od poljkija izazvana... još jedna pjesma rođena...
ma koliko me zvala,
i pisala rime,
nećeš me više imati,
jedno za drugo nismo,
pomiri se s time...
ja glasom osjećaje više reći ne znam,
papir i tinta su život moj,
tinta se slijeva,
a papir trune,
od suza mojih,
za i zbog tebe...
ipak ti jedno priznam,
sa ričima si spretna,
koristiš ih vješto,
ali ipak,
očito nisi sretna...
što je sreća,
kada ne čuješ ne osjećaš ne vidiš,
i što mi ostaje,
nego pisat i suzama brisat,
svaku sjenu duše moje,
svaki dio srca mog što pati zbog tebe...
svu tu lipotu riči,
osjećaja snažnih,
pokloni onom što cijenit će znati,
a mene ne traži više,
srića uz mene,
osjećaj je nepoznati…
ja poklanjat osjećaje ne mogu,
svaka riječ,
svaki dah,
odavno su na dlanu tvom,
i tamo zauvijek će ostati,
dok god kuca uzeto od tebe srce moje...
poljki i moja malenkost
Post je objavljen 11.06.2007. u 17:51 sati.