Marketing
Nema grintanja na Grintovcu
Iako je već poodavno prošla ponoć, sparno je za otići na ono mjesto. Ono u kojem se život rađa i koje nam srca razgali kad se otvori pred nama, spremno da nas primi i sva osjetila uznemiri. Na planinu, naravno!
Misli mi plove daleko, sve do Kamniških Alpa. Visoko iznad nazubljenih grebena i duboko urezanih dolina iz kojih me oplahnjuje svježi zrak s procvjetalih livada i s izvora Kamniške Bistrice. Kamniško – Savinjske Alpe se uzdižu sjeverno od slovenske metropole Ljubljane, a ime duguju tome što se u podnožju južnih obronaka nalazi gradić Kamnik dok sa sjeverne strane masiv omeđuje rijeka Savinja. Mještani ovih dvaju područja kompromisno su masivu dali ime Kamniško-Savinjske Alpe dok je staro ime Grintovci polako iščeznulo iz uporabe.
Većina vrhova premašuje visinu od 2.000 m/nv, a masiv se pruža gotovo pravilno u smjeru istok – zapad s istaknutim vrhovima: Ojstrica, Planjava, Brana, Turska gora, Skuta, Grintovec, Kočna… O njima mi je s neskrivenim oduševljenje jednog kišnog poslijepodneva u kreševskoj kavani pričao moj drug Zoran, ali me otad put uvijek vodio u neke druge planine, u neka druga gorja.
Rano smo ujutro krenuli iz planinarskog doma, iznenadivši pri tom i lokalne pijetlove. Kad smo za večerom vidjeli koliko nam je lijepo, domaćin ugodan, hrana ukusna, a pivo osvježavajuće hladno, jednoglasno smo donijeli odluku da se u jedan dan popnemo i spustimo s Grintovca. Dobro, toj odluci je zasigurno doprinjela i vremenska prognoza koja je najavila obilnije oborine u noći sa subote na nedjelju i tijekom nedjeljnog prijepodneva. A znate kako danas najavljuju prognoze, svaka nova je nezapamćena i bez presedana. “Tu du du du du du, nema nam pomoći…”
S obzirom da je u pitanju visinska razlika od plaže Ramova do odašiljača na Sv. Juri, zadatak neće biti nimalo lagan. Ali motiva u vidu tople večere i mrzlog nefiltriranog Uniona, ne nedostaje. A ni izazovi nam nisu strani.
I tako smo natovareni lunch-paketima koje nam je spremio domar Rok krenuli pored donje stanice žičare stazom prema najvišem vrhu Kamniško-Savinjskih Alpa. Dok šuma još spi, posljednja mjesečeva četvrt kroz prolistale bukove grane znatiželjno promatra šestorku koja se uz žubor potoka uspinje u zavojima.
Prve sunčeve zrake obasjavaju vrhove iznad nas, dok se s druge strane doline magla poput pokipjelog mlijeka preljeva niz sedlo. Izlazimo iznad pojasa šuma, među visoke litice dok nam sipar pod nogama otežava korak koji će uskoro izlaskom na snježište postati još i težim. Ne stavljamo dereze, jer se sipar i stari snijeg prečesto izmjenjuju. Stoga radije biram mukotrpniju, ali bržu metodu savladavanja ovakvog terena. Rubom cipele urezujem stopinke u padinu, a ostatak družine prati moje korake. Još je poprilično hladno, ali ipak s kacigom na glavi užurbano prolazimo ispod stijene koja nešto kasnije pod toplinom sunčevih zraka puca i u ambis baca labavije kamenje na glave neopreznih planinara. Ti projektili su vidljivi svugdje oko nas, pored staze, ali i na njoj. Stoga ćemo za silazak izabrati jezičak snježišta koji se pružio točno sredinom usjeka, na dovoljnoj udaljenosti od stijene i njenih prijetećih projektila.
Stigli smo na Kokrsko sedlo, prvu točku našeg uspona na kojoj smo u zimskoj sobi planinarskog doma “Cojzova koča” prvotno planirali noćiti po silasku s vrha. Zimska soba je skromno opremljena prostorija koja se može koristiti kad planinarski dom ne radi, a to je u Alpama tijekom zime kad snijeg prekrije sve pristupne staze. Otud i naziv “zimska soba”. Ulaz u zimsku sobu ovog planinarskog doma se nalazi s južne strane objekta, okrenut prema Kalškoj gori koju su progutali oblaci. Zato je impresivan pogled na piramidu Storžiča kroz prozor zimske sobe u koju smo se stisnuli nas šestoro ispunjavajući svaki metar kvadratni prostorije, dok je prostor oko nas ispunio miris kave.
Predahnuli smo i nešto sitno prezalogajili, toliko sitno da više ni ne sjećam šta je bilo, pa natrag na stazu. Oblaci i dalje nastavljaju svoju neumornu igru s nama, pa Grintovec povremeno otkriju našim nezasitnim pogledima, a onda ga podjednako brzo skriju od nas pojačavajući nam žudnju.
Vjetar nosi snijeg s grebena, diže ga visoko, nestašno kovitla i baca duboko u ponor. Prognostičari su najavili nove snježne oborine u poslijepodnevnim satima, pa će otpuhani snijeg brzo dobiti svježu zamjenu na grebenu. Mi smo s druge strane nezamjenjivi, pa se držimo podalje grebena i njegovih streha. Siguran sam da nije ništa posebno gledati u 200 metara dubok ponor kroz snježnu rupu nehotice probijenu cepinom.
Vjetar šiba iglice leda po licu, dok dereze čvrsto zabijam u koru leda ostavljajući za sobom najčešće deset mjesta uboda šiljaka dereza, a mjestimice i dvanaest. Hladnoća crpi energiju, ali bistri um i jača odlučnost, pa nakon gotovo šest sati uspona, uključujući i odmore, izlazimo na najviši vrh Kamniško-Savinjskih Alpa. 2.558 metara iznad razine mora. Panoramska granitna ploča s označenim vrhovima koji se povremeno vide s Grintovca pod debelim je naslagama snijega, ali ionako jedva vidimo prst pred okom pa nam ne bi bio od neke velike pomoći.
Ledeni vjetar se zavlači i u rukavice, dok pahulje snijega prekrivaju naše ruksake, pa se ne zadržavamo predugo na vrhu. Nešto ipak moramo obaviti. Zajednička fotografija je nezaobilazan dio planinarskog rituala, a kažu da je bolje da umre selo nego običaj.
Silazak je prošao za tren. “Skijanje” niz sipar i snježišta, a na trenutak mi se učinilo kao da u krošnji čujem Zokin glas dok me šaljivo podbada: “Jesam ti rekao da su ljepše čak i od Julijskih Alpa?”. Odgovaram pokunjene glave: “Jesi druže! Žao mi samo što ih neću s tobom upoznavati”. Ali možda i hoću.
Post je objavljen 26.06.2019. u 19:11 sati.