Upravo je on bio i ostao onaj skriveni duh (svakako, jedan od mnogih), koji iz potaje rukovodi brojnim prividno neorganiziranim akcijama i zbivanjima. On je stajao iza svih svojedobnih euforičnih skupova u Društvu književnika Hrvatske pa jednako tako stoji i iza ovih, koji se danas tamo jednako euforično upriličuju i održavaju. Stajao je iza skupljanja potpisa, iza pisanja izjava, iza stvaranja »Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika« iz godine 1967, iza mnogih stanja i raspoloženja (kako se to uglađeno kaže) u nekadašnjoj Matici Hrvatskoj, a stajat će i iza svega što će se tek događati u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti sad nakon što je i u njezino časno okrilje prodrla njegova nezaustavljiva falanga, koja će najprije onemogućiti na svaki način i svim sredstvima sve i svakoga koji se odupre njezinim interesima. Jedan iz najužeg kruga rukovodstva »maspoka«, Mihalić je podsticao i nekadašnje pogrome i progone na skupštinama književnim (protiv Mandića i Mađarevića nekad, a protiv Valenta i Parunice ili Kvesića i mene danas), organizirajući dvadesetak godina svoju glasačku mašinu, svoju mašinu za mljevenje (ljudskog) mesa. I da ne nabrajam sva njegova znana i neznana nedjela, sve smicalice i spletke, sav mrak i zlo, dovoljno će biti da te podsjetim kako smo na sastanku (koji sam spomenuo) vijećali upravo o tome - kako će takav čovjek raditi korektorski posao u »Vjesniku«, posao koji je Mihalić upravo bio dobio. Jasno je da to nije bio ni ugodan, niti važan, niti dobro plaćen posao, i da se ukupni status tog gospodina tih godina nikako nije mogao uspoređivati sa statusom, koji je uživao prije sjednice u Karađorđevu kad je jedno vrijeme bio čak i generalni sekretar Saveza književnika Jugoslavije (pokušavajući, o apsurda, da u isto vrijeme istu tu organizaciju u potpunosti rasturi - o čemu ćemo drugom prilikom). Ali nije ni logično da se njegov status i položaj nakon Karađorđeva mjeri sa stanjem prije tih događaja. Jedino što bi bilo logično, opravdano i normalno, bilo bi uspoređivanje njegova statusa, dakle i takvog posla u »Vjesniku«, sa istovremenim položajem onih koji su, zahvaljujući (i) Mihaliću, u to vrijeme odlazili u zatvor. A u takvoj jednoj usporedbi on je nesumnjivo, opet i opet, ponovno bolje prošao.
|
