pjesma duše moje...
četvrtak, 30.04.2009.
dodir što led otapa...
vječnost sekunda je bila,
ne gledajući bistro duša je kročila,
njegova riječ lažna vodilja,
ne znajući na led me namamila…
niz hladan beton krv se slila,
zelenu ne izraslu djetelinu s četiri lista,
gusta crvena boja prelila,
uvenućem nijemo u dušu me probola…
razoran potres u grudima,
roj bolnih trnaca kožu i kosti izjeda,
klaustrofobija osjećaj slobode zarobila,
gdje god pogled seže nema izlaza…
kroz otvor od bolnog udara učinjenoga,
čista toplina prodrla,
otapajući hladnoću što me okružila,
moje ime glasno zaziva…
nevini dlan krvavom betonu pruža,
čvrstim zagrljajem podiže me iznad njega,
roj ledenih trnaca dodirom rastjerava,
dahom smiraj u grudima stvara…
četvrtak, 09.04.2009.
bunar sreće...
stihova sam se odrekla,
nisam to željela, ne,
muza me napustila,
u dubokom bunaru tražila sam je…
možda sreća što me dotakla,
možda osmjeh što me uzdiže,
ili poljubac od kojeg trnci tijelom prolaze,
u meni koče stihove…
u boli pjesma se rađa,
jer kad sreća zakuca na vrata,
bolnom stihu mjesta nema,
toplina tad svaki dio ispunjava…
ipak čovjek koji umije,
da sretnu pjesmu napiše,
u mojim očima,
pravi pjesnik je…
duboko u bunar sam zavirila,
muza bolnih stihova je isparila,
iz njega toplina sreće buknula,
i stihove ove stvorila…
