Jutro je prebrzo stiglo. S prvim zrakama sunca napuštamo sobu kod naših domaćina u Sibiu te uz kavicu saznajemo da nam se sprema pogoršanje vremenskih prilika narednih dana. Danas nas izgleda očekuje još jedan sunčan dan, za kojim slijede dva kišovita s mogućim grmljavinskim nevremenom. Usprkos tome, uopće ne dvojimo oko toga krenuti u planinu ili ne. Idemo na Fagaraš! Cilj je vidjeti bar prvi dio staze prema najvišem vrhu Rumunjske, 2.545 m visokom Moldoveanu. Sljedećeg ljeta namjeravamo naše planinare povesti u Rumunjsku pa ništa ne želimo prepustiti slučaju.

Napuštamo Sibiu i krećemo prema Transfagarašu, jednoj od najpoznatijih prometnica koja je svjetsku slavu stekla prilogom u Top Gearu kad je od strane voditelja Jeremy Clarksona proglašena najljepšom planinskom cestom na svijetu. Cesta je građena u periodu od 1970. do 1974. god. i to kako legenda kaže u strahu Causescua od sovjetske invazije nakon iste takve dvije godine ranije u Čehoslovačkoj. Realnost je naravno dijametralno suprotna jer je cesta praktično neuporabljiva gotovo pola godine, od trenutka kad zapada prvi snijeg na Fagarašu, pa sve do kasnog proljeća. Vjerojatno je samo vlastitom narodu želio pokazati svoju moć koja je eto viša i od najviše rumunjske planine. Ali, tko visoko leti...



Vozimo se kroz polja suncokreta prema obrisima Fagaraša koji svakim novim prevaljenim kilometrom izranja poput visoka zida pred našim očima. Putem Sanja telefonski razgovara s domarom na Podragau koji nas također odgovara od dolaska. Nije nam ni to bilo dovoljno da nas odvrati od želje za Fagarašom jer smo ionako unaprijed odlučili kako ćemo ovaj dan iskoristiti da bar „provjerimo“ tu stazu za Moldoveanu. Nastavljamo vožnju. Na južnom kraju prostrane ravnice započinje ovaj planinski masiv koji je prvi zaslužio epitet Transilvanijskih Alpa, a poslije se titula prenijela na cjelokupne južne Karpate. Sljedećih se gotovo 60 kilometara uspinjemo uskom, zavojitom cestom dok gužva sa svakom novom serpentinom postaje sve veća. Zastajkivanja su sve češća i sve duža, pa u jednom trenutku odlučujem da se parkiramo na prvom slobodnom mjestu i dalje prema jezeru Balea nastavimo pješice. I onda nam se nakon 10-ak minuta ukaže to željno ugibalište i mjesto između dva automobila dovoljno prostrano za našu „Srebrenu strijelu“. Dok gledamo nepreglednu kolonu automobila u podnožju i zaustavljena vozila s oznojenim putnicima pored nas, stavljamo teške ruksake na leđa i krećemo prema Balei, najvišoj točci ove prometnice u kolapsu. Zahvaljujući kratici relativno brzo stižemo na jezero, nesumnjivo puno brže nego da smo nastavili vožnju. A uokolo jezera na visini od 2.037 m iznad razine mora pravi mravinjak automobil i ljudi. Promenada u svim smjerovima, dok mi pogled leti na nazubljene vrhove iznad jezera. Tu gore ćemo i mi. Pa ćemo opet malo dolje, pa iznova gore i onda dolje sve dok nam ne postane svejedno idemo li uzbrdo ili nizbrdo.



Izlaskom na prijevoj između jezera Balea i jezera Capra, na visini od 2.315 m/nv zastajemo pred križanjem staza i putokazom na kojemu nigdje ne piše ni Cabana Podragau, ni Moldoveanu, nama jedina dva poznata orijentira za nastavak puta. Dok na mobitelu otvaram aplikaciju sa zemljovidom Fagaraša prilazi nam starija gospođa koja se očito nagledala ovakvih prizora, pa nas priupita: „Moldoveanu?“. Osmijeh nam se odmah vraća na lice i izgovaramo odlučno: „Da!“ Tako je, i na rumunjskom je "da"="da". Na naš potvrdan odgovor, rukom nam pokazuje smjer i objašnjava da pratimo markacije u obliku plavog trokuta. Za kraj nas upozorava da se kvari vrijeme i da bi trebali odustati od uspona. Ok, ovo nam je sad bilo već treće upozorenje. Objašnjavam joj da nosimo šator i kompletnu opremu za noćenje u planini, ali polako stječem dojam da samog sebe uvjeravam u to. Uz riječi zahvale opraštamo se od nje a sebi tumačimo da se uvijek možemo okrenuti natrag kad se vremenske prilike pogoršaju. Nastavljamo put stazom prema jezeru Capra uokolo kojeg je postavljen veći broj šatora. S obzirom na luksuznu dimenziju nekih od njih pretpostavljam da veći dio tih šatora ni ne napušta Capru dok su njihovi vlasnici na Fagarašu. Neki se veseljaci kupaju u jezeru, skaču sa stijena i dobro se zabavljaju. Na trenutak sam poželio i da mi ovdje podignemo svoj šator, ali dužnost zove. Moramo vidjeti ovu stazu. „Družba je družba, al´ služba je služba“.



Veliki broj planinara se kreće ovom stazom, većina u kontra smjeru, a gotovo svi koji idu našem smjeru nose one Spiderman ruksačiće u kojima jedva da stane i normalna marenda za normalnog čovjeka za odlazak na plažu. Ne izgledaju mi kao da idu na neko izviđanje, a ubrzo tijekom jednog mimoilaženja načujem da idu do Fereastra Zmeilor. Brzo bacim oko na aplikaciju da provjerim o čemu je riječ kad ono neko okno u stijeni, pa kud svi Rumunji tud i nas dvoje. Opuštajuća zelena boja padina u kojima je usječena staza radi protutežu učestaloj promjeni visine na stazi. Putem ima i par izvora vode na kojima se ugrijana voda iz boca mijenja hladnom izvorskom.



Stižemo na prijevoj na kojem se nalazi ta čuvena Fereastra Zmeilor koja je izmamila tako velik broj posjetitelja na Fagaraš. Okno u stijeni koje gledano iz daljine izgleda kao oko skamenjenog zmaja, ali sam očito prespavao taj dan kad se dijelila mašta jer ni iz nijednog kuta ne mogu percipirati tog zmaja. Nisam se ni usudio pitati Sanju jel ga ona vidi, kako mi ne bi bilo još i teže zbog tog „oči“tog hendikepa. Rekoh u sebi da je bolje sad nastaviti put, a poslije ću doma u miru na fotografijama tražiti zmaja. Ispraćeni zmajevim pogledom nastavljamo naš put.



Vrijeme se pogoršava. S juga pristižu tmurni oblaci i izvjesno je da nećemo imati ni najmanju mogućnost za sutra planirani uspon na vrh. Bez puno razmišljanja donosimo odluku da još malo nastavimo ovom stazom i maksimalno iskoristimo dan te se do mraka vratimo natrag na Baleu. I tako bi. Prošli smo veći dio staze do Podragau, okrenuli se i po tragovima krenuli natrag. Uspon ćemo nastaviti dogodine.



Po povratku na jezero Balea pronalazimo The livadu na kojoj podižemo naš šator. Uskoro naš večerašnji dom okružuje stado ovaca i dva znatiželjna, preciznije gladna ali dobroćudna psa.



Zajedno smo večerali i utonuli u san...sutra nastavljamo put prema Brašovu.