Zelengoru sam dosad nepravedno zapostavljao. Kad bi god krenuo u ovaj kutak Bosne, kao cilj uspona se uvijek nametao Maglić. S 2.386 metara iznad razine mora, Maglić privlači ne samo domaće planinare, već i brojne strance koji se pri posjeti nekoj tuđoj zemlji često žele uspeti i na njen najviši vrh. Po Bosni zbog blizine često planinarim, a na njen “krov” sam se penjao iz svih smjerova i po nekoliko puta. Zelengora s druge strane kanjona Sutjeske uvijek se doimala pitomom, prekrivena zelenim tepisima…i borovnicama! Naime, prvi posjet Zelengori pamtim upravo po tom bobičastom voću i njenom kiselkasto slatkom okusu koji još uvijek nosim duboko pohranjen u sjećanju. To je bilo prije nekih 10-ak godina kad sam s prijateljima iz “Mosora” dan ranije bio na Magliću, naravno. Prvog smo se dana usprkos prijetećoj kiši uputili na Zelengoru, ali pritom “mudro” odlučivši da se do Donjih Bara zaputimo autima. Ta vožnja rubom kanjona, cestom koja izgleda kao da su još jučer njome vozili njemački Panzeri, pretvorila se u višesatno kolektivno zazivanje Svevišnjeg kako bi nam poštedio kartere i uslišio nam siguran povratak svojim domovima. U automobilima su veći dio puta bili samo vozači, dok su suputnici neplanirano postali pješačka pratnja koja je poput tjelohranitelja trčkarala uz vozilo izbjegavajući kamenčiće koji su vrcali pod našim kotačima. Za sve patnje smo se iskalili bojanjem u ljubičasto jezika, usana, a pojedinci i obraza borovnicama koje su rasle uokolo jezera Donje Bare. Ostatak dana smo proveli u poljima borovnice, ali stigli smo se popeti i na Planinicu poviše jezera. Sutradan smo vozeći prema Lokvi Dernečište, ishodišnoj točki uspona na Maglić, negdje pred Dragoš sedlom na radio valovima začuli javni poziv svim građankama i građanima, kako rekoše “Srbinja”, a u biti Foče, na Dane borovnice koji će se danas održati upravo na livadama Donjih Bara koje smo mi netom poharali. Fijasko se ćutio u zraku.

Drugi posjet Zelengori se dogodio sedam godina poslije, a u glavnoj ulozi je opet bio automobil kojim smo se uputili na Orlovačko jezero kako bi se sutradan popeli na Bregoč. I tom se prilikom ponizno zazivao Svevišnji u svim njegovim jezičnim inačicama.



I prije trećeg posjeta sam postao svjestan da smo svoje molitve potrošili. Čeka nas uspon od samog podnožja i to nikakvo moljakanje neće promijeniti, pa makar isključivo dolazilo s moje strane.

Dan ranije smo, po potopu koji je iznad Mostara gotovo otplavio naš automobile sa ceste, stigli na Tjentište. Po prvi put smo se odlučili na privatni smještaj i to isključivo zbog činjenice što u hotelu “Mladost” nije bilo slobodnih kreveta za ovo dvoje mladih. Smještaj smo pronašli u obližnjem apartmanu “Sutjeska”, gdje nas je srdačno dočekao naš domaćin Miljan. Apartman čist i uredan, frižider punimo pivom, a zemljovid nacionalnog parka na stolu. Ni “naš” restoran “Tentorium”, kojem redovito hodočastimo po silasku s Maglića, nije daleko.



Ranom zorom zaputili smo se automobilom, čvrsto se držeći magistralne prometnice između Foče i Gacka, 3 kilometra zapadno od Tjentišta. Tu kod Kovačevog panja početak je planinarske staze prema Donjim Barama. Oduvijek sam bio fasciniran toponomastikom, toponimi su izvor priča. Kovačev panj je vrlo izgledno ime dobio po nekadašnjim kovačima i njihovim kovačnicama koje su se od davnih vremena nalazile na ovom važnom prometnom putu još iz doba Antike. Vjerojatno se upravo na ovom mjestu proizvodio i drveni ugljen (ćumur) neophodan kovačima za rad, pa otud i “panj” u igri. A materijala za drveni ugljen i dandanas ima napretek.

Na putokazu redom piše:
“Donje Bare, 5,35km, 3h,
Gornje Bare, 8,25km, 4h,
Bregoč, 14,80km, 5h,
Orlovačko jezero, 18,90km, 6h”

Gledam putokaz i ne vjerujem vlastitim očima da je netko “izmjerio” kako bi za uspon s Gornjih Bara na Bregoč trebalo samo 1 sat hoda. Pa čak i piše da su te dvije točke udaljene 6,55km za što i od Žnjana do Rive treba sat hoda. Vjerojatno se svi slikaju na Uglješinom vrhu, do kojeg se stigne za sat vremena uspona s Gornjih Bara, misleći da su na Bregoču.



A cilj našeg uspona je upravo taj Uglješin vrh. 5 sati uspona i još bar 3 sata silaska, taman da pošteno ogladnimo i ne sramotimo se pred osobljem “Tentoriuma”. Mukotrpno smo proteklih godina gradili naš gurmanski imidž da bi ga sad bacili niz Sutjesku. Možda su rezultati tog “građenja” vidljiviji pod mojom majicom, ali Sanja nije zbog toga ništa manji gurman.

Ulazimo od Kovačevog panja u gustu šumu bjelogorice. Ma šta šumu, to je prava prašuma koje se ne bi postidjela ni nedaleka Perućica u koju ćemo sutra. Staza vijuga između stoljetnih stabala čije visoke krošnje skrivaju nebo. Grmlje i široki listovi još su vlažni od jučerašnje kiše, koja je padala i cijele noći nad Zelengorom omogućujući joj da sačuva svoje ime. Na jednom mjestu treba pregaziti I nabujali potok, a da bi zadatak bio teži pobrinulo se deblo koje je palo točno s druge strane potoka. Tako skok nije dolazio u obzir, jer bi doskokom na glatku potkoru debla vrlo vjerojatno poput kornjača završili na leđima u potoku. Strateški smo odabrali najuži dio i zakoračili u najplići dio potoka nadajući se da voda neće prodrijeti u naše brendirane Goretex- vibram planinarske cipele od najfinije kože. I za divno čudo, nije! Potok smo pregazili i na juriš krenuli prema Donjim Barama, ako kao juriš možete zamisliti utrku dva puža s ruksacima umjesto kućicama na leđima.



Visoka paprat i mekani tepisi mahovine prekrivaju niže dijelove šume, a svako toliko u njima uočimo raznobojno cvijeće ili neku gljivu. Nešto poznato poput ljutića i lisičarke, nešto nepoznato, nešto jestivo, ostalo samo jednom. Dolaskom na Stoca, crnogorica nadvladava bjelogoricu, pa se kroz široke grane crnog bora otvara pogled na južnu stranu klanca Sutjeske iznad koje se uzdiže zeleni zub Jejavca. Za koji tren s livada uživamo i u znatno širim vidicima, na klanac Suhe, impresivnu vapnenačku gromadu Volujka koja se uzdiže iz guste šume, ali i kameniti zid Lebršnika koji stidljivo proviruje iza velikog brata. Nakon toga se opet vraćamo u bjelogoričnu šumu, gdje nas na stazi očekuje još jedan potok za pregaziti, ali značajno siromašniji vodom od onog nešto niže.



Nakon gotovo tri sata uspona, stigli smo na Bare i njene procvjetale livade obrubljene gustom šumom. Preostalo je još samo par stotina koraka do jezera Donje Bare stiješnjeno pod Planinicom. Evo i par faktografskih podataka, ako vam naleti kakvo pitanje o jezeru na kvizu. Jezero je dužine 250 m, široko je oko 120 m, najveća dubina je 4 m, a nalazi se na nadmorskoj visini od 1.475 m. A znate li koliko ukupno jezera ima na Zelengori? Pa neću vam sad sve otkriti. Potrudite se saznati ili još bolje, osobno ih posjetite dok ne nestanu. Kao i gotovo svim ledenjačkim jezerima u Dinarskom gorju i ovima prijeti nestanak zbog eutrofikacije, odnosno zatravljivanja okolnom vegetacijom koja prekriva jezero. Razlog tome je prvenstveno nedostatak blaga koje bi paslo travu oko jezera, ali i lišće s okolnih stabala koje prekriva dno jezera.



Prije nastavka uspona posjećujemo spomenik II dalmatinskoj brigade koja je upravo ovdje na Barama izvojevala presudnu pobjedu za uspješan proboj partizanskih jedinica iz fašističkog i kvislinškog obruča. Zemljoradnik iz Zavojana, domaćica iz Dugopolja, marangun iz Vodica, pomorac iz Zablaća, ribar iz Komiže, soboslikar iz Dubrovnika, zidar iz Imotskog, bravar iz Šibenika, učenik iz Žeževice, krojač iz Vrgorca, student iz Makarske, trgovac iz Stona, električar iz Vele Luke, kalafat iz Mandaline, mesar iz Cavtata, vodoinstalater iz Žrnovnice, slastičar iz Splita, učenica iz Brista, pekar iz Mlina, lugar iz Piska, mornar iz Krila Jesenice… šalju 8. lipnja 1943. g. svom zapovjedništvu sljedeću poruku: “Nijemci nadiru sve jačim snagama i svih snagama. Mi smo izgubili dvije trećine svoga ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu”. Dalmatinska mladost, cijela jedna generacija dala je svoj život za nastavak sna o oslobođenju Dalmacije od omraženog talijanskog okupatora, ali i obrani svojih susjeda koji su u bezumlju rata stradavali isključivo zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti. Kako reče jedna mudra glava: “Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!”



Nastavak puta nas vodi onom šumskom cestom na kojoj smo prije desetak godina zazivali Svevišnjeg do odvojka na Gornje Bare. U šumi nas je iznenadila divokoza, a vjerojatno i mi nju, pa je dala papcima vjetru dok smo mi izvlačili svoje foto-aparate iz futrola. Refleksna radnja, jer iako samo divokoza imamo desetke fotografija u raznim galerijama po laptopu, i dalje se odmah foto-aparata laćamo kad ugledamo nekog od njenih bližih ili daljnih rođaka.



Ubrzo izlazimo iz šume na prostrane livade na čijem kraju dominira greben Tovarnice s Uglješinim vrhom na koji smo se nas dvoje zaputili. Krajolik se doimlje poput scenografije za Heidi. Široki travnati brežuljci s tek pokojim stablom bora, tepisi sočnih borovnica pod nogama, te oštri greben Ardova na drugom kraju ovog uzburkanog mora zelenila. Kroz mjestimice visoku travu, ali i ništa niže raznobojno cvijeće stižemo do obala Gornjih Bara, gdje ćemo očarani pogledom nakratko predahnuti i marendati razne vrste sireva pribavljene na jučerašnjem proputovanju kroz Nevesinje. Očaranost se početkom degustacije samo intenzivirala, pa smo se teškom mukom prisilili na nastavak puta.



Nakon odmora slijedi oštri uspon na vrh koji se vinuo u nebo točno iznad naših glava. Dijelom se uspinjemo travnatim padinama, dijelom šumom, pa kamenjarom, dok nam se sve više otvaraju vidici na Gornje Bare pod nama, na okamenjenog zmaja u hrbatu Ardova i Maglić što izranja iznad Planinice. Posljednji su koraci uspona na Uglješin vrh, pa se pogled širi na cjelokupni greben Tovarnice, ali i sjeverne dijelove planine u kojima dominira Bregoč. Vrh je obilježen kupolom naslaganog kamenja i izblijedjelim natpisom “1859” kolika je nadmorska visina vrha.



Dolje, daleko pod nama sjaji obasjan suncem spomenik na Donjim Barama. Sjajim ponosom i ja. Tako sitan na velikoj planini.