Marketing
Moja džungla
U četvrtom razredu osnovne škole za lektiru se čitaju “Družba Pere Kvržice”, “Priče iz davnine”, “Heidi”, “Emil i detektivi”, “Pipi Duga Čarapa”, “Knjiga o džungli”… Ne sjećam se školske godine kad sam pročitao ove naslove, ali to sigurno nije bilo u toj dobi, bar ne svojevoljno. Tad su me zanimale samo igre s prijateljima na prostranim livadama od kojih me odvajala široka, četverotračna Sutjeskina ulica. S druge strane “rijeke” bila je naša džungla, među vinogradima i kupinama, omeđena starim, trošnim ogradama. U toj džungli svi smo bili Mowgli. Gradili smo svoja skloništa i zamke, “ratovali” i odrastali u čoporu. U početku smo se pokušavali igrati Švaba i partizana, ali kako ni nakon nekoliko pokušaja nismo nikoga uvjerili da bar jednom bude Švabo, igrali smo se Indijanaca i kauboja. Nekoliko godina poslije, asfalt i beton zamijenili su našu za neku drugu džunglu, a svoju sam pronašao 300 km dalje od nekadašnje Sutjeskine ulice, u srcu Nacionalnog parka Sutjeska.
Najsjajniji biser u ogrlici prirodnog blaga najstarijeg nacionalnog parka Bosne i Hercegovine, prašuma je Perućica. Prašuma je tip vegetacije kojim se nazivaju prirodne šume na koje čovjek nije imao utjecaja (primarne) ili je vrlo malo utjecao na njih (sekundarne). Ova je prašuma sekundarna, jer postoje nepobitni tragovi da je čovjek stoljećima koristio Perućicu za lov ili izvlačenje trupaca za izradu koliba/stanova, ali i badnjeva i kaca.
Zemlja je to mitova i legendi, pa su za Perućicu govorili da je posljednja europska prašuma, da se u nju ljudska noga još nije spustila, a tko se i usudi ući živ izaći neće, da su stabla stara više od 300 godina…
Mitovi se najučinkovitije razbijaju ili potvrđuju činjenicama, pa ću krenuti od početaka zaštite Perućice koji sežu sve do kraja 19. stoljeća kad su je tadašnje vlasti na osnovu Zakona o lovu sa ciljem zaštite rijetkih vrsta divljači područje Zelengore, Maglića i Volujka proglasile zaštićenim područjem. Ali pravi poticaj zaštiti područja počinje 1938. g., kad su prilikom izrade elaborata gospodarenja šumama na području sliva Perućice šumari taksatori izvijestili o “prekrasnim sastojinama bukve, jele i smreke čija je drvna masa prelazila 1000 m3 po hektaru, a visina pojedinih stabala dostizala preko 50 m.”
Pravna zaštita je došla nakon II. svjetskog rata kad je 17. svibnja 1952.g. Predsjedništvo vlade NR Bosne i Hercegovine izdvojilo šumsko područje Perućice, ukupne površine 1.234 ha, iz redovitog gospodarenja kao šumarski objekt potreban znanstvenim istraživanjima i nastavi. Dvije godine kasnije, 3. lipnja 1954.g. površina je priključivanjem “nešumskih površina” od gornje granice šume do vrha Maglića, prekrivenih klekovinom bora krivulja i visokoplaninskom vegetacijom, povećana za 200 ha i stavljena u cjelosti pod zaštitu države kao prirodni rezervat.
9. veljače 1962.g. Skupština NR Bosne i Hercegovine donosi Zakon o proglašenju područja Sutjeske nacionalnim parkom u kojem je navedeno da je jedan od najvažnijih ciljeva njegovog proglašenja zaštita prašumskog rezervata Perućice čime je prašuma dobila viši stupanj zaštite. Kao strogi rezervat prirode zaštićen je njegov gornji dio, 786 ha iznad vodopada Skakavac, pa tu nije dopušteno nikakvo narurašavanje prirodnih odnosa. Nije dopuštena sanitarna sječa bolesnih stabala, ni izvlačenje prirodnim putem srušenih stabala, pa ni kaptiranje izvora vode. Kako čovjekov, tako i zakon džungle kaže: “Strogi prirodni rezervati su prostorno ograničena prirodna područja u kojima je zabranjena svaka gospodarska djelatnost i vršenje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode.” Posjet je dopušten isključivo znanstvenicima, a pod posebnim uvjetima grupama posjetitelja uz obaveznu pratnju stručnog osoblja NP Sutjeska.
Na Dragoš sedlu počinje “staza” koja vodi u srce prašume Perućice te se u dužini od 8 km spušta s 1.300 m/nv do klanca potoka Suhe na 650 m/nv. Dragoš sedlo je udaljeno 12 km od Tjentišta, a do njega vodi dijelom makadamska, a dijelom još lošija "asfaltna" cesta. Ali će vam se zato nakon 40 min. vožnje isplatiti sav taj trud i preznojavanje čak i u klimatiziranom vozilu.
Prošetajte šumom u kojoj su se za magičnu scenografiju pobrinula visoka stabla smreke, jele, bukve, hrasta kitnjaka, crne i bijele johe, a trenutačno se najviše penje do čak 57,4 m u zrak. Dok vas za to vrijeme iza nekog od tih gorostasa promatraju medvjed Baloo, vučica Raksha ili radoznala obitelj divokoza, kao prošlog puta nas.
Markacija nema, pa se nije teško izgubiti. Opasno je samo kad se pri tom ne želiš izgubiti, kao francuski student koji je 2010.g. krenuo u Perućicu i otad mu se gubi svaki trag. Učinkovito pretraživanje ovakvog terena je praktično nemoguće, pa se ni nakon 9 godina ne zna za njegovu sudbinu. Iako je nažalost nije teško naslutiti.
Napominjem da je obilazak strogog rezervata prirode “Prašuma Perućica” dopušten isključivo uz pratnju vodiča NP Sutjeska, ali kao nemate afiniteta ili vremena za to, preporučam da bar izađete na vidikovac pored Dragoš sedla. S njega se pruža nezaboravan pogled na 75 m visok slap Skakavac koji nestaje u krošnjama prašume te na impresivne planinske masive Volujka i Zelengore.
Pronađite i vi svoju prašumu i “izgubite" se bar nakratko u njoj.
Post je objavljen 02.07.2019. u 19:32 sati.