na putu prema Lici. 1900. g. Oštarije u imenu dobivaju pridjev Baške.
Eh da, gotovo zaboravih spomenuti da se vrh Veliki Sadikovac nalazi na prostoru grada Gospića, iako smo gotovo cijelim putem hodali šumama općine Karlobag ;)
Post je objavljen 14.06.2019. u 21:19 sati.