Kad smo sredinom listopada Sanja i ja za večerom razgovarali o tome koje bi izlete predložili našem HPD-u “Mosor” za vođenje u 2019. nekako smo se usaglasili i prije nego se sir narezao do kore. Sanja će predložiti izlet na Bjelašnicu i Visočicu, a ja na Crvanj. Sve su tri planine u Bosni i Hercegovini i sve povezane na način o kojem ću vam nešto kasnije pričati.

Crvanj se smjestio između nekih od najljepših bosansko-hercegovačkih planina, Veleža, Prenja, Visočice i Zelengore. Blago odstupa od uobičajenog smjera pružanja planina Dinarskog gorja, sjeverozapad – jugoistok, pa kao što se osamio između gore spomenutog niza planina, tako je i za svoj smjer odabrao sjever-jug. Planina je sa sjevera omeđena rijekom Neretvom, koja je u tom dijelu tek nešto veći potok, sa zapada i juga Nevesinjskim poljem, a s istoka visoravni Morine, zbog čega se planina doimlje i višom od 1.921 m/nv koliko je visok njen najviši vrh, Zimomor.



Crvanj je nažalost zaboravljen od strane planinara, planinarskih objekata nema, a teško da će te naići i na koju markaciju. Mali su i izgledi da će te ikoga susresti planinareći po planini koja je nekad vrvjela od života. Stanovnici Donje Hercegovine su rano shvatili blagodati svježih ljeta u planinama na sjeveru Hercegovine, pa se već 1475. g. Crvanj i Morine spominju kao ljetno ispašište. Razlog tome treba tražiti i u povoljnoj petrografskoj osnovi tla, jer dok na Prenju, Čvrsnici i Čabulji prevladava čisti vapnenac, na Crvnju, Bjelašnici, Visočici i Zelengori prevladavaju dolomiti i vapnenci, a ima i pojaseva škriljevaca. Stoga u planini ima više vode, pa su samim tim i pašnjaci bogatiji.



Prostranim su poljanama Humnjaci, stanovnici Donje Hercegovine, od davnine izvodili blago na ljetnu ispašu te u planinama živjeli od sv. Ante do kraja ljeta, a neki od njih i tijekom cijele godine. One koji su u planinu vodili i čuvali, najčešće tuđe, blago narod je prozvao planištarima. Svi su planištari znali koja su njihova ispasišta, pa su se i do današnjeg dana zadržale brojne uzrečice poput “Lokva Trebinja – Crvanj planina”.



Stočari bi najesen po silasku s planine prodali u Dubrovniku višak blaga, kupili sol i druge potrepštine, koje su bile dragocjena roba dubrovačke trgovine: izvoz stoke na zapadnu obalu Jadrana te prodaja soli iz stonske solane. Dubrovačka trgovačka umješnost znala je dobro organizirati razmjenu dobara sa svojim zaleđem. Stoga možemo ustvrditi da je stočarstvo Humine osnovni element dubrovačkog prosperiteta, dok je s druge strane Dubrovnik osiguravao uspjeh humljačkog stočarskog gospodarstva. Bila su to vremena kad je u planine izlazilo više od 100.000 grla sitne i oko 4.000 grla krupne stoke.



Danas je iz Borovčića u planinu krenulo 45 planinarki i planinara. Ne čuje se više bleka ovaca, ni muk krava, čak ni lavež pasa koji na taj način tradicionalno ispraćaju planinare diljem Dinarskog gorja na njihovim prolascima kroz selo. Spokoj je prekrio ovo seoce na mjestu gdje se iz mirnog Nevesinjskog polja počinje poput otoka uzdizati Crvanj. Ista nas atmosfera dočekuje i u Prkovićima, dok se provlačimo između zapuštenih kuća i oronulih ograda. Tmurni oblaci navlače se nad Crvanj. Točno pred našim očima, plaše nas i prijete. Zbog svog otočnog, nezaštićenog položaja u moru polja i visoravni, često Crvnjem odzvanjaju huk vjetra i tresak groma.



A surovi klimatski uvjeti zauvijek su sačuvani kroz toponime koje možemo pronaći u planini. Najviši vrh planine Zimomor je vjerojatno dobio ime po tome što zimi snijeg i mećave pomore sve živo, u što nam naravno nije teško za povjerovati.



Crvanj je navodno ime dobio po tome što na proljeće kad se snijeg “ucrva”, crvi iz snijega nagrizaju i uništavaju šumu. Istina ili ne, Crvanj doista oskudjeva šumskim pokrovom.



A dvije tvrdnje o tome kako je visoravan Morine s istočne strane planine dobila ime također “pričaju” o smrti koja je očito obilježila cijeli život planištara. Prva kaže da je ime nastalo iz latinske riječi za smrt (“mors”), a druga, meni vjerojatnija, poveznicu nalazi u imenu slavenske božice smrti i zime, Morane. Nisam vam utjerao dovoljno straha u leđa u kosti? Onda nastavite čitati! U južnoslavenskoj mitologiji je duboko ukorijenjena legenda o okamenjenim svatovima koja se prepričavala uz pucketanje vatre, prenoseći se s djedova i baka na unučad u dječijoj mašti dobivala nove detalje, pa je stoga danas vidljiv veliki broj sličnih, ali ipak različitih priča. Jednu od njih je u pjesmi ovjekovječio i veliki Antun Matoš. U našim planinama možemo pronaći toponime poput Kamenih svata, Nevestinih stina, a na Morinama imamo Svatovsko groblje.



Za ovu nekropolu stećaka na Morinama legenda “priča” o ženidbi mostarskog bega Lakšića koji je preprosio djevojku nevesinjskom begu Aliji Ljuboviću, a koja je opjevana i u narodnoj pjesmi. Dok su svatovi lijepu Hajku, djevojku iz Zagorja, vodili put Nevesinja preko visoravni Morine, lijepo vrijeme se pretvori u nevrijeme.
"Usred ljeta ledena oluja zamete visoravan, pretvori se dan u hladnu noć te se oskudno ođeveni svatovi posmrzavaše i tu okončaše svoje živote, među kojima i lijepa Hajka".
Za razliku od legende, narodna pjesma ima sretniji završetak. Konj s promrzlom djevojkom ipak stiže u dvore Ljubovića i dovede je onome kome je suđena, a ne rečena. Tako su danas ovi nadgrobni spomenici nijemi svjedoci tužne sudbine lijepe Hajke i njenih svatova.



Noći u planini su duge i samotne, a strah se najuspješnije odagna razgovorom, pričanjem legendi. Jedna od njih “kazuje” kako je jedna od jama u blizini Zimomora toliko duboka da bi lopovi u nju bacali ovce koje bi njihovi jataci dočekivali na vrelu Bune. Nije u to vrijeme bilo užadi, ni descendera da se provjeri gdje su ovce završile, pa je stvorena legenda. Recentna istraživanja su pokazala da voda iz nekih od ponora (bojanjem, a ne bacanjem ovaca) u Nevesinjskom polju doista izvire u vrelu Bune.



Ni nas te puste legende, a ni teški kišni oblaci nisu uspjeli zaplašiti. Uspon nas vodi uglavnom preko cvijećem posutih livada, kroz prekratak šumarak bukve, pored ruševina nekadašnjih pastirskih stanova, a sve s pogledom na stjenoviti sjeveroistočni zid Veleža i prostrano Nevesinjsko polje u podnožju. Drugo najveće kraško polje u Bosni i Hercegovini, nakon Livanjskog polja prosulo se pod nama. Danas je u ovom kraju preostalo nažalost malo radno sposobnog stanovništva, pa se zemlja s obzirom na bogate mogućnosti nedovoljno obrađuje što je očito čak i s ove visine.



Njemački putopisac Heinrich Renner je krajem 19. stoljeća u svom djelu: “Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko” sljedećim riječima opisao nevesinjski kraj: “Rascvjetalo alpsko bilje vrlo diskretnih boja raduje oči. Bujni pašnjaci, po kojima pase stoka, smjenjuju se s poljima koja su već pokošena. Kraj se doima mirnim, kao neko njemačko selo nakon završenih radova.” Raznobojno cvijeće je na svu sreću još uvijek tu, i bujni pašnjaci, i miran kraj, ali nema više stada na ispaši, a tek rijetki djelići polja su pokošeni. Nema više gotovo nikoga da ih pokosi.



Nakon četiri sata uspona, izašli smo na Zimomor gdje nas dočekuje osvježavajućih 15°C dok se Split prži na dvaput višim temperaturama zraka. Nadaleko nema više točke od naše. Pod nama s jedne strane ostaje Nevesinjsko polje, a s druge visoravan Morine prosječne nadmorske visine od 1.612 m iza koje se uzdižu masivi Lelije i Zelengore. Na jugozapadu se nalazi Velež, na sjeverozapadu Prenj, na sjeveru se vide Visočica i Treskavica, a vidik bi bio daleko veličanstveniji da se oblaci nisu odlučili za svoju uobičajenu igru skrivanja planina od pogleda planinara. Na vrhu se nalazi metalna kutija u kojoj uobičajeno stoji upisna knjiga gdje bi se trebalo upisati po dolasku na vrh, ali počinje grmiti pa odustajem od dodirivanja bilo kakvog metalnog predmeta. Sanjina grupa je nekih stotinjak metara niže od vrha, ali ih nažalost ne možemo pričekati za zajedničku fotografiju, jer se Perun pridružio Morani pa nas sad zajedno tjeraju s vrha. Munje paraju nebo nad Nevesinjskim poljem, dok se praćeni kišicom spuštamo prema Donjoj Bijenji gdje nas čeka naš autobus.



Završili smo obilazak ove nepravedno zapostavljene planine, prešavši je sa sjevera na jug, uz obećanje za skorim povratkom. Od zadnjeg posjeta su prošle četiri godine, a dok se usnuli autobus drmucka uskim cesticama prema Mostaru, Sanja i ja smišljamo novi plan za Crvanj.

Ali u međuvremenu, prvo ćemo vas početkom srpnja povesti na još dvije planištarske planine. Pridružite nam se od 5. do 7.7. na izletu po Visočici i Bjelašnici!