Sve do ovog trenutka mi ćemo se manje-više složiti, ali sad dolazi do preokreta. Sad (1984) dolazi u Hrvatsku Mika Špiljak, a s njim i poraz linije o kojoj sam govorio. Dolazi do s/loma brane, koja je ustavljala nacionalizam i nosila se s njime na život i smrt. Dolazi do procvata tzv. politike pomirenja svih Hrvata po cijenu eliminiranja svih »ekstrema« (a »ekstremi« su, kao što je poznato, po tom shvaćanju podjednako i ustaše i komunisti, koje ovdje i sada zovu boljševicima). Dolazi do povratka u javni život svih onih, koji su od 1971. godine dosljedno odbijali da se uključe u bilo koji oblik javnoga života, smatrajući liniju o kojoj sam govorio nelegalnom, unitarističkom, staljinističkom, velikosrpskom ili prosrpskom i, naročito, antihrvatskom.
Mika Špiljak je sve to, u svega dvije godine svoje vladavine (od čega je drugu protustatutarno uzurpirao, uz oportunističko glasanje i ponašanje članova tadašnjeg Centralnog komiteta SKH) postavio na glavu i doveo do današnjeg stanja, u kojemu je jedan Mihalić ponovno (kao u vrijeme »Deklaracije...«) rukovodeći funkcioner u Društvu književnika, a mnogi drugi Mihalići funkcioneri (tj. vlast) na mnogim drugim mjestima, od bolnica i škola do tvornica i groblja, a o novinama, trgovinama, privatnom sektoru itd. da i ne govorimo.
Reći ćeš da to nije tako i da dostupni podaci (policijskog karaktera) moje tvrdnje ne dokazuju. Može biti. Godine 1972, nacionalizam u Hrvatskoj je doživio žestok i bolan poraz iz kojega je izveo određene pouke, konkretne i bolne, takve kakve ne bi, zasigurno, htio opet iskusiti. On, stoga, više ne nasrće javno i budalasto, on više ne želi dobivati po nosu, a (istinu govoreći) to mu nije ni potrebno. Sad radi neusporedivo vještije i pametnije, umnije i umjesnije, na dulji rok i na duge staze. Okuplja sve veći broj sve mlađih ljudi, koje jedna manje-više propala socijalistička omladinska organizacija nije više u stanju okupiti ni na kifle, a ne na kakvu akciju. Uspješno destruira na jednoj antikomunističkoj i antisocijalističkoj platformi svaki naš (lijevi) društveni projekt. Difamira samoupravljanje prokazujući ga kao izvor svakog zla i bijede, razlog krize i uzrok teškog života golemih narodnih masa. Nacionalizam razara tkivo socijalizma i priprema pažljivo i solidno teren za svoj ponovni uspon i pobjedu u nekoj od varijanti građanske restauracije. U tome mu pomažu, svjesno ili nesvjesno, i mnogi u Partiji i okolo nje. Na tome poslu i zadatku rade danas već toliki, a presudnu su mu uslugu pružili i učinili, kako rekoh, ljudi Mike Špiljka. Može se reći bez pretjerivanja da je ta linija uspjela napokon u onome u čemu svojedobno nije uspio Andrija Hebrang. Uvjeren sam da će jednoga dana, u skoroj budućnosti, historija potpuno potvrditi ovu moju tezu. Špiljak je vrlo uspješno i umješno primijenio taktiku »divide et impera« i za račun svoje osobne vlasti, moći i utjecaja potpisao svojevrsnu kapitulaciju komunističkom pokretu u Hrvatskoj, razarajući prvenstveno, dosljedno, strasno i sustavno svako Titovo i Bakarićevo naslijeđe. Kao da se ni zbog čega drugog nije, na našu žalost i nesreću, vratio u Hrvatsku do da uništi sve što može, sve što nas spaja s Jugoslavijom i sve što je predstavljalo bilo kakvu ustavu pred trajnom najezdom desnog elementa. I to je dovelo do sadašnjeg stanja, do ove muke i nevolje, ovog jada, čemera i bijede, ove žalosti.
Jer ovo što ti, eventualno, još danas vidiš kao nekakvu organiziranu partijsku svijest i pamet, nije nego vojska u rasulu i povlačenju, izgubljena u općoj pometnji i pomutnji, nesposobna da vidi dalje od nosa i maltene spremna »da se preda prvom osvajaču koji doplovi«, kako kaže jedna pjesma. Govori li vama u rukovodstvu išta ovo masovno napuštanje partijskih redova, koje ne napuštaju, međutim, kako bi dosadašnje iskustvo kazivalo, kolebljivci i malodušni, prevrtljivci i bojažljivci, nego upravo suprotno - koje u najvećoj mjeri i u najvećem broju napuštaju hrabri i pošteni, neukaljani ljudi s ogromnom žalošću u srcu, borci, partizani, radnici i svi oni koji su svoj život bili vezali za jednu ideju i njezinu zastavu? Kazuje li vam išta podatak da iz Partije izlaze radnici, a ne ulazi omladina? Od koje ćete i kakve/čije članarine uskoro živjeti vi, koji ste danas naši partijski funkcioneri, dužni da pokažete ovom narodu izlaz iz muke i tjeskobe?
Nije meni do Špiljaka, njega već jede mrak i uskoro će posve nestati i on i njegova pundža. Nije meni ni do jata onih pripuza, koji će istom šurovati s tom linijom, ne pripadajući joj nikada potpuno, a spremnih i voljnih da je napuste istog časa kad osjete da se ispod nje tlo ljulja i da će za koji tren potonuti. U prokletoj dnevnoj politici, koja je pojela revoluciju kao rak, nisu, kao što znamo, rijetka ni takva jednodnevna savezništva te je sve to dio iste farse, čuvene i glasovite one farse, koja se nama ovdje upravo ponavlja kao tragedija.
Pratim pomno vas, današnju vlast, i vidim da većina aktera aktualne samoubilačke predstave naprosto nije u stanju prepoznati jedan osnovni i notorni fakat - da se ova igra, da se ovaj ples zbiva na palubi broda koji tone, koji se zaista zove »Titanik«. Mislim da će biti kasno kad to jednom ipak, konačno, shvate. Mislim da mnogi neće dospjeti ni u čamce za spašavanje, ali o »Titaniku« i (njegovim) santama ja sam već govorio (čini mi se na vrijeme) pa me Špiljak i tada uspješno spriječio.
Eto, o tome sam htio s tobom, a na ovakav način, popričati. Zadnji put kad smo se sreli ipak nije bilo ni vremena, ni prilike. Iz onih nekoliko mojih rijeci o Kvesiću ti si, čini mi se izvukao potpuno krivi zaključak, ali sad to više i nije važno.
Možda griješim, možda nemam pravo, ali ni to više neće biti važno. Kakva korist od toga što će netko od nas jednoga dana eventualno biti u pravu u ovom ili onom detalju, kad ćemo kao politički pokret definitivno sići sa scene? Šta ja imam danas od toga što sam, eventualno na vrijeme (ili prije drugih) pozvao na uzbunu, kad to nije bilo ni od kakve koristi za ideju kojoj pripadam i kad sam ostao uglavnom sam i ispljuvan?
Post je objavljen 01.05.2007. u 13:57 sati.