S predrasudama sam došao u ovu prekrasnu zemlju i među njene divne ljude. Sramim se! Obasut televizijskim prilozima o džeparošima i prevarantima na bankovnim karticama stekao sam potpuno krivu predodžbu o narodu koji nas je prigrlio kao svoje, olakšavajući svaki aspekt našeg boravka u Rumunjskoj. Naravno da se sad jedva čekam vratiti na zelene tepihe Paranga, među potoke i jezera Retezata, na divlje grebena Fagaraša, ali i u slikovite srednjovjekovne gradove Transilvanijskih Alpa, u Brašov, Bran, Sibiu, Sighisoaru...

Današnju priču posvećujem ovim potonjim dvama varošima. One su nam bile na putu s Retezata prema Fagarašu, ali smještaj smo još i prije početka putovanja odlučili tražiti putem. Čisto da se ne opterećujemo kako moramo stići ovo ili ono. Jedno šta moramo je putovati, lutati svijetom i dušu srećom ispunjati. Osmijesima tjerati tugu i nova vrata širom otvarati.



Na gotovo 200 km dugom putovanju prema Sibiu Sanja je koristeći jednu svjetski poznatu aplikaciju, koju neću reklamirati dok nam ne pokrije troškove sljedeće skitnje, pronašla odgovarajući (čitaj, povoljan) smještaj u gradu. U pitanju je bila privatna kuća u uličici sličnoj našima iz predgrađa. Pred njom nas dočekuju sin i mama. Momčić dobro barata engleskim, pa sva konverzacija ide preko njega. Objašnjava nam da se navečer možemo parkirati u dvorištu, pokazuje nam „našu“ a u biti svoju sobu. Krevet nam je razvučeni kauč, a zidovi su prekriveni policama punima knjiga. Nakratko bacim oko na naslove u našem antikvarijatu, ali se zbog jezične barijere taj pogled poput rikošea odbije od njih. Ionako ne bi bilo ni vremena za čitanje, jer smo odlučili prvo posjetiti obližnji gradić Sighisoara poznat prvenstveno po tome što je to rodno mjesto najpoznatijeg Rumunja. Ne, ne, nije riječ o Gheorghe Hagiju, a ni o Nicolae Causescuu, već o Vladu Tepešu – Drakuli, likom i djelom! Plan je to istovremeno i smion i sulud jer imamo još nekih 100-tinjak kilometara vožnje po osebujnim rumunjskim prometnicama. Znate kako mi imamo na Biokovu boginjavi krš, e pa tako Rumunji imaju boginjavi asfalt. Rupa u rupi! Sljedećih ćemo se dana doduše uvjeriti da se doista puno radi na obnovi prometnica. Svugdje se šire ceste, postavlja novi asfalt, pa sam siguran da će i u tom pogledu ubrzo dostići nekakav prosjek europskih prometnica. Nas je Google Maps poveo na putovanje uskim, zavojitim i prije svega boginjavim cesticama preko sedam gora i dolina. Nešto kasnije ćemo u Sighisoara iz putokaza shvatiti da postoji nešto duži, ali neuporedivo bolji put između ova dva grada. Tom ćemo se cestom za tili čas vratiti natrag u Sibiu.



Nakon što smo uz dosta muke pronašli parkirno mjesto za „Srebrnu stijelu“, točno ispred Focusa BG pločica, prvo mjesto koje smo posjetili bila je nasumično odabrana pivnica s terasom pod citadelom. Vjerojatno je u odabiru bila presudna činjenica da nam je do nje trebalo najmanje koraka. Ožedni se od duga puta, a na takvim mjestima se najbolje upozna grad i njegovi stanovnici. Nama je tih pola sata druženja s kriglom, dvije reklo da su Sighisoarani opušten narod, jer smo isto toliko čekali da nam pristupi konobar i odsluša naš sad već uvježbani monolog „Doi bere, va rog“. Za to vrijeme bacamo oko na vremensku prognozu koja nije ni najmanje obećavajuća. Još sutra bez oborina, pa dva dana obilne kiše i moguće grmljavinsko nevrijeme. Ali nam ništa ne kvari raspoloženje. Transilvanija nam još puno toga treba otkriti.



Osvježena grla ulazimo u citadelu koja kao da je sa svojim visokim tornjevima, šarenim fasadama i šiljatim krovovima isplivala iz neke bajke. Ne začuđuje da se danas nalazi na UNESCO-voj listi svjetske baštine, a kako se povijest grada najbolje upozna u muzeju za početak smo ušli u gradski muzej smješten u kuli iz 13. stoljeća. Kat po kat, uspinjući se škripavim drvenim skalama, spoznajemo bogatu povijest Sighisoare i tako sve do vrha i ne tako daleke prošlosti. S vrha kule se pruža nezaboravan pogled na grad iz ptičje perspektive, dok su na drvenoj ogradi prikovane brončane pločice sa strelicom usmjerenom prema najznačajnijih europskim gradovima i udaljenosti do njih. Nešto slično smjerokazu na najvišem vrhu Učke, samo što su tamo orijentiri uglavnom planine, vrhovi i istarski gradići.



Nastavak šetnje gradom doveo nas je na središnji trg gdje nas pjesmom dočekuje dvadesetak djece praćeni zvucima harmonike. Izmjenjuju su u kolu, sviranju frula i razdraganoj pjesmi otežavajući našu namjeru da nastavimo šetnju gradom. Ipak smo se nekako izvukli iz zagrljaja njihovih nota i krenuli prema gornjem dijelu grada kroz natkrivene skale, zatvarajući krug oko Sighisoare.



Već se polako i želudac buni. Kao da medo iz njega riče. A razumni kakvi jesmo, žurno krećemo natrag za Sibiu. Ovog puta brzo prevaljujemo ovu udaljenost, je li zbog gladi ili bolje prometnice, povratak traje pola sata kraće.
I onda opet muke s parkingom. Grad vrvi od automobila, pa slobodno mjesto pronalazimo pred nekom bankom. Za razliku od Sighisoare ovdje nas to neće ništa koštati. Ulice su pune ljudi, svi šetaju, kreću se manje-više u istom smjeru. A kud svi...
Stižemo na gradski trg koji je okičen kao da je Advent. Sve je puno kućica, ali umjesto kuhanog vina ispija se hladno pivo. Vrte se kobasice, toči ječmeni nektar, ispijaju ga ljudi u kožnim hlačicama, imam osjećaj da sam na Oktoberfestu.



Sve postaje jasnije kad na obližnjoj zgradi ugledamo veliki plakat: „25 godina rumunjsko-njemačkog prijateljstva“. Naravno da sam to pročitao na njemačkom, ali bi vjerojatno povezao i da je pisalo samo na rumunjskom...možda.



Pronalazimo restoran sa slobodnim stolom i naručujemo. Glinene posude jedva da su dotakle stol kad je njihov sadržaj već misteriozno nestao u dubini naših želudaca. Jednako misteriozno je nestao i sadržaj naših krigli. Ostavljajući Poirotu da istraži ovaj šokantan slučaj, vraćamo se na ulice europske prijestolnice kulture iz 2007. Večeras je Sibiu europska prijestolnica plesa. Dok s pozornice trešte njemački šlageri, kolo se širi ivicom ogromnog trga. Za tili čas ponesena zanosnim ritmom i Sanja nestaje u ovom saksonskom kolu, ali vođena ljubavlju za slavenskim princom otrči mu natrag u zagrljaj. I potom zajedno odjahaše do dvorca iz kojeg će sutradan krenuti na Fagaraš, planinu kojom vlada strašni zmaj, njegov gnjev i gromovi.