Iz mojih tekstova o Jasenovcu (u »Oku«, koje, također, na svaki način žele »osvojiti«) mogao si vidjeti - ako si čitao - da su tamo (u Jasenovcu) na kraju zaklani i oni među logorašima, koji su, inače, vjerno služili ustašama ubijajući svoje drugove. Drukčije neće biti ni sad, smijali se naši današnji kapoi ili ne. Dvije još, kraće, stvari valja objasniti već u ovom času, jer će se ti prigovori, podsjećam, kasnije po pravilu javiti.
Prvo - zbog čega se bavim čovjekom, koji je »otišao s javne scene«; koji više »nije na vlasti«; zašto ga »vraćam u centar zbivanja«; zašto mu »poklanjam pažnju«; zašto mu »pružani priliku da se po/javi u javnosti, da oživi« itd, itsl.?
Odgovaram - ne bavim se čovjekom, ne zanima me gotovo ni kao literarni junak premda bi se o toj strahoti svakako mogao napisati beletristički tekst, nego pišem o pojavi, o trendu, o liniji, o jednoj katastrofi, o elementarnoj nesreći, o pokretu i njegovim protagonistima te, napokon, o posljedicama, koje kusaju živi nakon odlaska mrtvih. Historija je puna čudovišta i ne treba ih izmišljati. Dotična je spodoba svakako sišla s historijske pozornice, ali mračna svjetla njegove predstave ne samo da nisu zgasla, nego upravo čine mrak sve većim i težim, sve nepodnošljivijim.
Drugo - zbog čega ovo nisam objavio u Hrvatskoj, što bi bilo i nužno, i logično, i normalno itd?
Odgovaram - u tvoje i moje vrijeme ja bih to svakako ovdje, u Hrvatskoj, objavio. Sad to više nije moguće. Otkako su »demokrate« došle na vlast, mi koji se s njima ne slažemo jedva da uživamo još i građanska prava, a kamoli da bismo mogli računati na to da to svoje (protivno) mišljenje još i javno objavimo! Taman posla, Voltaire u Hrvatskoj punoj »Gramscijevaca«! I ne samo što nemamo pravo da objavimo što mislimo o »demokraciji«, koju uživamo, nego još moramo čitati i objašnjenja dežurnih kretena (tipa jedne političko-policijsko-partijsko-ljubavne komentatorke u glavnom listu) o našim pravima i dužnostima. Stoga, objavljujem ovo u Jugoslaviji. Ti si uvijek bio izvan svakog nacionalizma. Zašto bi ti sad smetalo da se naše riječi sretnu izvan hrvatskog konteksta, s onu stranu republičkih granica, 400 km daleko od ovog sretnog vilajeta? Napokon, ovo o čemu govorim ne tiče se samo nas ovdje.
I da privedeni ovu priču, ovo pismo, kraju. Smatram, dakle, i tebe odgovornim za ukupnu strahotu. Smatram te odgovornim zbog oportunizma, zbog izbjegavanja otvorenog i nesmiljenog sukoba s klasnim neprijateljem te čak i zbog određene, svjesne ili nesvjesne (vidi svoj intervju u »Danasu«) kolaboracije s desnim elementom prekrivenim, doduše, lijevom frazom. To si bio dužan prepoznati, dovoljno imaš i pameti i iskustva.
Smatram te, nadalje, odgovornim za narastanje jedne pseudopartijske svijesti (oličene upravo u komičnim figurama iz »opcije za demokratski pritisak«), koja iznutra, iz »struktura«, smrtonosno razara samo biće Partije. Ono što je uništilo toliku lijevu Partiju u svijetu uništava upravo i našu. Ona ne odumire, ona umire.
Tome si i ti sam dao - vjerujem ne htijući - određeni doprinos. Stoga nam ide kako nam ide. Stoga ćemo završiti kako ćemo završiti, neki na vješalima, neki u tuđini, neki u zatvorima. Ovdje nam neće biti spasa.
Tako, eto, govori meni slutnja, njezin nedokučivi glas. Ti sad čini što hoćeš i što možeš. Kao što kaže naslov ovog pisma - braneći sve postojeće sve ćemo i izgubiti. Neki su od nas već poodavno na tom putu, na toj stazi, suočeni sa strašnim što odasvud navire i prijeti, i preostala im je tek slabašna nada, samo sitno svjetlo na kraju beskrajnog tunela.
Goran Babić
21. 3. 1988.
Post je objavljen 01.05.2007. u 10:25 sati.