pjesma duše moje...
subota, 16.06.2007.
more strasti...
zasjajila,
na moj obraz pala,
kap strasti i žudnje tvoje,
moja koža upila…
nježni dodir usana,
niz tijelo klizio,
poput užarene žari,
led polako topio…
kipuće tijelo,
dodir uzburkavao,
u dubine zaronio,
kao gusar dragulj tražio..
užarenim morem mojim,
lagano plovio,
poput udarca vala o stijenu,
pjenu dizao…
...moja duša...
ta kapljica
strasti i žudnje moje,
od svih obraza,
pala,
pala je baš na tvoje...
a usne moje,
tople i vrile,
milovale su tvoje tilo,
i da je ledom bilo okovano,
brzo bi ga otopilo...
pa sada plovi,
tim prostranstvima tvojim,
zaranja u dubine srasti,
da ti pruži zadovoljstvo,
nježnim milovanjem svojim...
...poljkijeva duša...
opijena njime...
uzbuđena od iščekivanja,
poput suhe zemlje što kišu očekuje,
tijelo mi je najdraži miris krasio,
vrućina ljeta mi je tijelo grijala,
a samo dvije lagane crne svilene kreacije,
su mi najintimnije dijelove prekrivale...
laganu plahtu sam prostrla,
crno vino u dvije kristalne čaše nasula,
laganu muziku pustila,
crvenu maramu preko noćne lampe bacila,
s osmjehom na licu legla,
čekajući u vrata gledala...
zvuk motora protresao je misli moje,
zar on to je ili nije,
iščekivanje ubijalo me je,
vrata su zaškripila,
bistri pogled njegova oka dva,
osmjeh na licu su mi izmamila...
usne toliko meke,
gdje god dotakle moje tijelo naježile,
ruke toliko nježne,
poput pera na svakom dijelu moje kože otiske ostavile,
dah toliko topao,
moje tijelo, moje srce, moja duša upijala je...
zar je to iluzija,
jeli to mašta snova mojih,
ili je java bitno nije,
njegova sam cijelom dušom i tijelom,
on je centar srca moga,
prepuštam mu se kao njime opijena...
ponedjeljak, 11.06.2007.
uz tebe sam osloni se...
stojim ponosna i jaka,
držim taj osmijeh na usnama,
zadnjim snagama,
zadnjom kapljom znoja,
držim tijelo da ne klone,
uz tebe sam ljubavi jedina…
suze ne prestaju padati,
umjetnica u skrivanju suza sam postala,
da ih ne vidiš ne osjetiš,
u meni se sve raspada,
izvana kujem čelik,
da se osloniš ljubavi jedina…
što više padaš,
što dublje kloneš,
a misli ne nalaze put ka sreći,
to sam ja jača,
da spoznaš da izlaza ima,
da sam uz tebe ljubavi jedina…
srce mi se lagano topi,
niz obraze kaplje,
no led poput oklopa se oko njega stvara,
da shvati da ljepota života je nadomak dlana,
da opet vidim osmjeh na tvojim usnama,
osloni se na mene ljubavi jedina...
jedno za drugo nismo...
od poljkija izazvana... još jedna pjesma rođena...
ma koliko me zvala,
i pisala rime,
nećeš me više imati,
jedno za drugo nismo,
pomiri se s time...
ja glasom osjećaje više reći ne znam,
papir i tinta su život moj,
tinta se slijeva,
a papir trune,
od suza mojih,
za i zbog tebe...
ipak ti jedno priznam,
sa ričima si spretna,
koristiš ih vješto,
ali ipak,
očito nisi sretna...
što je sreća,
kada ne čuješ ne osjećaš ne vidiš,
i što mi ostaje,
nego pisat i suzama brisat,
svaku sjenu duše moje,
svaki dio srca mog što pati zbog tebe...
svu tu lipotu riči,
osjećaja snažnih,
pokloni onom što cijenit će znati,
a mene ne traži više,
srića uz mene,
osjećaj je nepoznati…
ja poklanjat osjećaje ne mogu,
svaka riječ,
svaki dah,
odavno su na dlanu tvom,
i tamo zauvijek će ostati,
dok god kuca uzeto od tebe srce moje...
poljki i moja malenkost
nedjelja, 03.06.2007.
ne razumijem...
ne razumijem,
kako neko tko me toliko usreći,
tko mi toliku ljubav pruži,
može me toliko povrijediti,
toliko rastužiti,
razoriti,
i svaki dio mojeg osjećaja ubiti..
ne razumijem,
kako neko poput tebe,
duše toliko poželjne,
toliko dobre, drage, skromne,
i neizmjerno iskrene,
može toliko zla nanijeti,
drugu dušu u suze natjerati,
bez grižnje savjesti otići,
i samu u tuzi je ostaviti...
ne razumijem,
zar ljubav znači bol,
zar ljubav ima i lice i naličje,
zar ljubav nije čista,
jedino za što vrijedi živjeti i umrijeti,
zbog čega se vrijedi boriti,
zar nije to ono,
zbog čega smo stvoreni...
ne razumijem,
zašto neko tko te najviše voli,
te u isto vrijeme može i slomiti,
jer ako je to ljubav,
što je onda mržnja,
ili je to isti pojam,
isti osjećaj,
samo s druge strane ogledala,
je li to lice i naličje,
našeg života...
