Eto, to bi bila najkraća storija o »dobroj, staroj lopuži« za čije se ime vezuje već legendarno priznanje nakon spomenute »Deklaracije ...": »Pa ti znadeš, druže Miko, da sam ja jedna hulja!« Izdajući popodne svoje drugove s kojima je ujutro sastavljao tekst zbog kojega su oni navečer bili osuđeni, on je izgradio cijeli svoj briljantni sistem laži, podvala, lopovluka i sitnijih i krupnijih opsjena. Danas je, naravno, kasno da se bilo što mijenja u sudbini toga čovjeka. Danas je on laureat, ovjenčan najvišim nagradama za svoje pjesničko djelo i više nitko ne potrže pitanje njegove ljudske odgovornosti za nesreću tolikih ljudi, koje je (naglašavam i on) upropastio. Stoga ti o tome neću ni govoriti, a uostalom smatram i sam da je u svakom trenutku nužno pažljivo lučiti jedno djelo od drugoga, pa tako i u ovom slučaju. Ako njegovo pjesničko djelo danas po sudu tolikih imena zaista zavređuje da se slavi i hvali - molim, neka bude tako! Vrijeme će već, jednom, nesmiljeno odvagnuti i ovu stvar na savršenoj svojoj vagi. Ako to što on piše zaista bude vrijedilo, nitko mu (djelu) i ništa neće nauditi, kao što mu ni sve današnje laske neće moći pomoći ako se jednog dana pokaže na nepristranom sudu kritičara, koji još nisu ni rođeni, da to što dotični autor piše nije od osobite vrijednosti. U literaturi drukčije ne može biti te, stoga, kako rekoh, nema smisla da o tome dalje trošimo riječi. Na kraju krajeva, to ne može pripasti politici, a pogotovo ne njezinom dnevnom obliku, onome koji računa isključivo na sad i ovdje. O drugome je nečemu ovdje riječ. Ono o čemu bih htio s tobom prozboriti moglo bi se, u najkraćem, definirati ovako: kako je bilo moguće da jedna takva politička osoba (kakva je bila i jest spomenuti gospodin) postane danas uvodničar Saveza književnika Jugoslavije, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, glavni i odgovorni urednik »Foruma« i, ujedno, potpredsjednik Društva književnika Hrvatske, a s perspektivom da uskoro preuzme svaku onu (javnu) funkciju za koju bude zainteresiran?! To je tema ovog mog pisma i ništa drugo. Literaturu prepustimo budućnosti.
Bojim se da će neki pomisliti kako je to ipak preuska i nevažna tema za jedan ovakav tekst i razgovor i, napokon, za sadašnju tvoju (kako rekoh: visoku) adresu. Nadalje, može se jednako nekome učiniti i da u svemu ima (bar s moje strane) nešto lično, osobno, neki motiv, povod, razlog ili poriv da se javim na ovakav način, a upravo tebi. Zašto ne reći kako je moguće da će mnogi shvatiti ovo i kao običnu denuncijaciju jednog odličnog pjesnika itd., itsl...
No, ti znaš da ništa od tog nije posrijedi. Niti bih ja denuncirao kakvog pjesnika (jer je to, recimo i tako, u krajnjoj liniji i teoretski nemoguće budući da se poeziji ne može nauditi), niti postoji bilo kakav drugi motiv, povod, razlog ili poriv da se javljam tebi lično osim onog što sam naveo u početku - izbacivanje (tzv. brisanje) Pere Kvesića iz Članstva u Društvu književnika Hrvatske. Ponovit ću, mi smo (ti više, ja manje) utjecali jedan niz godina na tzv. kulturnu situaciju u Hrvatskoj i stoga ne možemo izbjeći odgovornosti za ovo što se događa. Ali, što se događa?
Gospodinu pjesniku, akademiku i uvodničaru Mihaliću ja sad (u ovom pismu/tekstu) prilazim isključivo kao metafori. Na taj način će, nadam se, pogotovo otpasti primjedba kako u svemu može biti nešto (bilo što) osobno/lično. Ime o kome je riječ tek je sinonim za svako utjecajno lice iz 1971. godine. Mihalić je opća maska maspoka, on je metafora nacionalizma. On sam nije nego pojavni oblik mnogih i mnogih lica. On je, prema tome, svojevrsna vlastita zamjenica. Tako naše pitanje može napokon dobiti svoju pravu i konačnu opću formu - formulu, koja glasi: kako je i zašto došlo do toga da su neka najznačajnija imena »maspoka« doživjela danas punu i potpunu rehabilitaciju u Hrvatskoj i kako je moguće da u istom času toliki barci protiv nacionalizma u istoj toj Hrvatskoj danas prolaze loše, očajno ili nikako
Post je objavljen 01.05.2007. u 17:42 sati.