Odlučio sam se stoga, nakon duljeg premišljanja, da na tvoju (sad visoku) adresu uputim ovo pismo budući da smo (i) nas dvojica još živi svjedoci vremena i prilika u kojima su se donosile odluke kako o sudbini i nastanku »Oka«, tako i o daljnjem nesmetanom radu i djelovanju jednog od tzv. historijskih vođa "masovnog pokreta" u Hrvatskoj, književnika i od nekog vremena akademika Slavka Mihalića. Prošlo je doduše gotovo dvadeset godina od dana kad je sadašnji uvodničar Saveza književnika Jugoslavije "udarao temelje" svojoj strahovladi i mnoge su stvari zaboravljene, mnogi dokazi i dokumenti izgubljeni, zatureni i na različite načine iščezli, svjedoci pomrli itd., ali nije ipak sve nestalo, nije zatrto baš svačije sjećanje i čuveni Kunderin Zaborav (s velikim Z!) nije baš sve prekrio. Vjerujem da ni iz tvoga pamćenja nisu iščezle silne sjednice i sastanci na kojima se vijećalo (i) o kulturnoj situaciji u Hrvatskoj nakon Karađorđeva. Uostalom, upravo je na tvoja (tad još neiskusna) pleća palo da rukovodiš tim »sektorom«, tako da se može reći kako si na neki način najodgovorniji za rasplet situacije u ovoj sferi u Hrvatskoj tih godina. To se možda manje zna, to je možda u Jugoslaviji manje poznato, ali to je ipak istina i kao takva ne bi smjela biti zaboravljena. Naravno, nisi bio sam niti si radio isključivo »na svoju ruku« (jer su načelne odluke o svemu bile kolektivne), te prema tome nisi sam odgovoran za sve što se dogodilo i za sve što je nije dogodilo.
Uz neka druga imena i ja sam jedan od ljudi, koji su u tom razdoblju imali određenog utjecaja na tzv. kulturna zbivanja u Hrvatskoj. Napokon, zar nismo nekoliko godina bili zajedno i u Savjetu »Oka«, baš u vrijeme o kojemu govori Mihalić? Vidim, doduše, da se u zadnje vrijeme nešto intenzivnije baviš Kosovom pa će ti ovo pismo stići u krivi čas. Oprosti, ali ne mislim (bez obzira na sve) da je tema o kojoj ću nešto više reći bitno drukčija od kosovske. Dakle, Mihalić. Nadam se da se sjećaš jednog razgovora u tvojoj kancelariji u CK SKH od prije petnaestak godina u kojemu smo nas dvojica (te još D. S. i P. M.) raspravljali upravo o imenu sadašnjeg uvodničara Saveza književnika Jugoslavije. Tada se, doduše, raspravljalo o posve drukčijem »tretmanu« i statusu iste osobe, budući da su bila vrlo utjecajna (snažna i glasna) i ona mišljenja, koja su smatrala i tvrdila kako je upravo rečeni gospodin jedan od »najzaslužnijih« za tragediju u Hrvatskoj sedamdesetih godina. Bilo je (ako me pamćenje ne vara) i takvih, koji su držali potpuno nelogičnim odluke i rješenja, na temelju kojih su vrlo mladi ljudi odlazili na izdržavanje zatvorskih kazni, dok bi oni koji su ih na zlo naveli ostajali nekažnjeni. Nema nikakvog spora (a nije ga bilo ni tada) da je gospodin o kome govorim upravo jedno od takvih imena, zahvaljujući čijem je djelovanju nemali broj mlađih i manje upućenih ljudi otišao na krivu stranu i u zlo, muku, patnju i nevolju. O tome se i javno pisalo, ali mislim da se danas u Jugoslaviji ipak ne zna dovoljno o mračnoj njegovoj ulozi u različitim akcijama i manifestacijama tadašnjeg (a i sadašnjeg) hrvatskog nacionalizma.
Post je objavljen 01.05.2007. u 21:21 sati.