02.05.2007., srijeda
Bili su prijatelji, mnogo su vremena proveli zajedno, raspravljali o mnogo čemu, iz večeri u večer igrali su preferans, familije su se posjećivale, djeca su se zajedno igrala i zajedno rasla… Bili su partijski drugovi i zalagali se za istu ideologiju. Vrlo dobro su se poznavali.
Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća prestali su prijateljevati. Tada je jedan drugome napisao otvoreno pismo i uspio ga objaviti. Za procjenu težine napisanoga trebalo bi se prisjetiti ili znati što su mnogi drugi, većina drugih, gotovo svi drugi govorili i pisali u to vrijeme. Onaj kojemu su pisma upućena nikada javno nije reagirao ni na koji način. Oba pisma postala su u njegovom političkom životu najprešućivanijim dokumentima koje čak ni njegovi neprijatelji nisu koristili.
No kao što je rekao Majstor Margariti:
- Rukopisi ne gore!
|
- 20:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
01.05.2007., utorak
OBRANA POSTOJEĆEG
i
PROPAST SVEGA TOGA
(pismo Račanu)
|
- 23:49 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
21. 3. 1988.
Zdravo, Ive!
Glavnina ovog teksta bila je napisana još prošle godine, u lipnju mjesecu, neposredno nakon skupštine Saveza književnika Jugoslavije, održane u Varaždinu, od 17. do 20. lipnja 1987. godine. Imao sam namjeru da to tad objavim, ali su me kojekakvi (uglavnom - sad se vidi - budalasti) razlozi naveli da odustanem, sklonili da pričekam bolja/sretnija vremena itd. Stoga do danas još nisi bio primio ovo dijelom već staro pismo. Ovih dana, međutim, odlučio sam da ti ga ipak pošaljem. Neposredni povod je izbacivanje moga druga Pere Kvesića iz članstva u Društvu književnika Hrvatske. Već sam, naime, negdje, jednom napisao da nas banda danas izbacuje iz kojekakvih strukovnih društava i udruženja, da će koliko sutra s posla i iz stana te, napokon, prekosutra i iz života - ali se to što sam rekao, naravno, ponovno nije ozbiljno shvatilo. Mora biti da su se neki (navodno "na našoj strani" a kojima se "svaka riječ mjeri zlatom") i tada slatko smijali. Nema druge, da bi se mene ozbiljno shvatilo očito je nužno da se i grobovi počnu preoravati. No, čak se i to danas, u ovoj zemlji, tu i tamo, događa. Nemam što reći onima, koji se na sve to blaženo smiješe, smješkaju. Neka im je prosto, lud se smije podjednako (kaže naš neuki narod) na pizdu i brašno, ali sad o tome nije riječ. Sad je riječ o nečemu drugom, o čemu sam ti bio lani počeo pisati. Dakle, ovako...
Prema izvještajima dnevne štampe (»Vjesnik«, »Borba«, »Večernje novosti« itd.) na skupštini Saveza književnika Jugoslavije u Varaždinu, 17. 6. 1987, u svom uvodnom referatu književnik Slavko Mihalić je, između ostalog, rekao i slijedeće: »Neki su se pitali što će piscima književni list. Neka pisci lijepo sjede u kući i pišu, a mi ćemo već s njima samoupravljati. Tako je nekako nastalo i »OKO«, krezuba štuka među omršavjelim šaranima, na koju se razbacuju teške milijarde premda se zna da list ne valja, da u njemu surađuje sve manje pisaca, ali svakako ne zato što ne bi voljeli ovu zajednicu, nego zato što su jednog dana u »Oku« pročitali da je 'Staljin imao i dobrih strana', a dugogodišnja praksa lista pokazuje da to nije bilo napisano ni malo bez veze.« Iz izvještaja u novinama ne vidi se da je na rečenome skupu ova tvrdnja opovrgnuta unatoč činjenici da je riječ o notornoj laži jednog notornog lažova. Ovih dana izašao je i novi broj varaždinskog časopisa »Gesta« (26-27-28/1987) i u njemu autoriziran tekst spomenutog izlaganja iz kojeg je vidljivo da su brojni novinari prošle godine svoj posao obavili valjano te da su Mihalićeve riječi prenijeli profesionalno tj. korektno. On je to zaista kazao.
|
- 22:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Sedamdesete godine u Hrvatskoj
Odlučio sam se stoga, nakon duljeg premišljanja, da na tvoju (sad visoku) adresu uputim ovo pismo budući da smo (i) nas dvojica još živi svjedoci vremena i prilika u kojima su se donosile odluke kako o sudbini i nastanku »Oka«, tako i o daljnjem nesmetanom radu i djelovanju jednog od tzv. historijskih vođa "masovnog pokreta" u Hrvatskoj, književnika i od nekog vremena akademika Slavka Mihalića. Prošlo je doduše gotovo dvadeset godina od dana kad je sadašnji uvodničar Saveza književnika Jugoslavije "udarao temelje" svojoj strahovladi i mnoge su stvari zaboravljene, mnogi dokazi i dokumenti izgubljeni, zatureni i na različite načine iščezli, svjedoci pomrli itd., ali nije ipak sve nestalo, nije zatrto baš svačije sjećanje i čuveni Kunderin Zaborav (s velikim Z!) nije baš sve prekrio. Vjerujem da ni iz tvoga pamćenja nisu iščezle silne sjednice i sastanci na kojima se vijećalo (i) o kulturnoj situaciji u Hrvatskoj nakon Karađorđeva. Uostalom, upravo je na tvoja (tad još neiskusna) pleća palo da rukovodiš tim »sektorom«, tako da se može reći kako si na neki način najodgovorniji za rasplet situacije u ovoj sferi u Hrvatskoj tih godina. To se možda manje zna, to je možda u Jugoslaviji manje poznato, ali to je ipak istina i kao takva ne bi smjela biti zaboravljena. Naravno, nisi bio sam niti si radio isključivo »na svoju ruku« (jer su načelne odluke o svemu bile kolektivne), te prema tome nisi sam odgovoran za sve što se dogodilo i za sve što je nije dogodilo.
Uz neka druga imena i ja sam jedan od ljudi, koji su u tom razdoblju imali određenog utjecaja na tzv. kulturna zbivanja u Hrvatskoj. Napokon, zar nismo nekoliko godina bili zajedno i u Savjetu »Oka«, baš u vrijeme o kojemu govori Mihalić? Vidim, doduše, da se u zadnje vrijeme nešto intenzivnije baviš Kosovom pa će ti ovo pismo stići u krivi čas. Oprosti, ali ne mislim (bez obzira na sve) da je tema o kojoj ću nešto više reći bitno drukčija od kosovske. Dakle, Mihalić. Nadam se da se sjećaš jednog razgovora u tvojoj kancelariji u CK SKH od prije petnaestak godina u kojemu smo nas dvojica (te još D. S. i P. M.) raspravljali upravo o imenu sadašnjeg uvodničara Saveza književnika Jugoslavije. Tada se, doduše, raspravljalo o posve drukčijem »tretmanu« i statusu iste osobe, budući da su bila vrlo utjecajna (snažna i glasna) i ona mišljenja, koja su smatrala i tvrdila kako je upravo rečeni gospodin jedan od »najzaslužnijih« za tragediju u Hrvatskoj sedamdesetih godina. Bilo je (ako me pamćenje ne vara) i takvih, koji su držali potpuno nelogičnim odluke i rješenja, na temelju kojih su vrlo mladi ljudi odlazili na izdržavanje zatvorskih kazni, dok bi oni koji su ih na zlo naveli ostajali nekažnjeni. Nema nikakvog spora (a nije ga bilo ni tada) da je gospodin o kome govorim upravo jedno od takvih imena, zahvaljujući čijem je djelovanju nemali broj mlađih i manje upućenih ljudi otišao na krivu stranu i u zlo, muku, patnju i nevolju. O tome se i javno pisalo, ali mislim da se danas u Jugoslaviji ipak ne zna dovoljno o mračnoj njegovoj ulozi u različitim akcijama i manifestacijama tadašnjeg (a i sadašnjeg) hrvatskog nacionalizma.
|
- 21:21 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Nacionalista za sva vremena
Upravo je on bio i ostao onaj skriveni duh (svakako, jedan od mnogih), koji iz potaje rukovodi brojnim prividno neorganiziranim akcijama i zbivanjima. On je stajao iza svih svojedobnih euforičnih skupova u Društvu književnika Hrvatske pa jednako tako stoji i iza ovih, koji se danas tamo jednako euforično upriličuju i održavaju. Stajao je iza skupljanja potpisa, iza pisanja izjava, iza stvaranja »Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika« iz godine 1967, iza mnogih stanja i raspoloženja (kako se to uglađeno kaže) u nekadašnjoj Matici Hrvatskoj, a stajat će i iza svega što će se tek događati u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti sad nakon što je i u njezino časno okrilje prodrla njegova nezaustavljiva falanga, koja će najprije onemogućiti na svaki način i svim sredstvima sve i svakoga koji se odupre njezinim interesima. Jedan iz najužeg kruga rukovodstva »maspoka«, Mihalić je podsticao i nekadašnje pogrome i progone na skupštinama književnim (protiv Mandića i Mađarevića nekad, a protiv Valenta i Parunice ili Kvesića i mene danas), organizirajući dvadesetak godina svoju glasačku mašinu, svoju mašinu za mljevenje (ljudskog) mesa. I da ne nabrajam sva njegova znana i neznana nedjela, sve smicalice i spletke, sav mrak i zlo, dovoljno će biti da te podsjetim kako smo na sastanku (koji sam spomenuo) vijećali upravo o tome - kako će takav čovjek raditi korektorski posao u »Vjesniku«, posao koji je Mihalić upravo bio dobio. Jasno je da to nije bio ni ugodan, niti važan, niti dobro plaćen posao, i da se ukupni status tog gospodina tih godina nikako nije mogao uspoređivati sa statusom, koji je uživao prije sjednice u Karađorđevu kad je jedno vrijeme bio čak i generalni sekretar Saveza književnika Jugoslavije (pokušavajući, o apsurda, da u isto vrijeme istu tu organizaciju u potpunosti rasturi - o čemu ćemo drugom prilikom). Ali nije ni logično da se njegov status i položaj nakon Karađorđeva mjeri sa stanjem prije tih događaja. Jedino što bi bilo logično, opravdano i normalno, bilo bi uspoređivanje njegova statusa, dakle i takvog posla u »Vjesniku«, sa istovremenim položajem onih koji su, zahvaljujući (i) Mihaliću, u to vrijeme odlazili u zatvor. A u takvoj jednoj usporedbi on je nesumnjivo, opet i opet, ponovno bolje prošao.
|
- 19:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Opća maska maspoka
Eto, to bi bila najkraća storija o »dobroj, staroj lopuži« za čije se ime vezuje već legendarno priznanje nakon spomenute »Deklaracije ...": »Pa ti znadeš, druže Miko, da sam ja jedna hulja!« Izdajući popodne svoje drugove s kojima je ujutro sastavljao tekst zbog kojega su oni navečer bili osuđeni, on je izgradio cijeli svoj briljantni sistem laži, podvala, lopovluka i sitnijih i krupnijih opsjena. Danas je, naravno, kasno da se bilo što mijenja u sudbini toga čovjeka. Danas je on laureat, ovjenčan najvišim nagradama za svoje pjesničko djelo i više nitko ne potrže pitanje njegove ljudske odgovornosti za nesreću tolikih ljudi, koje je (naglašavam i on) upropastio. Stoga ti o tome neću ni govoriti, a uostalom smatram i sam da je u svakom trenutku nužno pažljivo lučiti jedno djelo od drugoga, pa tako i u ovom slučaju. Ako njegovo pjesničko djelo danas po sudu tolikih imena zaista zavređuje da se slavi i hvali - molim, neka bude tako! Vrijeme će već, jednom, nesmiljeno odvagnuti i ovu stvar na savršenoj svojoj vagi. Ako to što on piše zaista bude vrijedilo, nitko mu (djelu) i ništa neće nauditi, kao što mu ni sve današnje laske neće moći pomoći ako se jednog dana pokaže na nepristranom sudu kritičara, koji još nisu ni rođeni, da to što dotični autor piše nije od osobite vrijednosti. U literaturi drukčije ne može biti te, stoga, kako rekoh, nema smisla da o tome dalje trošimo riječi. Na kraju krajeva, to ne može pripasti politici, a pogotovo ne njezinom dnevnom obliku, onome koji računa isključivo na sad i ovdje. O drugome je nečemu ovdje riječ. Ono o čemu bih htio s tobom prozboriti moglo bi se, u najkraćem, definirati ovako: kako je bilo moguće da jedna takva politička osoba (kakva je bila i jest spomenuti gospodin) postane danas uvodničar Saveza književnika Jugoslavije, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, glavni i odgovorni urednik »Foruma« i, ujedno, potpredsjednik Društva književnika Hrvatske, a s perspektivom da uskoro preuzme svaku onu (javnu) funkciju za koju bude zainteresiran?! To je tema ovog mog pisma i ništa drugo. Literaturu prepustimo budućnosti.
Bojim se da će neki pomisliti kako je to ipak preuska i nevažna tema za jedan ovakav tekst i razgovor i, napokon, za sadašnju tvoju (kako rekoh: visoku) adresu. Nadalje, može se jednako nekome učiniti i da u svemu ima (bar s moje strane) nešto lično, osobno, neki motiv, povod, razlog ili poriv da se javim na ovakav način, a upravo tebi. Zašto ne reći kako je moguće da će mnogi shvatiti ovo i kao običnu denuncijaciju jednog odličnog pjesnika itd., itsl...
No, ti znaš da ništa od tog nije posrijedi. Niti bih ja denuncirao kakvog pjesnika (jer je to, recimo i tako, u krajnjoj liniji i teoretski nemoguće budući da se poeziji ne može nauditi), niti postoji bilo kakav drugi motiv, povod, razlog ili poriv da se javljam tebi lično osim onog što sam naveo u početku - izbacivanje (tzv. brisanje) Pere Kvesića iz Članstva u Društvu književnika Hrvatske. Ponovit ću, mi smo (ti više, ja manje) utjecali jedan niz godina na tzv. kulturnu situaciju u Hrvatskoj i stoga ne možemo izbjeći odgovornosti za ovo što se događa. Ali, što se događa?
Gospodinu pjesniku, akademiku i uvodničaru Mihaliću ja sad (u ovom pismu/tekstu) prilazim isključivo kao metafori. Na taj način će, nadam se, pogotovo otpasti primjedba kako u svemu može biti nešto (bilo što) osobno/lično. Ime o kome je riječ tek je sinonim za svako utjecajno lice iz 1971. godine. Mihalić je opća maska maspoka, on je metafora nacionalizma. On sam nije nego pojavni oblik mnogih i mnogih lica. On je, prema tome, svojevrsna vlastita zamjenica. Tako naše pitanje može napokon dobiti svoju pravu i konačnu opću formu - formulu, koja glasi: kako je i zašto došlo do toga da su neka najznačajnija imena »maspoka« doživjela danas punu i potpunu rehabilitaciju u Hrvatskoj i kako je moguće da u istom času toliki barci protiv nacionalizma u istoj toj Hrvatskoj danas prolaze loše, očajno ili nikako
|
- 17:42 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Tolerirana ilegala
Uvjeren sam, kako rekoh, da između ovog problema i onog kosovskog, kojim si se izgleda ozbiljno počeo baviti, bitne razlike nema. Dapače, mislim da bi bilo i logičnije i pametnije da taj kosovski problem (za koji inače mislim da je stravičan i da se ne rješava ni dobro, ni loše, već bezglavo), da ga ostaviš drugima, koji ga bolje poznaju, i da se vratiš rješavanju ovog hrvatskog koji, kao što vidiš, unatoč svemu, još uvijek nije riješen. Nadam se da me nećeš krivo ni pogrešno razumjeti. O Bujanu, na primjer, mi znademo manje nego o »Deklaraciji...«. To nije dobro i o Bujanu moramo znati mnogo više, moramo znati sve ako je (ikako/uopće) moguće. Ali ne tako da zaboravimo na »Deklaraciju...«, da smetnemo s uma kako njezini autori i tvorci, organizatori i pomagači danas nesmetano jurišaju kroz institucije našeg sistema, dok mi s decenijskim zakašnjenjem tek učimo prve lekcije o genezi tragedije na Kosovu. Smatraš li, možda, da je problem »Deklaracije...« u Hrvatskoj apsolviran i stavljen ad acta jednom za svagda? Svojedobno je nešto o tome, a na svoj način, pisao u tjedniku »Danas« književnik Milan Mirić. Nekome se to što je on tamo tvrdio moglo učiniti poštenim, pametnim i mudrim, a drugi su opet mogli pomisliti čak i kako se, eto ponovno javlja duh samog pokojnog patrijarha Germogena, poglavice tzv. Hrvatske pravoslavne crkve u doba Pavelića. Kao što možeš primijetiti rasponi su shvaćanja (iste stvari, osoba i problema) danas u nas gotovo jednako veliki kao i prije u povijesti ovih krajeva. Na koncu konca (a ovu rečenicu dopisujem 1988) i Mirić je jedan od autora tzv. Sažetka o jeziku DKH tj. nove, današnje "Deklaracije...«.
Vidiš kako u kontekstu svih tih događaja sam narečeni Mihalić sad već djeluje bezznačajno! Zaista sad je jasno da jedna politička mizerija samo slučajno može prestati biti to što jest i postati nešto drugo, gotovo nacionalni bard. Ovako je, besumnje, bolje, ali ni to me rješava naš centralni tj. središnji problem.
Pokušat ću ti u najkraćim crtama (riskirajući, dakle, da pogriješim, a griješna je svaka generalizacija, svako poopćenje) naznačiti moje viđenje ove stvari. Smatram, dakle, da je na planu borbe protiv nacionalizma u Hrvatskoj (a ne zaboravimo - to je ratište po svojim iskustvima najstrašnije na Balkanu!) dugi niz godina nakon Karađorđeva rukovodstvo u Hrvatskoj (uzevši generalno i globalno) imalo ispravan stav i da je to i praksa potvrđivala određenim konkretnim rezultatima. Pri tome valja reći i slijedeće.
Kao prvo, nacionalizam i ovdje (kao i sve drugo) imade stanovitu tradiciju i sve što se na tu tradiciju može vezati.
Kao drugo, značajan dio (dakle ne i cjelina!) rukovodstva katoličke crkve, ali i nižeg klera i vjernika, nije imun od nacionalističke boljke i svih njezinih simptoma, a zahvaljujući svojoj organiziranosti predstavljao je i predstavlja glavni oslonac moguće organizirane nacionalističke djelatnosti.
Kao treće, 1971. godina (kao svojevrsna globalna metafora) nije iščezla, nego se s najvećim dijelom svojih ideja, ljudi i sredstava povukla s javne scene u neku vrstu tolerirane ilegale, prepuštajući vremenu da istaknutijim protagonistima, s jedne strane, podari anonimnost i zaborav (tj. oprost), a s druge, da im omogući što jači, širi i veći upliv na društvena kretanja tj. što veću vlast u različitim segmentima suvremenog hrvatskog društva.
Uzevši sve to u obzir (kao i mnogo toga drugoga što ovdje, zbog opsega teksta, nije spomenuto) dobronamjernom, i upućenom, promatraču (ili čak i sudioniku!) zbivanja u Hrvatskoj u periodu od 10 - 12 godina nakon 1971. mogu biti i razumljive, i shvatljive, i dopustljive (da tako kažem) mnogobrojne greške i propusti te »naše strane«. Ovaj tekst bi možda mogao tek u najgrubljim crtama naznačiti neke od tih grešaka i propusta, ali (ponavljam) unatoč i njima, generalna ocjena rukovodstva u historijskom smislu mora biti pozitivna. U tom razdoblju hrvatsko rukovodstvo je slomilo nacionalizam i pobijedilo ga tj. zaustavilo njegovo širenje u narodu, političkim sredstvima pri čemu ne poričem ni greške, ni propuste, ni neuspjehe, ni korištenje administrativnih sredstava i metoda, ni bilo što drugo. To mu (tom rukovodstvu) ista ta historija, uostalom, već na neki način i priznaje, ali nije na odmet da se kaže kako (sve) to treba vezati i za određena konkretna imena, počevši svakako od dr. Vladimira Bakarića i čitave plejade starih revolucionara i članova Savjeta federacije do operativnih rukovodilaca kakvi su bili npr. Jure Bilić, Dušan Dragosavac, Josip Vrhovec, Jakov Blažević, Milutin Baltić, Milka Planinc, uz mnoge druge iz svoje generacije i vas mlađe. Ne zaboravljam, naravno, ni na tren Titovu ulogu u svemu tome, a da je bila presudna najbolji je dokaz današnja situacija.
|
- 15:41 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Ples na palubi »TITANICA«
Sve do ovog trenutka mi ćemo se manje-više složiti, ali sad dolazi do preokreta. Sad (1984) dolazi u Hrvatsku Mika Špiljak, a s njim i poraz linije o kojoj sam govorio. Dolazi do s/loma brane, koja je ustavljala nacionalizam i nosila se s njime na život i smrt. Dolazi do procvata tzv. politike pomirenja svih Hrvata po cijenu eliminiranja svih »ekstrema« (a »ekstremi« su, kao što je poznato, po tom shvaćanju podjednako i ustaše i komunisti, koje ovdje i sada zovu boljševicima). Dolazi do povratka u javni život svih onih, koji su od 1971. godine dosljedno odbijali da se uključe u bilo koji oblik javnoga života, smatrajući liniju o kojoj sam govorio nelegalnom, unitarističkom, staljinističkom, velikosrpskom ili prosrpskom i, naročito, antihrvatskom.
Mika Špiljak je sve to, u svega dvije godine svoje vladavine (od čega je drugu protustatutarno uzurpirao, uz oportunističko glasanje i ponašanje članova tadašnjeg Centralnog komiteta SKH) postavio na glavu i doveo do današnjeg stanja, u kojemu je jedan Mihalić ponovno (kao u vrijeme »Deklaracije...«) rukovodeći funkcioner u Društvu književnika, a mnogi drugi Mihalići funkcioneri (tj. vlast) na mnogim drugim mjestima, od bolnica i škola do tvornica i groblja, a o novinama, trgovinama, privatnom sektoru itd. da i ne govorimo.
Reći ćeš da to nije tako i da dostupni podaci (policijskog karaktera) moje tvrdnje ne dokazuju. Može biti. Godine 1972, nacionalizam u Hrvatskoj je doživio žestok i bolan poraz iz kojega je izveo određene pouke, konkretne i bolne, takve kakve ne bi, zasigurno, htio opet iskusiti. On, stoga, više ne nasrće javno i budalasto, on više ne želi dobivati po nosu, a (istinu govoreći) to mu nije ni potrebno. Sad radi neusporedivo vještije i pametnije, umnije i umjesnije, na dulji rok i na duge staze. Okuplja sve veći broj sve mlađih ljudi, koje jedna manje-više propala socijalistička omladinska organizacija nije više u stanju okupiti ni na kifle, a ne na kakvu akciju. Uspješno destruira na jednoj antikomunističkoj i antisocijalističkoj platformi svaki naš (lijevi) društveni projekt. Difamira samoupravljanje prokazujući ga kao izvor svakog zla i bijede, razlog krize i uzrok teškog života golemih narodnih masa. Nacionalizam razara tkivo socijalizma i priprema pažljivo i solidno teren za svoj ponovni uspon i pobjedu u nekoj od varijanti građanske restauracije. U tome mu pomažu, svjesno ili nesvjesno, i mnogi u Partiji i okolo nje. Na tome poslu i zadatku rade danas već toliki, a presudnu su mu uslugu pružili i učinili, kako rekoh, ljudi Mike Špiljka. Može se reći bez pretjerivanja da je ta linija uspjela napokon u onome u čemu svojedobno nije uspio Andrija Hebrang. Uvjeren sam da će jednoga dana, u skoroj budućnosti, historija potpuno potvrditi ovu moju tezu. Špiljak je vrlo uspješno i umješno primijenio taktiku »divide et impera« i za račun svoje osobne vlasti, moći i utjecaja potpisao svojevrsnu kapitulaciju komunističkom pokretu u Hrvatskoj, razarajući prvenstveno, dosljedno, strasno i sustavno svako Titovo i Bakarićevo naslijeđe. Kao da se ni zbog čega drugog nije, na našu žalost i nesreću, vratio u Hrvatsku do da uništi sve što može, sve što nas spaja s Jugoslavijom i sve što je predstavljalo bilo kakvu ustavu pred trajnom najezdom desnog elementa. I to je dovelo do sadašnjeg stanja, do ove muke i nevolje, ovog jada, čemera i bijede, ove žalosti.
Jer ovo što ti, eventualno, još danas vidiš kao nekakvu organiziranu partijsku svijest i pamet, nije nego vojska u rasulu i povlačenju, izgubljena u općoj pometnji i pomutnji, nesposobna da vidi dalje od nosa i maltene spremna »da se preda prvom osvajaču koji doplovi«, kako kaže jedna pjesma. Govori li vama u rukovodstvu išta ovo masovno napuštanje partijskih redova, koje ne napuštaju, međutim, kako bi dosadašnje iskustvo kazivalo, kolebljivci i malodušni, prevrtljivci i bojažljivci, nego upravo suprotno - koje u najvećoj mjeri i u najvećem broju napuštaju hrabri i pošteni, neukaljani ljudi s ogromnom žalošću u srcu, borci, partizani, radnici i svi oni koji su svoj život bili vezali za jednu ideju i njezinu zastavu? Kazuje li vam išta podatak da iz Partije izlaze radnici, a ne ulazi omladina? Od koje ćete i kakve/čije članarine uskoro živjeti vi, koji ste danas naši partijski funkcioneri, dužni da pokažete ovom narodu izlaz iz muke i tjeskobe?
Nije meni do Špiljaka, njega već jede mrak i uskoro će posve nestati i on i njegova pundža. Nije meni ni do jata onih pripuza, koji će istom šurovati s tom linijom, ne pripadajući joj nikada potpuno, a spremnih i voljnih da je napuste istog časa kad osjete da se ispod nje tlo ljulja i da će za koji tren potonuti. U prokletoj dnevnoj politici, koja je pojela revoluciju kao rak, nisu, kao što znamo, rijetka ni takva jednodnevna savezništva te je sve to dio iste farse, čuvene i glasovite one farse, koja se nama ovdje upravo ponavlja kao tragedija.
Pratim pomno vas, današnju vlast, i vidim da većina aktera aktualne samoubilačke predstave naprosto nije u stanju prepoznati jedan osnovni i notorni fakat - da se ova igra, da se ovaj ples zbiva na palubi broda koji tone, koji se zaista zove »Titanik«. Mislim da će biti kasno kad to jednom ipak, konačno, shvate. Mislim da mnogi neće dospjeti ni u čamce za spašavanje, ali o »Titaniku« i (njegovim) santama ja sam već govorio (čini mi se na vrijeme) pa me Špiljak i tada uspješno spriječio.
Eto, o tome sam htio s tobom, a na ovakav način, popričati. Zadnji put kad smo se sreli ipak nije bilo ni vremena, ni prilike. Iz onih nekoliko mojih rijeci o Kvesiću ti si, čini mi se izvukao potpuno krivi zaključak, ali sad to više i nije važno.
Možda griješim, možda nemam pravo, ali ni to više neće biti važno. Kakva korist od toga što će netko od nas jednoga dana eventualno biti u pravu u ovom ili onom detalju, kad ćemo kao politički pokret definitivno sići sa scene? Šta ja imam danas od toga što sam, eventualno na vrijeme (ili prije drugih) pozvao na uzbunu, kad to nije bilo ni od kakve koristi za ideju kojoj pripadam i kad sam ostao uglavnom sam i ispljuvan?
|
- 13:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Nailazak mraka
Nekad sam vodio računa uglavnom o genijima, a u zadnje vrijeme (valjda je u svim krizama to tako) bakćem se isključivo s idiotima. Toliko ih je i tako su agresivni da to postaje neizdržljivo. Otkud kreteni u našem pokretu?
Pri kraju još jedna sitnica. Nikad se nisam s tobom slagao ŕ propos tendencije, koju sam svojedobno okarakterizirao kao »obranu svega postojećeg«. Možda je i između nas postojala ona ista razlika, koja je nekoć dijelila Saint Justa od Dantona, ili u Španjolskoj anarhiste od komunista, ili u Česko-slovenskoj ili u Mađarskoj ili na Kubi... Vidim kako zadnjih godina nadire golemi val konzervativizma i regresije i vidim kako nigdje nije lako niti jednoj lijevoj ideji, misli, praksi ni pokretu. Ali, sve u svemu, a zato sam u naslov i stavio to što sam stavio, držim da ne ima većeg užasa od ovog što se s nama dogodilo i događa - da jedna revolucija izgubi svoju najvažniju bitku bez ispaljenog metka.
Ja zaista ne znam je li Špiljak (i Špiljaci - jer i to je tek jedna globalna metafora a nikako živ stvor) zlotvor ili u historijskom smislu ograničen političar, ali to i nije bitno. Bitno je da je rezultat njegova djelovanja jedna strašna (trenutno još uvijek mnogima nevidljiva) katastrofa u Hrvatskoj i u cijeloj zemlji. I on je možda mislio da brani postojeće i nije vidio da će sve to propasti. Ali, još je živ. Idi i pitaj ga, možda će ti reći, vi ste još u dobrim odnosima. Primijetio si, nadam se, da narod više ne širi viceve o njemu kao što je širio u vrijeme dok je bio predsjednik vlade u Beogradu i dok je svima, više-manje bio simpatičan. Narodu vise nije ni do viceva ni do Špiljaka, a ni do nas. Sve je to već maltene nestalo da se skoro ne pojavi.
Iz mraka je, međutim, ponovno iskočio Mihalić, a uskoro će i ostali i to će biti prava, istinska i jedina »perestrojka« u Hrvatskoj. Eto, to sam bio lani napisao. U međuvremenu, a na ovu (ili sličnu) temu sročio sam još niz tekstova i pisama. Nešto je od toga objavljeno, a nešto i nije. Stanje se, međutim, zakonito i dalje pogoršava na svim područjima. Mnogi su došli do samog praga opstanka, do granice egzistencijalnog minimuma, broj štrajkova raste, socijalna napetost se povećava, međunacionalne tenzije postaju gore nego što su ikad bile, a vi pričate. Vi pričate i pričate, i zaključujete i donosite zaključke, i raspravljate, i diskutirate, i debatirate i... U jednom pismu Stanku Stojčeviću upitao sam (pa sad i tebi postavljam isto pitanje) - tko je kriv za sve to? Mi, koji ni na što ne možemo utjecati, koji smo eliminirani s javne scene, gurnuti u kut i stjerani u ništavilo ili vi u čijim je rukama vlast pa valjda i odgovornost? Nisam dobio odgovor, a ne vjerujem ni da ćeš mi ti odgovoriti. Uostalom, što bi (mi) mogao reći? Da nije tako kako jest? Nastavit će se razgovor gluhi, mimohod slijepih, ali to ne može dugo tako. Ne može.
Još nas sasvim malo dijeli od nesreće. Ljudi sve teže žive i više vas ne slušaju nikako. Ne nadaju se od vas dobru, ne nadaju se ničemu. Uskoro ćete morati posegnuti za silom, druge vam neće biti. Brisanje moga druga iz članstva u jednom spisateljskom društvu nije beznačajan događaj kako se nekome može učiniti. Ne, to nije samo opasna najava maligne jedne bolesti, nego i znatno više od tog. U istom tom pismu (S. Stojčeviću) bio sam napomenuo kako taj isti moj drug u doba vladavine Ive Družica u Zagrebu (slične po mnogo čemu vladavini Mike Špiljaka u Hrvatskoj, tj. dok je Družić bio »zadužen za Zagreb« kao njegov uzor za Hrvatsku) nije mogao dobiti nikakav posao nakon što ga je isto ovo društvance u Društvu književnika Hrvatske otjeralo s mjesta tajnika te časne uljudbe. Kvesić je prošao isto kao i svi oni drugi mladi (i lijevi!) ljudi, koje je Špiljak bez milosti smijenio, i koji do dana današnjega nikakav posao u Hrvatskoj nisu dobili, dok u isto vrijeme na vrlo značajne funkcije, dakako uz zdušnu pomoć i podršku raznih Družića (i kompanije), dolaze prononsirani nacionalisti, antikomunisti i desničari. Nemoj da ti navodim imena, nemoj, molim te! Ispast će da je žrtva zločesta jer pamti udarce, lica i imena svojih krvnika...
|
- 11:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Kako izgleda kraj
Iz mojih tekstova o Jasenovcu (u »Oku«, koje, također, na svaki način žele »osvojiti«) mogao si vidjeti - ako si čitao - da su tamo (u Jasenovcu) na kraju zaklani i oni među logorašima, koji su, inače, vjerno služili ustašama ubijajući svoje drugove. Drukčije neće biti ni sad, smijali se naši današnji kapoi ili ne. Dvije još, kraće, stvari valja objasniti već u ovom času, jer će se ti prigovori, podsjećam, kasnije po pravilu javiti.
Prvo - zbog čega se bavim čovjekom, koji je »otišao s javne scene«; koji više »nije na vlasti«; zašto ga »vraćam u centar zbivanja«; zašto mu »poklanjam pažnju«; zašto mu »pružani priliku da se po/javi u javnosti, da oživi« itd, itsl.?
Odgovaram - ne bavim se čovjekom, ne zanima me gotovo ni kao literarni junak premda bi se o toj strahoti svakako mogao napisati beletristički tekst, nego pišem o pojavi, o trendu, o liniji, o jednoj katastrofi, o elementarnoj nesreći, o pokretu i njegovim protagonistima te, napokon, o posljedicama, koje kusaju živi nakon odlaska mrtvih. Historija je puna čudovišta i ne treba ih izmišljati. Dotična je spodoba svakako sišla s historijske pozornice, ali mračna svjetla njegove predstave ne samo da nisu zgasla, nego upravo čine mrak sve većim i težim, sve nepodnošljivijim.
Drugo - zbog čega ovo nisam objavio u Hrvatskoj, što bi bilo i nužno, i logično, i normalno itd?
Odgovaram - u tvoje i moje vrijeme ja bih to svakako ovdje, u Hrvatskoj, objavio. Sad to više nije moguće. Otkako su »demokrate« došle na vlast, mi koji se s njima ne slažemo jedva da uživamo još i građanska prava, a kamoli da bismo mogli računati na to da to svoje (protivno) mišljenje još i javno objavimo! Taman posla, Voltaire u Hrvatskoj punoj »Gramscijevaca«! I ne samo što nemamo pravo da objavimo što mislimo o »demokraciji«, koju uživamo, nego još moramo čitati i objašnjenja dežurnih kretena (tipa jedne političko-policijsko-partijsko-ljubavne komentatorke u glavnom listu) o našim pravima i dužnostima. Stoga, objavljujem ovo u Jugoslaviji. Ti si uvijek bio izvan svakog nacionalizma. Zašto bi ti sad smetalo da se naše riječi sretnu izvan hrvatskog konteksta, s onu stranu republičkih granica, 400 km daleko od ovog sretnog vilajeta? Napokon, ovo o čemu govorim ne tiče se samo nas ovdje.
I da privedeni ovu priču, ovo pismo, kraju. Smatram, dakle, i tebe odgovornim za ukupnu strahotu. Smatram te odgovornim zbog oportunizma, zbog izbjegavanja otvorenog i nesmiljenog sukoba s klasnim neprijateljem te čak i zbog određene, svjesne ili nesvjesne (vidi svoj intervju u »Danasu«) kolaboracije s desnim elementom prekrivenim, doduše, lijevom frazom. To si bio dužan prepoznati, dovoljno imaš i pameti i iskustva.
Smatram te, nadalje, odgovornim za narastanje jedne pseudopartijske svijesti (oličene upravo u komičnim figurama iz »opcije za demokratski pritisak«), koja iznutra, iz »struktura«, smrtonosno razara samo biće Partije. Ono što je uništilo toliku lijevu Partiju u svijetu uništava upravo i našu. Ona ne odumire, ona umire.
Tome si i ti sam dao - vjerujem ne htijući - određeni doprinos. Stoga nam ide kako nam ide. Stoga ćemo završiti kako ćemo završiti, neki na vješalima, neki u tuđini, neki u zatvorima. Ovdje nam neće biti spasa.
Tako, eto, govori meni slutnja, njezin nedokučivi glas. Ti sad čini što hoćeš i što možeš. Kao što kaže naslov ovog pisma - braneći sve postojeće sve ćemo i izgubiti. Neki su od nas već poodavno na tom putu, na toj stazi, suočeni sa strašnim što odasvud navire i prijeti, i preostala im je tek slabašna nada, samo sitno svjetlo na kraju beskrajnog tunela.
Goran Babić
21. 3. 1988.
|
- 10:25 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
