Marketing
Dvije divokoze i Peleaga
Kao kokoši smo sinoć zalegli, a jutros se kao pijetlovi budimo. Dug put je pred nama jer osim uspona na najviši vrh Retezata povratak planiramo drugom stazom, što podrazumijeva da ćemo za razliku od većine svoj šator, vreće za spavanje i karimat iznijeti na vrh. Logor još uvijek drijema dok prve zrake sunca obasjavaju planinske vrhunce. Svaki puta iznova me oduševe jutra u planinama, jedina buđenja dana koja ne želim propustiti i kojima se neizmjerno veselim. Posebno kad je prvo što ugledam kad otvorim oči njeno lice, a ne nekog podbuhlog bradatog prijatelja, ma kako mi drag bio.
Trudeći se biti što obzirniji prema prvim susjedima u tišini slažemo ruksake, dok miris kave naša tijela ispunjava ushitom. Spremni smo za polazak prema vrhu!
Provlačimo se kroz labirint šatora, pa prateći markacije od planinarske kuće uzbrdo. Planina je puna vodenih tokova, bučnih potočića i mirnih jezera čija se voda mjestimice razlijeva stazom.
Čitajući prethodnih tjedana o usponu na ovaj vrh dobili smo informaciju da moramo pažljivo tražiti markacije koje su na ovoj stazi u obliku križa žute boje, a okolne stijene su pune lišajeva upravo žute boje. Naravno da se u takvim okolnostima lako zamijeni markacija za lišaj, a onda i odluta s puta. Da bi to, usprkos ranom jutru, izbjegli morali smo pažljivo pratiti stazu što nije bilo ni najmanje lako. Očito su mnogi skretali sa staze, namjerno ili ne, pa je to sad prava mreža staza. Neke će možda i završiti na pravom mjestu, ali zbog sipara i nestabilnog kamenja u njemu nismo sebi mogli priuštiti taj rizik. Dodatni oprez je iziskivalo i kamenje koje je rušio nespretan dvojac poviše nas, pa smo napravili pauzu dok ne zamaknu iza ugla i potom nastavili naše „hodočašće“ za žutim križevima. Sve to s druge strane cirka promatra znatiželjna divokoza, skačući sa stijene na stijenu nudeći što bolji motiv za naše foto-aparate.
Po izlasku na greben otvara se pogled prema jugu s kojeg smo jučer stigli na jezero. Prepoznajemo travnato sedlo preko kojeg smo prešli da bi se onda spustili u „središte zemlje“, kako je Sanja okvalificirala Poianu Peleagii. Nastavak puta do vrha dijelom prati greben, pa se malo udalji od njega sve dok ne izađemo pred vrh pod kojim se odmara onaj dvojac pod čijim se nogama nešto ranije odvalilo onih par kamenja zbog kojih smo im odlučili dati fore. Vrh je obilježen stupom i pločom s nazivom vrha i njegovom nadmorskom visinom „Vf. Peleaga 2509 m“. Zadovoljni smo! Do vrha nam je usprkos teškim ruksacima na leđima trebalo samo 1:30h uspona. Uslijedio je poduži predah uz široki pogled na nazubljeni masiv Retezata. Uživamo u pogledu na brojna jezera s obje strane grebena, a vidimo samo djelić od 80-ak ledenjačkih jezera na Retezatu. Sad se posebno ovako s visine iz ptičje perspektive dobro vide razlozi zbog kojih su ovu planinu njeni prvi stanovnici nazvali „planinom plavih očiju“ i zbog kojih je još davne 1935. g. proglašena prvim nacionalnim parkom u Rumunjskoj.
Prije nego smo za uspomenu napravili zajedničku fotografiju, na stup sam u mnoštvu naljepnica iz cijelog svijeta zalijepio našu s grbom HPD Mosor. Osobno mi je srce k´o kuća kad dođem na neki vrh i ugledam grb velikog „Mosora“, a uvjeren sam da sa mnom to oduševljenje dijeli svaki Mosoraš.
Slijedi silazak prvo grebenom u smjeru sjevera, pa prašnjavim puteljkom kroz okolni sipar prema sedlu između grebena Peleage i Papusa.
Na sedlu iznenada nestaju markacije. Vjerojatno su prekrivene travom, ali to nas ne zabrinjava jer znamo da se po zemljovidu moramo spustiti do jezera i zaobići ga sa zapadne strane. Odlučno gazimo kroz travu preko gležnja pazeći ipak da ne stanemo nezgodno na koji kamen ili zmijicu, pa vrlo brzo stižemo na izvor potoka u dnu sipara pod Peleagom. Prilika je to koja se ne propušta. Mijenjamo tople za hladne zalihe vode, pa prateći potok nastavljamo prema jezeru u koje se ulijeva nakon stotinjak metara. A slikovito jezero Peleaga dobiva posebnu dimenziju kad stižemo na njegove obale, jer se doimlje kao da nestaje u bezdanu na južnom kraju. Da je bilo skočiti u jezero i osvježiti se u njenim vodama, ali ako i zanemarimo činjenicu da je to strogo zabranjeno, dug je put pred nama.
Slijedi novi spust, sad nešto strmiji, u dolinu čijim rubom vijuga potok nastavljajući onaj tok započet na izvoru u dnu sipara. Staza je na ovoj dionici puna blata zbog obilja vode, pa se opreznije spuštamo dok se neprestance zagledamo u greben s travnatim sedlom koji sve više ostaje iznad nas, a preko kojeg moramo prijeći da bi se vratili na Butu. Trenuci su to kad se opet pokreće priča o današnjoj večeri. Žubor bistrih planinskih potoka ostavlja nas u uvjerenju da smo mudro odlučili da večeramo pastrve. Sad ostaju samo slatke brige o tome na koji ih način pripremaju u Rumunjskoj, ali smo sigurni da će svakako biti ukusne i našim nepcima mile.
Do Poaine Pelagii izmjenjuju se pejzaži, zelene livade, živahni potoci i slapići, duboki klanci iz kojih huči voda, crnogorične šume ispunjene ptičjim pjevom, idilično okruženje koje nam odvraća misli od toga da nam uskoro slijedi onaj strmi uspon prema sedlu. Rumunjska nas je u potpunosti obuzela. Tako je čak i ta uzbrdica koja je jučer izgledala kao da nikad neće završiti sad iznenađujuće brzo savladana.
Dok silazimo na Cabana Buta nebo, koje je još do maloprije izgledalo kao da planina neće vidjeti kiše još danima, se zamračuje. Za našim se leđima dramatično brzo spušta crna kulisa od teških oblaka koje uskoro počinju parati munje. Gromovi silovito udaraju u vrhove Retezata, sve bliže i glasnije, a mi sretni što nas ova scenografija nije dočekala jučer tijekom uspona na Bucuru. Visoke su ove planine i vremenom često nepredvidljive, pa treba biti zahvalan kad ti ukažu čast i dopuste uspon na njihove vrhove.
Naravno da smo u ovakvim okolnostima napravili nešto dužu pauzu pred planinarskim domom, ispijajući pivicu i uzaludno se trudeći foto-aparatom ovjekovječiti koju od munja. Kad se nebo malo umiri nastavljamo svoj put prema Cheile Butii. Kad smo došli već nadomak našeg cilja na Cheile Butii u šumarku ugledasmo divokozu koja nas znatiželjno promatra, baš kao njena rodica jutros pod Peleagom. I ova je „pozerica“, pa klikamo foto-aparatima dok joj ne dosadimo i povuče se natrag u šumu.
A da smo stigli na Cheile Butii potvrdila nam je glasna muzika koja je odzvanjala šumom. Balkanski melos iz grla Dare Divokoze ili tome nešto slično koji ruši i gnijezda s grana, a krtice iz rupa katapultira. Ruke „nesvjesno“ lete u zrak, ne bi li naravno zadržali jadne ptiće od pada na tlo, pa k´o svatovska družba pristižemo do slavljenika kod kojih boca kruži od grla do grla. Ovi su na sedmom nebu i da tenk prođe pored njih ne bi ga primijetili, a kamo li nas dvoje suhih grla.
Po dolasku u „rezidenciju“ slijedi tuširanje, presvlačenje i naravno silazak na večeru. Naručio sam kotlet, više mi se oni potoci i ne čine baš tako bistrima.
Post je objavljen 01.06.2019. u 12:40 sati.