Uvjeren sam, kako rekoh, da između ovog problema i onog kosovskog, kojim si se izgleda ozbiljno počeo baviti, bitne razlike nema. Dapače, mislim da bi bilo i logičnije i pametnije da taj kosovski problem (za koji inače mislim da je stravičan i da se ne rješava ni dobro, ni loše, već bezglavo), da ga ostaviš drugima, koji ga bolje poznaju, i da se vratiš rješavanju ovog hrvatskog koji, kao što vidiš, unatoč svemu, još uvijek nije riješen. Nadam se da me nećeš krivo ni pogrešno razumjeti. O Bujanu, na primjer, mi znademo manje nego o »Deklaraciji...«. To nije dobro i o Bujanu moramo znati mnogo više, moramo znati sve ako je (ikako/uopće) moguće. Ali ne tako da zaboravimo na »Deklaraciju...«, da smetnemo s uma kako njezini autori i tvorci, organizatori i pomagači danas nesmetano jurišaju kroz institucije našeg sistema, dok mi s decenijskim zakašnjenjem tek učimo prve lekcije o genezi tragedije na Kosovu. Smatraš li, možda, da je problem »Deklaracije...« u Hrvatskoj apsolviran i stavljen ad acta jednom za svagda? Svojedobno je nešto o tome, a na svoj način, pisao u tjedniku »Danas« književnik Milan Mirić. Nekome se to što je on tamo tvrdio moglo učiniti poštenim, pametnim i mudrim, a drugi su opet mogli pomisliti čak i kako se, eto ponovno javlja duh samog pokojnog patrijarha Germogena, poglavice tzv. Hrvatske pravoslavne crkve u doba Pavelića. Kao što možeš primijetiti rasponi su shvaćanja (iste stvari, osoba i problema) danas u nas gotovo jednako veliki kao i prije u povijesti ovih krajeva. Na koncu konca (a ovu rečenicu dopisujem 1988) i Mirić je jedan od autora tzv. Sažetka o jeziku DKH tj. nove, današnje "Deklaracije...«.
Vidiš kako u kontekstu svih tih događaja sam narečeni Mihalić sad već djeluje bezznačajno! Zaista sad je jasno da jedna politička mizerija samo slučajno može prestati biti to što jest i postati nešto drugo, gotovo nacionalni bard. Ovako je, besumnje, bolje, ali ni to me rješava naš centralni tj. središnji problem.
Pokušat ću ti u najkraćim crtama (riskirajući, dakle, da pogriješim, a griješna je svaka generalizacija, svako poopćenje) naznačiti moje viđenje ove stvari. Smatram, dakle, da je na planu borbe protiv nacionalizma u Hrvatskoj (a ne zaboravimo - to je ratište po svojim iskustvima najstrašnije na Balkanu!) dugi niz godina nakon Karađorđeva rukovodstvo u Hrvatskoj (uzevši generalno i globalno) imalo ispravan stav i da je to i praksa potvrđivala određenim konkretnim rezultatima. Pri tome valja reći i slijedeće.
Kao prvo, nacionalizam i ovdje (kao i sve drugo) imade stanovitu tradiciju i sve što se na tu tradiciju može vezati.
Kao drugo, značajan dio (dakle ne i cjelina!) rukovodstva katoličke crkve, ali i nižeg klera i vjernika, nije imun od nacionalističke boljke i svih njezinih simptoma, a zahvaljujući svojoj organiziranosti predstavljao je i predstavlja glavni oslonac moguće organizirane nacionalističke djelatnosti.
Kao treće, 1971. godina (kao svojevrsna globalna metafora) nije iščezla, nego se s najvećim dijelom svojih ideja, ljudi i sredstava povukla s javne scene u neku vrstu tolerirane ilegale, prepuštajući vremenu da istaknutijim protagonistima, s jedne strane, podari anonimnost i zaborav (tj. oprost), a s druge, da im omogući što jači, širi i veći upliv na društvena kretanja tj. što veću vlast u različitim segmentima suvremenog hrvatskog društva.
Uzevši sve to u obzir (kao i mnogo toga drugoga što ovdje, zbog opsega teksta, nije spomenuto) dobronamjernom, i upućenom, promatraču (ili čak i sudioniku!) zbivanja u Hrvatskoj u periodu od 10 - 12 godina nakon 1971. mogu biti i razumljive, i shvatljive, i dopustljive (da tako kažem) mnogobrojne greške i propusti te »naše strane«. Ovaj tekst bi možda mogao tek u najgrubljim crtama naznačiti neke od tih grešaka i propusta, ali (ponavljam) unatoč i njima, generalna ocjena rukovodstva u historijskom smislu mora biti pozitivna. U tom razdoblju hrvatsko rukovodstvo je slomilo nacionalizam i pobijedilo ga tj. zaustavilo njegovo širenje u narodu, političkim sredstvima pri čemu ne poričem ni greške, ni propuste, ni neuspjehe, ni korištenje administrativnih sredstava i metoda, ni bilo što drugo. To mu (tom rukovodstvu) ista ta historija, uostalom, već na neki način i priznaje, ali nije na odmet da se kaže kako (sve) to treba vezati i za određena konkretna imena, počevši svakako od dr. Vladimira Bakarića i čitave plejade starih revolucionara i članova Savjeta federacije do operativnih rukovodilaca kakvi su bili npr. Jure Bilić, Dušan Dragosavac, Josip Vrhovec, Jakov Blažević, Milutin Baltić, Milka Planinc, uz mnoge druge iz svoje generacije i vas mlađe. Ne zaboravljam, naravno, ni na tren Titovu ulogu u svemu tome, a da je bila presudna najbolji je dokaz današnja situacija.
|
